Krešimir Končić
26. 02. 2020.
Hrvatski uslužni IT, uključujući digitalne agencije, zamašnjak je koji više od dva desetljeća puni državni proračun i tople developerske stolice. S druge strane, činovnici, a i mediji, papagajski mantraju o proizvodnim tvrtkama i kako će nas one konačno pogurati prema pikselastom eldoradu.
Zadnji primjer je i Ivanova kolumna s početka siječnja – dobronamjerna i pozitivna, ali opetovano nagnuta prema IT proizvodnom sektoru kao kreativno-lukrativnoj alternativi tom “prljavom autsorserskom” uslužnom biznisu. I nije to a priori krivi kut gledanja – product development je uzbudljiva slagalica industrije no agencijsko “stanje nacije” je zapravo drugačije od sluganskog štrikanja koda opisanog u kolumni. Pravilno postavljen agencijski posao jednako je vrijedan razvoju proizvoda, ako ne i potentnija strategija za zdrav razvoj IT industrije. I taj “jednako” je važno raspisati.
Prva zabluda: agencijski posao različit je od razvoja proizvoda
Pretpostavka da samo proizvodni timovi rade “arhitekturu, infrastrukturu, dizajn, kreativu, marketing, strategiju i sve ostalo” (kao što o tome piše Ivan u kolumni s vrha) je samo to – pretpostavka.
Realnost jedne prosječne digitalne agencije podrazumijeva zasukane rukave u svim navedenim zadacima. Agencija ima širinu i više iskustva po svim industrijskim vertikalama i klijenti joj se zbog toga i javljaju za rješavanje raznovrsnih product/service problema. Agencije itekako određuju strategiju i uspjeh ostalih dionika na tržištu. Interesantno, prije dvije godine smo na Digital Lab.in panelu upravo pričali o tom konceptu – agencije i proizvodne kompanije imaju svoje benefite i nedostatke, no ekstremno su međuovisne.
Također, agencija ima širinu stručnjaka koji po defaultu surađuju (jer su “jelte” agencija koja živi od suradnje i prodaje znanja). U agencijama ćete svakodnevno nabasati na dizajnera, copywritera, backendaša, front-end developera i analitičara koji rade zajedno na klijentskom proizvodu (većina agencija ima i svoje proizvode) dok se cross-team suradnja kod proizvodnih tvrtki pokreće uz mnogo više trenja. Čak su Mia i Ivan u podcastu (negdje oko 19:35) govorili kako je teško postići suradnju product development i marketing tima na običnom pisanju bloga.
Druga zabluda: Čučavce nalazimo samo u agencijama
Povremeno se čuje, a Ivanova kolumna to opisuje, da u agencijama vlada tzv. ShitWork. Raskopajmo taj termin. Ako se radi o poslovima malog opsega, recimo landing-page projekt koji traje tjedan dana, onda “Shit” nije fer kategorizacija jer iste mogu raditi specijalizirane mikro-agencije ili freelanceri i od takvih poslova imati solidnu dobit.
Mali projekti sadržavaju copywriting, dizajn, backend i front-end vratolomije, a vaš stav će odrediti hoće li projekt biti shit ili not. Build in Amsterdam je sa samo 18 ljudi osvajao AWWWARDS tri godine zaredom, a Brian Krogsgard iz PostStatusa, jednog od najboljih WordPress podcasta, objašnjava kako s takvim malim timom raditi značajne stvari. Ako se pak radi o većim, no loše posloženim IT projektima… well… agencije definitivno nisu jedine koje su izložene ShitWork “izazovu”. Nekvaliteta velikih projekata proizlazi iz loših praksi i još lošijeg menadžmenta, a u posloženim agencijama ih zapravo ima najmanje.
Razmislite, agencija ima više raznovrsnih klijenata, veliku moć promjene smjera rada, zamjene ljudi, procesa ili menadžmenta. Agencije su agilne jer tako jedino i opstaju. Da tu odgovorim Denisu (komentatoru na Ivanovu kolumnu) koji piše da jedva susreće ljude koji “općenito žele riskirati u poduzetništvu” – agencije su jebeno poduzetne. Client-service-variability je agencijama ugradjen u DNA i mi ShitWork možemo rano prepoznati i efikasno eliminirati.
