Ovaj tata programer slikovnicom spašava djecu od ekrana

Raditi intervju s informatičarem koji voli pisati unikatno je i začudno iskustvo budući da mnogim vrsnim IT stručnjacima pada mrak na oči kad moraju napisati dvije rečenice dokumentacije, a kamoli odgovarati na novinarska pitanja.

No, Želimir Periš nije samo inženjer računarstva i nagrađivani književnik, nego i gamer i autor igara, pa smo s njim popričali o širokom spektru tema: o opasnostima pri korištenju tehnologije u dječjoj dobi, važnosti čitanja i cjeloživotnog igranja, zašto voli tehnologiju i kako mu umjetna inteligencija pomaže u životu.

Programer koji djeci brani ekrane?!

Također, Želimir je i otac i autor slikovnice Dan kad se ugasio ekran koja je predstavljena na ovogodišnjem Interliberu te je izazvala veliku pozornost. Kaže da su dobili jako mnogo poziva za gostovanja i drago mu je što su ljudi prepoznali ovu temu kao značajnu jer uz goleme benefite tehnologija donosi sve više problema:

Ekrani su s nama su više od stotinu godina, ali tek je sad stasala prva generacija koja je rođena pred ekranom, koja je pred ekranom dojena i koja je prva slova naučila s ekrana, a ne s papira. Danas znamo da pretjerano korištenje tehnologije donosi probleme, no kad su korisnici te tehnologije djeca, stvari su višestruko ozbiljnije.

Djeca koja prekomjerno koriste digitalnu tehnologiju izložena su raznim ozbiljnim stanjima, uključujući fizičke probleme kao što su poteškoće s vidom, spavanjem, pretilost, problemi s držanjem, atrofija mišića zbog previše sjedenja i poremećena senzomotorika. Još su ozbiljnije kognitivne komplikacije: problemi s dubokom koncentracijom, poteškoće s pamćenjem i anksioznost te socioemotivni problemi, problemi s ponašanjem i otuđenje…

Dodaje i „stare probleme u novom okruženju“ kao što su vršnjačko nasilje, lažno predstavljanje i izloženost neprimjerenim sadržajima.

Doduše, na mnoge od ovih problema nisu imuni ni njihovi roditelji:

Čak su i odrasli u korištenju tehnologije još uvijek „djeca“ jer novotarije nisu s nama dovoljno dugo da bismo razvili otpornost na negativne posljedice koje njihova upotreba donosi. Mnogi pojedinci, tvrtke i organizacije to zloupotrebljavaju. Cijela tehnološka sfera još nije dovoljno zrela da se definira etička razina prihvatljivog, što je važno imati na umu.

A zašto se Želimir osjeća kompetentnim pisati o ovim izazovima?

Licemjerno je što sam baš ja krenuo pisati slikovnicu o opasnostima tehnologije kad sam i sam izuzetno duboko uronjen u nju. Radim na nekoliko high-tech projekata koji su svi u online okruženju, jako puno vremena se igram i programiram videoigre, čitam s ekrana, pišem, sastančim online, živim pred ekranom svaki svoj budan sat. Taj dječak Vjeran iz moje slikovnice koji stalno bulji u ekrane, a kada ode spavati, sanja ekrane − to sam ja.

Objašnjava da mu upravo ta pozicija daje uvid u problem, a problem nije tehnologija, nego biološka činjenica što dječji mozgovi još nisu naučili nositi s tolikom količinom podražaja i informacija:

Generalno, najvažnija je stvar balans i to je pouka ove slikovnice. Ona je namijenjena za djecu od nula do deset godina. Doista mislim „nula“ jer smatram da djeci treba početi čitati puno prije nego progovore, benefiti su nemjerljivi. Djeca odrastaju s bogatim vokabularom, kognitivno su formirani, čak i s razvijenim socijalnim vještinama. Čitanje je magična moć.

Filozofsko-sociološka dimenzija cloud networkinga

Da ga ne bismo pogrešno percipirali kao ludita i anti-tech freaka, Želimir ističe da uživa u tehnologiji, veliki je fan umjetne inteligencije i strojnog učenja, a zaposlen je kao software architect u tvrtki Telum:

Sustavi koje smo razvili milijunima korisnika interneta u sekundi osiguravaju bolje iskustvo. To je vrlo uzbudljiv svijet. Kad radiš nešto za deset ljudi ili stotinu ili tisuće − to je još uvijek realan segment, prebrojiv, razumljiv, obuhvatljiv umom. No, kad radiš nešto za milijune korisnika, to je kvantni skok u razmišljanju, preokret perspektive.

Podsjeća me na koncept u elektronici gdje se, umjesto računanja stanja pojedinačnih elektrona, kojih je previše da bi nešto izračunao, promatraš „šupljine“ kao pozitivne nositelje naboja. Isto je s ljudima: da bi razumio ponašanje velike količine ljudi, moraš gledati “šupljine” među njima, one koji rade nešto drugo. Sviđa mi se ta filozofsko-sociološka dimenzija cloud networkinga. A još kad se na te podatke nakači AI, stvari postanu transcendentne.

Istraživanje na 17.500 djece iz Hrvatske: Bez tehnologije su jednako nesretni kao i s previše!

Zašto se trebamo igrati?

