Bori li se itko za interes hrvatske tehnološke zajednice u Bruxellesu?

Više od 150 milijuna eura godišnje i vojska od 890 lobista s punim radnim vremenom cijena je kojom tehnološki divovi danas “kupuju” utjecaj u Bruxellesu, čineći digitalni sektor najmoćnijom lobističkom mašinerijom u Europskoj uniji. Ta je svota u samo četiri godine skočila za 55,6 posto, a o razmjerima pritiska najbolje govori podatak da u briselskim hodnicima danas ordinira više tehnoloških lobista nego što Europski parlament ima izabranih zastupnika.

Potvrđuje to prošlogodišnje izvješće Corporate Europe Observatoryja i LobbyControla, dviju vodećih neprofitnih istraživačkih organizacija koje prate korporativno lobiranje i utjecaj krupnog kapitala na donošenje zakona u EU.

Gledajući ove brojke, teško je ne zapitati se ima li domaći IT uopće mjesto za briselskim stolom kada se kroje pravila koja izravno određuju njegovu budućnost?

600.000 eura za lobiranje, ali bez stalne prisutnosti

Hrvatski tehnološki ekosustav, iako malen, ima globalno konkurentne igrače s dovoljno kapitala, tržišne težine i inozemnog dosega da bi im aktivno praćenje i sudjelovanje u donošenju europskih zakona moralo biti interesantno. Danas u IT sektoru u Hrvatskoj, prema izvještaju Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), posluje 10.140 tvrtki s 56.105 zaposlenih i 8 milijardi eura godišnjeg prihoda. Imamo dvije tehnološke tvrtke vrijedne više od milijardu dolara te tim doprinosimo brojki od 324 europska jednoroga.

Ipak, onih koji se bore za hrvatske interese u Bruxellesu i nema tako puno.

Brojke iz EU Registra transparentnosti te javne baze LobbyFactsa pokazuju da je tek 127 registriranih entiteta koji su porijeklom iz Hrvatske. Ta brojka uključuje razne aktere, od nevladinih udruga za ljudska prava i zaštitu okoliša, sindikata i gospodarskih komora, pa sve do akademskih ustanova, lokalnih razvojnih agencija i profesionalnih lobističkih ureda.

Kada se s tog popisa uklone oni koji nemaju veze s digitalnim biznisom, stvarna prisutnost domaće tehnološke industrije svodi se na 26 tehnološki relevantnih tijela. Podsjetimo, u Hrvatskoj posluje više od 10 tisuća IT tvrtki, ruku na srce, dosta ih spada u kategoriju mikropoduzeća.

Ovi podaci razotkrivaju stvarnu razinu hrvatske prisutnosti u Bruxellesu, koja je u praksi znatno skromnija nego što se na prvi pogled čini.

Prijavljeni budžet domaćeg tehnološkog sektora za lobiranje, prema LobbyFactsu, iznosi oko 600.000 eura. Međutim, organizacije ne unose realan iznos potrošnje već odabiru unaprijed određene financijske raspone te se u obzir uzima konzervativna tj. donja granica tog raspona.

Tako je samo jedna u kategoriji do 100.000 eura, šest njih je odabralo opciju do 50.000 eura, dvije do 25.000 eura dok njih najviše, čak 15 spada u najnižu kategoriju od 10.000 eura. Imamo i dva tijela koja spadaju u kategoriju nekomercijalnih organizacija, a koje od 2021. godine više nisu obvezne upisati proračun o lobiranju.

Ukazuje to na ograničene lobističke kapacitete tvrtki. U praksi to izgleda tako da se europskom regulativom uz redovan posao tek djelomično, kad uhvate vremena, bave mali interni ili eksterni timovi.

Da na lobiranju u Bruxellesu u ime hrvatskog tehnološkog sektora radi tek šačica ljudi potvrđuju i druge statistike LobbyFactsa. Statistički gledano, tamo imamo 21,25 lobista koji rade puno radno vrijeme. No to je podatak koji ne pokazuje stvaran broj ljudi zaposlenih na tom radnom mjestu, nego procjenu radnog kapaciteta.