Suprotno tome, proizvodne tvrtke načelno imaju jedan smjer razvoja i ekipu koja je zalijepljena uz proizvodni roadmap te kod te točke dolazimo do najvećeg problema – legacy code koji je ujedno i shitwork playground. Product roadmap ovisi o postojećoj produkcijskoj funkcionalnosti pa se vlasnici proizvodnih tvrtki rijetko odlučuju na ponovno raspisivanje baze koda, ostavljajući vlastite developere da konstantno “krpaju” više godina star sustav. Vaša omiljena banka i buket njezinih aplikacija je najbliži prvi primjer. Šesnaest godina krpan Evernoteov sustav je drugi. U proizvodnim tvrtkama se češće događa jedan izraženiji koncept, nazovimo ga ShitOps, koji promovira loše procese i Delboyeve prodajne taktike samo da bi se zadovoljile interne metrike uspjeha. WeWork, Uber, Revolut i njihove medijske turbulencije, zapravo su rezultat kontinuiranih ShitOps praksi.
No, krunski primjer ShitOpsa su investitori i njihov utjecaj na razvoj kompanije. Agencije rijetko traže klasične investicije jer im je tijek novca baziran na mjesečnoj produkciji – samim time su neovisne i profitabilne od prvog dana (OK, znam da ovo podrazumijeva kvalitetno upravljanje viškom financija no opet, to vrijedi za svaku firmu). S druge strane, proizvodne tvrtke ekstremno ovise o injekcijama kapitala uz obvezno nametanje nezdravog i nebitnog rasta. Pridobij čim više freemium korisnika, nalijepi #blockchain na sve što radimo, izbaci nove prototipne funkcije jer će nas xyz preteći – samo su neke od floskula u pokušaju držanja glave iznad vode. Upalite HBO, napravljen je čak i dokumentarac na tu temu.
Theranosove toksičnosti načelno nema u prosječnoj agenciji i jedno se zaboravlja – agencije su financijski zdrave od prvog dana kada dobijete pečat jer im je poslovni model jednostavan – prodaje se znanje. Preciznosti radi, jedini ShitOps koje agencije moraju trpjeti su navigacija po pravilniku o tzv. Paušalcima (podcast) i birokratske močvare državnih poticaja o čemu je govorio i dekan FER-a. No, ‘ajmo zapjevati – jednostavnost biznisa znači bolji tijek novca, bolji tijek novca znači bolje reinvestiranje dobiti, bolje reinvestiranje dobiti znači debela državna, a i poduzetnička kasa.
Treća zabluda: Programeri će biti šljakeri plavog ovratnika
Povijesno gledano, prodaja znanja nikada nije postala blue collar job kao što to najavljuje Ivan Brezak Brkan i povezani Clive Thompson u “The Next Big Blue-Collar Job Is Coding”. Thompson kontinuirano dobro piše o problematici programiranja, ali tekst izostavlja važnu stvar – programiranje je inženjerski posao koji zahtjeva apstraktno razmišljanje na više razina i rješavanje poslovnih problema uz aktivnu suradnju s kolegama.
Programeri su sličniji pravnicima, konzultantima ili arhitektima, a takvi poslovi u više stotina godina koliko se prakticiraju nisu nikada, ali baš nikada zabrazdili u “blue collar” fazon. Naravno, postoje pravnici koji se bave minornim slučajevima, kao što postoje developeri koji “slingaju” nešto linija JavaScripta (kako kaže Clive) no takvi slučajevi su prirodni u bilo kojoj branši. Isto kao i sve napredniji alati i standardizacija industrije.
I ne morate previše istraživati da vidite ekstremne primjere dugoročne prodaje znanja – Deloitte, McKinsey, Accenture, PriceWaterHouseCoopers su sve uslužne savjetodavne firme koje su narasle do desetina tisuća zaposlenika. Pa što bi Hrvatskoj nedostajalo da ima jednog takvog agencijskog zubaca koji puni PDV ministru Mariću? Optimističnih poduzetnika ne nedostaje no njih bi za značajan pomak gospodarstva trebalo biti na lopate. Mediji u tome svakako mogu pomoći, a jedan svijetli primjer se dogodio prije mjesec dana kada je poznata auditorska kuća Clutch smjestila hrvatske digitalne agencije u Top 1000 svih svjetskih agencija.