Osim rada na ovim „ozbiljnim“ sustavima, Želimir puno vremena posvećuje promišljanju, konzumaciji i kreiranju igara:

Nedavno sam na TEDx-u održao govor na temu „Igra je medij budućnosti“. Doista vjerujem u to. Ne samo zato što je industrija zabave jedna od najvećih i najbrže rastućih na planetu te što industrija igara unutar te sfere dominira, već i zato što vjerujem da je igra neophodna za razvoj i očuvanje duha.

Tumači benefite igara zbog kojih svima preporučuje cjeloživotno igranje:

Igra se obično doživljava kao zabava, no treba razumjeti da je zabava okvir igre, ne i njena srž. Igra nudi razonodu, razbibrigu i opuštanje, feelgood, osjećaj ispunjenja i obavljanja zadataka, No igra je više od toga. Kroz igru se najbolje uči. Igra potiče maštu, komunikaciju, kreativno razmišljanje. To su dakle i kognitivni razvoj i edukacija i socijalne i fizičke i emotivni benefiti.

Naravno, tu je i dugo već ukorijenjena poslovna primjena elemenata igre:

Igre imaju silne primjene, od edukacije do zabave. Gamifikacija je pokazala izuzetne mogućnosti u poslovnoj sferi, u prodaji, marketingu, praktički svim procesima, no igra može i više od toga. Nije sve stvari nužno potrebno monetizirati, zar ne? Bitnije je biti sretan. A igre to pružaju.

Razvoj videoigara – najveći izazov

Želimir je napravio nekoliko igara, od kojih je najprodavanija Fierce Women. Uz engleske, za nju su napravljeni i talijanski deckovi, a hrvatski su se prodavali u IKEI. Želimirova  odgovornost na tom projektu bila je igranje, gameplay, bazični mehanizam igre.

Radio je dizajn i razvoj nekoliko videoigara i kaže da one predstavljaju najveći mogući kreativni i poslovni izazov:

Razvoj videoigre je vrlo skup proces; potreban je dobar tim i golem broj radnih sati. Entuzijazam može mnogo, ali ne može baš sve. Tada na red stupaju kreativnost i inventivne ideje kojima se može nadoknaditi niski budžet. Videoigra je prije svega kreativni proizvod, i to omogućuje neke zanimljive pristupe izazovima. Moram priznati, od svih umjetnosti upravo sam u videoigrama vidio najkreativnija rješenja i ideje ljudskog uma.

Najavljuje da će u sklopu jednog novog pop-kulturnog projekta uskoro biti objavljeno nekoliko njegovih mini web-igara:

Koncept je jednostavan, ali spasonosan: tri minute igranja dnevno mogu nam puno značiti, posebno u usporedbi s, na primjer, 480 minuta radnog dana. Bit će to borba 3 protiv 480, veselim se rezultatima.

Najteži je dio puta solo indie game developera balansiranje ambicija s realnošću

Prostor za ludost

Ipak, kaže da se od svih umjetnosti u književnosti najlakše izražava i da ga ljudi najviše prepoznaju kao pisca, pogotovo zahvaljujući romanu Mladenka kostonoga koji je doživio veliku popularnost u Hrvatskoj i Srbiji.

Prostor književnog teksta, više od bilo koje druge platforme, omogućuje mi ludost, razmišljanje o naizgled besmislenim idejama u kojima se skriva nešto važno. Trenutno pišem roman koji istražuje koncepte slučajnosti i pogreške. Bit će to humoristični roman s oštrom filozofskom iglom.

Međutim, u književnosti ima ograničenje koje u informatici nema:

Razlika između pisanja i mojih drugih aktivnosti je što sam u pisanju uvijek uokviren u jezični prostor kojem pripadam i iz kojeg je jako teško izići. Ostali mi mediji, posebno informatički, instant omogućuju svjetski doseg i to je vrlo poticajno.

A koje alate koristi za pisanje?

Nedavno sam ponovo osposobio djedovu pisaću mašinu. To je jedan Olivetti M40 iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Kakva divna mašina! A za Kočićevu nagradu, prije par godina, dobio sam guščje pero, tako da imam cijelu paletu alata za pisanje: od osnovnih pa sve do hyper-cool uređaja poput Freewritea. I uz sve moguće alate za pisanje, koji ja koristim? Pa ChatGPT, naravno.

Rasprava o AI-generiranoj umjetnosti

Naime, ne boji se AI-generirane umjetnosti jer autorov alat ne smatra presudnim u stvaranju umjetnosti:

Mjera je kvaliteta. Ne zanima me loše i osrednje. Zanima me što umjetnost nosi i tko iza nje stoji. Kojim alatima je stvorena me ne zanima. Dapače, novi alati su mi malo zanimljiviji, već i zato što su novi.

Naposljetku, glavni je argument za korištenje umjetne inteligencije i u ovoj primjeni − učinkovitost:

AI koristim često, i u pisanju, ali i u svim ostalim misaonim i organizacijskim procesima. Omogućava mi brži rad i štedi moje vrijeme, a vrijeme je neprocjenjivo. S AI alatima dobijem i žustrost i hitrost i tempo i agilnost i ekspeditivnost i živahnost i munjevitost i dinamičnost i strelovitost i rapidnost. Samo kažem ChatGPT-ju: „Daj mi 10 sinonima za brzinu.“