Zanimljivo je i kako nijedan hrvatski tech akter nema akreditiran pristup briselskim hodnicima Europskog parlamenta.

Kako se lobira?

Lobisti svoje interese zastupaju kroz sastanke s dužnosnicima, javne konzultacije, policy prijedloge i razne druge oblike komunikacije. Pritom je ključan Registar transparentnosti EU-a, u kojem se lobisti ili svi oni koji zastupaju određeni interes javno upisuju i obvezuju na poštivanje kodeksa ponašanja.

Iako je sama registracija dobrovoljna, za određene aktivnosti ona je obavezna. Bez registracije, lobist se ne može sastati s povjerenikom Europske komisije niti sudjelovati u određenim aktivnostima Europskog parlamenta. Registar tako istovremeno omogućuje institucijama kontrolu pristupa, ali i javnosti daje uvid u to tko pokušava utjecati na europsko odlučivanje, čije interese zastupa i koliko resursa za to izdvaja.

Također, u Registru se ne upisuje nužno točan iznos potrošen na lobiranje, nego se godišnji troškovi aktivnosti prijavljuju kroz unaprijed definirane financijske raspone, od manje od 10.000 eura pa sve do kategorije od 10 milijuna eura ili više.

Analizom podataka iz Registra možemo uočiti kako se na lobiranje ulažu ogromni resursi pa se tako po ulaganjima osobito ističe tehnološki sektor uz predvodnike poput Mete, Microsofta, Applea, Amazona i Googlea.

Deset najvećih svjetskih digitalnih kompanija tako troši tri puta više od deset najvećih potrošača u farmaceutskoj, financijskoj i automobilskoj industriji te dvostruko više od energetskog sektora.

To pokazuje da lobiranje za neke nije tek niz pojedinačnih sastanaka s političarima, već razvijen sustav policy istraživanja, direktnih kontakata, industrijskih udruga, konzultanata i koalicija kojima kompanije pokušavaju utjecati na pravila koja će oblikovati njihovo poslovanje.

S obzirom na spomenute razmjere nameće se ključno pitanje, zalaže li se Hrvatska za svoje interese i ima li uopće šansu za to?

Tko to (ne) lobira

Također, kada s popisa od 26 subjekata izdvojimo 18 tvrtki iz užeg digitalnog i softverskog sektora, dakle, one koje se primarno bave umjetnom inteligencijom, razvojem softvera, cloudom, fintechom i telekomunikacijama, dolazimo do podatka kako su oni zajedno zabilježili tek 9 službenih sastanaka s Europskom komisijom. To je manje nego što je samostalno odradio KONČAR, koji ih broji čak 12.

Znakovit je i potpuni izostanak matičnih tvrtki naša dva jednoroga, Infobipa i Rimac Grupe (izvan projekta robotaksija Verne). Dublji uvid u baze otkriva da su oba domaća jednoroga zapravo bila godinama prisutna u Bruxellesu. Rimac Technology bio je registriran od 2019. do ljeta 2025., odradivši i sastanak na najvišoj razini s potpredsjednikom Komisije Marošem Šefčovičem oko baterija, dok je Infobip sa sjedištem u Vodnjanu bio upisan od 2022. do kraja 2025. godine. No obje su registracije u međuvremenu istekle i ugašene.

Isto tako podaci sugeriraju da nijedan hrvatski entitet nema fizički ured u Bruxellesu. Umjesto toga, okreću se inozemnim podružnicama u europskim metropolama, angažiraju specijalizirane konzultantske lobističke agencije poput Rud Pedersena ili se priključuju međunarodnim koalicijama. Čini se kako domaći akteri to rade tek povremeno bez prevelikog planiranja ili organizacije.

Jesmo li premali?

Čest argument domaćih aktera jest da smo “premali” da bismo imali stvaran utjecaj. No usporedba s drugim članicama slične ili manje veličine pokazuje da pasivnost nije pitanje broja stanovnika, već strateškog izbora.