Some weeks ago 9 #Croatian companies got featured as one of the best #B2B global #development agencies. @monosoftware, Ingemark, @fivenyc, @Bornfight_, @infinumcom, @inchoo, Factory, @kontraagency and @Neuralab were chosen for this #ClutchLeader > Overview https://t.co/4sQOD9OfCD pic.twitter.com/0krwBOyr6e
— Krešimir Končić (@Kreshomir) December 30, 2019
Nije pitanje ili mi ili oni – idemo zajedno
Ovakav zamah je dobrodošao no što bi agencije, a i proizvodne tvrtke, trebale poduzeti ne bi li zaorale još jače prema spomenutom eldoradu:
- Remote rad će postati de facto standard u programerskim procesima, a IT kompanije će trebati nuditi i lokalne i remote pozicije. Dokaza i benefita je jednostavno previše i očekujem da će tema “rada od doma” prestati biti kamen spoticanja u 2020.
- Do konsolidacije u agencijskom svijetu ne vjerujem da će doći. Povijesnih dokaza za okrupnjavanje nedostaje jer spajanja i preuzimanja u industrijama znanja se rijetko događaju. Veća je vjerojatnost da će agencije ići u namjerno cjepkanje biznisa ne bi li ostale agilne i efikasne (Degordian-Bornfight-Mediatoolkit je dobar domaći primjer)
- Srednje agencije koje žele narasti preko 100 zaposlenika će trebati iznaći efektivan način kako to postići. Slijediti Pentagramov pristup gdje svaki partner ima svoju ćeliju ili pak project-driven BIG model gdje se raste stihijski kako projekti dolaze? Mislim da će ovaj segment tržišta biti najinteresantniji za pratiti.
- Male agencije (do 10 zaposlenika) će u većini slučajeva stremiti biti male i to je fenomenalno za rast kvalitete hrvatskog IT-a. Domagoj (Švicarska) je o tome pričao u nedavnom podcastu, ekstremna specijalizacija manjih timova će i dalje vrijediti za proizvodne tvrtke. Hrvatski ExRey je dobar domaći primjer uske niše i poduzetničke upornosti.
- Proizvodne tvrtke će morati podosta raditi na zapošljavanju stranaca jer domaće tržište rada je premalo za specifične poslove kakve bi mogle trebati razvoju proizvoda. Rimac ili Top Digital Agency (TDA) je dobar primjer takvih praksi i na tome im treba skinuti kapu.
- Pivotiranje agencija u product ili obrnuto će također biti interesantno za pratiti. Čiste financije su zasada na strani direktne prodaje znanja, no mislim da će kreativci uvijek imati prste u oba segmenta. Tipičan primjer su Five+Shoutem, Infinum+Productive, a i naš Neuralab koji ima par proizvoda unutar WordPress ekosustava.
Za kraj, slažem se s kolumnom da je razvoj proizvoda generator IT radnih mjesta, a uz to i medijski eksponiraniji segment industrije – što pak privlači više ljudi u našu mladu branšu. No nije to pitanje ili mi ili oni. Mediji, država i IT kao zajednica treba podržavati rast i razvoj svih kompanija jer svi mi pomažemo sve zahtjevnijem tržištu. Ako ste freelancer i razmišljate otvoriti agenciju – skočite u to! Ako pak ne možete spavati od nove product ideje… ma skočite i u to. Zapamtite samo da nije jedno vrjednije od drugoga – vaša kvaliteta, a i odnos prema kolegama i kupcu će definirati jeste li Shit*** ili not.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Marijan
26. 02. 2020. u 11:15 am
Agencije samo koriste ukazanu priliku na tržištu i prodaju jeftini rad strancima, kao što to radi i tekstilna industrija. To se može razumjeti sa poslovne strane, brza zarada bez rizika. Ali sa stanovišta programera agencije obezvrjeđuju rad. Jednako rada i učenja treba naš programer kao i onaj u Americi ili Švedskoj da bi postao stručan.
No rad našeg programera je financijski i vrstom posla obezvrjeđen u odnosu na onog u Americi. Ekstrem toga su Indijske agencije koje su vrlo niskom cijenom (i kvalitetom) u besmisao pretvorile javljanje za poslove na međunarodnim reelance platformama.
Amerika i napredne države žive od kreativnog IT poslovanja, dok su agencije druga liga koja se reklamira pomoću Adwordsa i koja se često ni sama sebi ne potrudi napraviti privlačne stranice. Nažalost kod nas su agencije prva liga a tako ih i mediji reklamiraju, pa i ovaj portal.
Po tome agencije nisu ništa različite od bezbrojnih picerija, kafića i kladionica kod nas koje se otvaraju u nedostatku bolje ideje i kreativnosti. Tragika agencija je da one u tu svrhu iskorištavaju nečiji veliki trud i znanje. To svakako nije način da krenemo u bolju budućnost. Hvala na pažnji.
Kresimir Koncic
26. 02. 2020. u 11:53 am
Marijan bok, hvala na komentaru. Kroz tekst sam upravo htio pokazati da to što pišeš nije realno (objektivno) stanje dobro posloženih agencija. Imaš li neki baš specifični protuargument na moje tvrdnje?
Marijan
27. 02. 2020. u 10:09 am
@Krešimir poštovanje tebi ali protuargumenata je koliko hoćeš. Ne znam za nijednu agenciju koja je napravila neki kreativan posao koji je postao uspješan poput poznatih startupa kao Twitter, FB i brojnih drugih, pa čak ni one najrazvikanije poput Toptala.
One samo jeftinije iznajmljuju programere pravim kreativnim igračima koji vladaju tržištem. I dalje ih vidim kao domaću tekstilnu industriju koja jeftino radi za prave igrače koji pobiru vrhnje. Kreativna agencija je i nedostatak kreativnosti pa i ziheraštvo jer nema šta izgubiti, jeftino uzmeš rad koji se traži a skuplje ga preprodaješ.
U tome ima i pravih umjetnika poput jedne domaće ‘agencije’ koja bez plaće i rizika drži na lageru hrpu programera i kako dođe prilika vani skuplje preprodaje njihov rad. Meni osobno to nije samo nekreativno već i pomalo nemoralno, jer IT industrija se ipak smatra moralnija i optimističnija od ostalih grana ekonomije.
Kresimir Koncic
28. 02. 2020. u 7:26 pm
Poštovanje gospon Marijan! Mailchimp, BaseCamp, Zoho… sve agencijski proizvodi. No ne možemo se baš kafanski nabacivati sa generalijama … nije fer prema agencijama koje dobro rade 🙂
Mario
26. 03. 2020. u 5:07 am
Poštovani Krešimir, evo jedan ne kafanski argument. Agencijski posao nije skalabilan za razliku od krajnjeg proizvoda u kojega je netko odlučio investirati. Taj netko preuzima sav rizik na sebe, ali i ekstra profit dok se Vi morate zadovoljiti malom marginom zarade i ne mogućnošću skaliranja Vašeg poslovanja.
Što se tiče Vaših navedenih agencija one više ne zarađuju kao agencije, dakle nisu prodavači/unajmljivači developera Već prodaju proizvod. Možda su tako u početku krenule ali su se totalno preorijentirale i basecamp je odličan primjer toga. Tako da nemojmo mješati kruške i jabuke.
Kresimir Koncic
27. 03. 2020. u 11:38 am
Opet… pretpostavke / generaliziranje / simplificiranje / I tebe sam sit kafano 🙂 Ima li što specifično iz teksta s čime se ne slažete?
Mario
29. 03. 2020. u 9:15 pm
Poštovani Krešimi, ja sam Vam spomenuo neke argumente kao što je skalabilnost, ali vi to očito ne možete razumjeti ili ne želite razumjeti. Pozivate se na kafane i slično što je potpuno neumjesno, također izjednačavate vrijednost rada i naplate sata i licenci vlastitog proizovda što je nonsense i govori to da vi ne razumjete što je skalabilnost i preuzimanje rizika.
Konkretno se ne slažem s ovim izjavama:
“Pravilno postavljen agencijski posao jednako je vrijedan razvoju proizvoda, ako ne i potentnija strategija za zdrav razvoj IT industrije. I taj “jednako” je važno raspisati.”
“Agencije rijetko traže klasične investicije jer im je tijek novca baziran na mjesečnoj produkciji – samim time su neovisne i profitabilne od prvog dana (OK, znam da ovo podrazumijeva kvalitetno upravljanje viškom financija no opet, to vrijedi za svaku firmu). S druge strane, proizvodne tvrtke ekstremno ovise o injekcijama kapitala uz obvezno nametanje nezdravog i nebitnog rasta. Pridobij čim više freemium korisnika, nalijepi #blockchain na sve što radimo, izbaci nove prototipne funkcije jer će nas xyz preteći – samo su neke od floskula u pokušaju držanja glave iznad vode.”