Uzmimo za primjer Estoniju, zemlju s tek 1,3 milijuna stanovnika. Njihovi startupi kroz  tehnološke asocijacije poput Estonian Founders Society nastupaju koordinirano i proaktivno prema europskim institucijama. Estonija je u Bruxellesu izgradila reputaciju digitalnog predvodnika, a njezini predstavnici sustavno sudjeluju u ključnim stručnim radnim skupinama Europske komisije kada se raspravlja o digitalnom identitetu, cloudu ili umjetnoj inteligenciji. Prijavljeni budžet estonskog IT sektora duplo je veći od hrvatskog.

Sličan slučaj je i s Finskom. Finske tehnološke tvrtke i industrijska asocijacija Technology Industries of Finland imaju snažnu, stalnu briselsku prisutnost s vlastitim uredima i akreditacijama. Kada je Europska unija krojila Zakon o umjetnoj inteligenciji, finski sektor je zakonodavcima rano nudio tehničke analize, pilot-projekte i testna regulatorna okruženja, osiguravajući da pravila ne zaguše inovacije njihovih malih i srednjih kompanija. Ukupno Finska broji 3 puta više registriranih subjekata u EU Transparency Registru.

Ali zašto se uopće lobira?

U domaćoj se javnosti pojam lobiranja učestalo veže uz negativan prizvuk često asocirajući na dogovore iza zatvorenih vrata i političke manipulacije. Tome je pridonijela i pop-kultura u serijama poput House of Cardsa ili filmovima poput Miss Sloane u kojima se lobisti prikazuju kao manipulatori koji u mračnim hodnicima vlasti trguju zakonima.

No u suvremenom poretku riječ je o legitimnom i formaliziranom instrumentu predstavljanja interesa, što potvrđuje nedavno usvojeni hrvatski Zakon o lobiranju, ali i politološke definicije prema kojima je to legitimno nastojanje pojedinaca, udruga i tvrtki da utječu na donošenje javnih politika.

Zašto onda to tvrtke čine?

Mnogo je razloga, no ključ najčešće leži u konceptu ovisnosti o resursima i razmjeni.

Europska komisija raspolaže, u našem slučaju skromnim aparatom za tehnološki iznimno kompleksna područja. Kada zakonodavcima ponestane duboko tehničko znanje, tu prazninu najčešće popunjavaju, pogodili ste tehnološki divovi.

Oni u Bruxellesu nastupaju kao stručni partneri koji nude gotova tehnička rješenja, podatke i policy analize. Kroz radne skupine i amandmane, presudno utječu na definicije, rokove i izuzeća. Usvajanje GDPR-a, DMA i AI Akta dokazalo je da korporacije ne mogu zaustaviti europske zakone, ali itekako mogu oblikovati njihovu tehničku izvedbu.

Dobro se to vidi na primjeru Applea. Kompanija je 2024. pokušala ukloniti mogućnost korištenja web-aplikacija na početnom zaslonu iPhonea u EU-u, pravdajući to sigurnosnim i tehničkim problemima povezanima s prilagodbom DMA-u, no nakon razgovora s Europskom komisijom od toga je odustala i zadržala tu funkciju.

S druge strane, Apple je pokušao i ograničiti neke druge obveze iz DMA-a, primjerice uvođenjem naknada i dodatnih uvjeta za alternativne trgovine aplikacijama. Komisija je zaključila da dio tih uvjeta nije u skladu s pravilima, a Apple je nakon regulatornog pritiska morao mijenjati svoje prakse. Sličan obrazac vidljiv je i kod drugih velikih tehnoloških kompanija.

Čini se kako ekosustavi koji ne ulažu u vlastiti glas u Bruxellesu svjesno prihvaćaju svoju pasivnu poziciju. No, je li to doista istina o hrvatskoj poziciji ili se u pozadini kriju alati koje domaći akteri tek trebaju naučiti koristiti, istražit ćemo kroz razgovore i analize u idućim tekstovima.

Ovaj je tekst objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.