Ne nije jednako vrijedan, Vi kao agencija naplatiti ćete potrošene sate i točka i to opravdati “zdravim” rastom. To su toliko krive teze da je nevjerojatno da ih uopće netko iznosi. Dakle netko tko ima proizvod i korisnike može ništa ne raditi, a zarađivati dok vi to ne možete. primjetite razliku? Dal Vam je sada jasnije o čemu pišem?
Kresimir Koncic
04. 04. 2020. u 7:27 pm
Mario poštovanje,
Mislim da je umjesno i nužno ovakve razgovore proglašavati kafanskima. Jer jedno je imati osobno mišljenje oko generalizirane pretpostavke, a drugo je imati objektivne argumente.
Prvo, ne teže sve firme prema skalabilnošću. Postoje kompanije koje kvalitetno i profitabilno rade bez da imaju desetine tisuća zaposlenika. Primjer koji sam naveo u uslužnom sektoru su npr. McKinsey i Delloite. Oni svi prodaju znanje no Delloite ima 312.000 zaposlenika dok McKinsey ima tucet puta manje (27.000). Pentagram (jedan od najpoznatijih globalnih dizajn studija) ima cca. 260 zaposlenika. Vidite iz ovog primjera da nije nužno imati skalabilnu mašineriju kako bi kompanija bila dugoročno uspješna i profitabilna.
Dodatno, nije svaka proizvodna kompanija automatski skalabilna tj. svaka kompanija je ograničena barem nekim faktorima – bilo to nedostatak radne snage, tržišta, distribucije, skladišta, dobavljača, proizvodnih kapaciteta ili pak sirovih materijala. Nastavno na to, ne mogu se složiti s Vama da postoji kompanija koja “.. netko tko ima proizvod i korisnike može ništa ne raditi, a zarađivati…” To je naivno gledanje na stvari jer niste uzeli u obzir podršku korisnicima, distribuciju, pravne poslove, konkurenciju, partnerstva i na kraju dana promjene na samom tržištu (čiji smo svjedoci upravo ovih izolacijskih dana). Tipičan primjer je Adobe. Naoko velika tvrtka koja nudi SaaS proizvod, da bi joj mini igrači poput Sketcha ili Figme pojeli podosta kolača u novije doba web dizajna.
Kompanija koja ima nesmetan promet, magične autoskalabilne procese i visoku dobit bez obzira na tržišno stanje ne postoji. tj postoji samo na papiru za VC-e pa Vam se potom dogodi Evernote ili Theranos kao što sam ja egzaktno opisao. Promjena smjera, pivotiranje i aktivno vođenje kompanije može to ispraviti da, no to se kosi s vašim stavom da se “ništa ne radi”, a i te sve promjene opterećuju rashodovnu stranu proizvodne kompanije.
Drugo, ne možete miješati profitabilnost i skalabilnost. I male firme mogu biti ekstremno profitabilne te doprinositi društvu (primjeri iz teksta… BIG, Pentagram, McKinsey, 10 hrvatskih agencija…) kao što se i veliki skalabilni sustavi mogu urušiti u neprofitabilnosti (moj tekst ima i takvih primjera).
Za kraj, slažem se s Vama da veliki rizik nosi i potencijalnu veliku dobit. Ja u članku nisam niti tvrdio suprotno. Također se slažem s Vama oko generalne pretpostavke, da proizvodne firme imaju potencijalno veću inheretnu SaaS skalabilnost i potencijalno veću prihodovnu moć no to nema veze sa profitabilnošću kompanije niti s kvalitetom iste (inherentna skalabilnost može preopteretiti rashodovnu stranu). To također ne deklasira kvalitetne agencije koje dobro rade svoj posao. Uostalom, ja sam pisao da ne bi trebali dijeliti kompanije na agencijske i prozvodne, već na one koje imaju loše ili dobre prakse.
Mario
08. 05. 2020. u 10:32 am
Slažemo se da se ne slažemo. Meni je prodaja developerskih sati čista uslužna djelatnost nešto kao i konobarenje i šteta da mladi ljudi troše vrijeme na tako nešto umjesto na stvaranje dodatnih vrijednosti.
Kresimir Koncic
08. 05. 2020. u 3:08 pm
LOL Mario, brijem da je Elizabeth Holmes na isti način pitchala medicinare.
Vladimir
26. 02. 2020. u 4:29 pm
Ima osnovane sumnje da mije fixna hairana. Jednom sam našap sučelje rutera korumpirano. Tko može
to pročačkati jer mi je stao posao. Prvo sam ulovio da me Štirija i Njuškalo eliminiraju. 4 godine nitko mi se nije javio na telefon na oglas. DAjem poduke. Agresivan je bila Dabar informatika odnosno njihov šef Perica. Zatim, Barbarić Tomislav itd. MOže li se utvrditi prissutnost mreže..Na sučelju je pod rubrikom vrijeme stavlejn broj mog doktora. Možete li mi savjeti kome da s eobratim jer kod Policije nisam našao razumijevanje- imam trag upada trpimir.mup.hr kad je metronet spriječio slanje kaznen prijave i komunikaciju s MUP om. Sad se ide na to da me proglase neubrojivim.
Vladimir Konjhodžić
ludi panj
26. 02. 2020. u 4:58 pm
ja ti vjerujem čovječe,
mene je jednom htio harakirat susjed sa motornom pilom,
jer sam mu previše vode stavio u gemišt
Ivan
11. 09. 2020. u 1:52 am
Deloitte, McKinsey, Accenture, PriceWaterHouseCooper
Sve su to agencije s većinom lošim uvjetima rada. Što se tiče Deloitte-a s njima imam prilike i raditi, nevjerojatno je koliko ti ljudi rade prekovremeno.
Sve to vrijedi i za naše agencije.
Naši developeri vole softverske firme. Ako ne, to zato jer još nisu radili u jednoj.
Razlika je kad godinama radiš na jednom proizvodu fokusiranom na neku domenu s razumnim deadlineovima. Agencije većinom to ne nude. Agencije nisu za dugoročne karijere u inženjerstvu. I zato ću se veseliti kad propadnu. To i zaslužuju.
Pozdrav od senior developera iz inozemstva.
Kresimir Koncic
11. 09. 2020. u 9:54 am
Ne možete tvrditi “Sve to vrijedi i za naše agencije.” jer to je opet subjektivna pretpostavka i generaliziranje koje nema veze s realnim stanjem. Ima li što specifično iz teksta s čime se ne slažete?
Jole
11. 09. 2020. u 2:13 am
Ovaj članak je na razini – što su nam skrivili hrvatski trgovački centri? Ili hrvatske prehrambene tvrtke?
Apsolutno ništa, ali očito ima razloga kad radnici nisu zadovoljni s uvjetima rada u agencijama/trgovinama/tvrtkama.
Kresimir Koncic
11. 09. 2020. u 9:56 am
Ne vidim poveznicu i argument kako ste došli do toga da su agencije isto kao i trgovački centri. Gdje to (specifično) radnici u agencijama nisu zadovoljni?
Athingortwo Aboutathingortwo
11. 09. 2020. u 10:31 pm
[Netko je komentirao ranije o consulting ekipi i teškim uvjetima, pa da se nadovežem]
Ovdje bi zapravo trebalo razlikovati consulting i razvoj, čak i konkretnije strategy consulting, digital strategy consulting, technical consulting, i technical development. No, zanimljiv je primjer projektnoga rada i prenosivosti toga znanja dalje, pa da objasnim.
Primjerice, krivo je uspoređivati strategy consulting (makar su PwC i Deloitte primarno revizijske kuće), sa digitalnim razvojnim agencijama. Da užasno pojednostavim, strategy consulting primarno prodaje poslovne odluke, dok naše agencije primarno (ne isključivo) prodaju razvoj. 98 od Top 100 Fortune 500 firmi koristi usluge McKinsey&Company u trenutku kada izvršni odbor interno nema znanje kako ispravno donesti i/ili izvesti poslovni poduhvat, poput odluke o ulasku te načina ulaska na novo tržište, gdje iznimno rijetko ostaju prisutne te vode sprovođenje preporučene odluke. Kako te iste odluke danas diktiraju podaci, a sve manje poznanstva (gdje je nekoć McK imao trupe u zemljama koje bi duboko znale “the way of doing things”), consulting postepeno postaje sve više a game of analytics. To je evidentno iz stvaranja cijelih podskupina firmi poput McKinsey Digital za digital strategy consulting (kako digitalna poduzeća prirodom posla najviše koriste analytics), do sestrinskih firmi poput QuantumBlack-a (McKinsey-ev interni Palantir) za apsolutno sve (skoro sve veće firme smatraju digitalizaciju najvećim strateškim ciljem, ukoliko to već nisu učinile, te planiraju na onaj ili ovaj način koristiti AI u poslovanju). Jednaku strategiju sprovodi BCG te Bain. Prethodno spominjem kao indikaciju trenutnoga kao i budućega utjecaja klasičnih konzultanata na digitalni svijet.
Što se tiče “teških uvjeta rada”, to dolazi sa poslom, jednako kao i investment banking. Big Three (FAANG strategy consultinga), prodaje se klijentima kao ona ekipa koja je korak ispred svih ostalih. Kako bi održali relativnu kvalitetu svojih preporuka, cilj je zapošljavati the best and brighest. Štoviše, kako klijenti reagiraju na prestiž, često je potrebno da ta inteligencija bude potkrijepljena ranijim uspjesima (svježi diplomanti sa Harvarda uz pokoji FAANG internship tek bi bili prosječan kandidat). High stakes, high reward. McKinsey nema niti vremena niti prostora za ništa ispod odličnoga, i zato je prosječno vrijeme provedeno tamo ispod 10 godina, kako je pet godina dovoljno za prelazak u executive management poziciju u firmi njihovoga odabira (funnily enough, McK zovu “tvornicom CEO-a”). Dakle ti prekovremeni, osim što su jako dobro plaćeni novčano (barem u big3), neopisivo su plaćeni u dobivenome znanju, kako u ranim dvadesetima imaš priliku izravno sudjelovati u racionalizaciji i donošenju najvećih make or break odluka jednoga poduzetnika.
Velike konzultantske kuće imaju i prodaju smarts, zbog visokih kriterija zapošljavanja i visokih očekivanja rada, što im omogućuje rad u bilo kojemu sektoru. Radom u svim sektora, zaposlenici su namjerno izloženi raznim poslovnim situacijama, što ih jako brzo (i to je zapravo najbitnije) učini odličnim strateškim misliocima, nešto što je nemoguće postići radom u jednoj firmi u jednoj industriji (vrijeme je pokazalo da će prosječan konzultant donijeti bolju odluku nego li netko čiji su viziri godinama u istome poslu). Ako naše agencije donose veće odluke o proizvodu te poslovnome skaliranju, odlično, jer im to daje edge u trenutku kada sami odluče stvoriti proizvod. No, što je to veći dio posla razvoj, to su više cheap labor. IT firme statistički daleko više propadaju zbog lošega market fita i voditeljstva, nego li odabira tehnologije. U konačnici, bolje će proći u poduzetništvu netko sa ispravnim analitičkim / strateškim razmišljanjem nego li kreativan pojedinac.
Dakle, u hrvatskoj je veći nedostatak inovatora te poduzetnoga znanja, nego li developera, i to je korijenski problem. Kako agencije ne oduzimaju od ničijega proizvoda time što koncentriraju razvojni talent (kako je dostupan ili međunarodno ili se da privući iz drugih firmi nešto većom plaćom), nemora se birati između agencije i ničega. Što je agencijama nusproizvod više znanja o proizvodu i strategiji, to bolje. (napomenuo bih kako nisam rekao manje o razvoju, jer ovdje nije riječ o zero sum game)
Kresimir Koncic
12. 09. 2020. u 11:00 am
Hvala na iscrpnom i potkrijepljenom komentaru. U načelu potpisujem sve što ste napisali. Dodao bih samo da iz prve ruke vidim par domaćih agencija (uključujući i Neuralab) koji se ponašaju kao McKinsey kako ste vi opisali – sve više i više nudimo bukvalno znanje, know-how npr. pristup razvoja eCommerce sustava. Naravno, ima ti u čistog razvoja i dizajna no upravo mi je to bila poanta – i McKinsey i mi prodajemo znanje. Čak i kada gledate iz čistog web produkcijskog kuta, CX, UX, UI auditi koji svaka agencija sada po defaultu radi su čista prodaja strateškog znanja.