Znate priču o akceleratorskom programu koji je trebao uložiti u 10 startupa, a na kraju nije ni u jedan?

Javnost najčešće vidi samo prvi dio priče, onu pozitivu, ushićenost, mnoštvo nula u naslovima. Nažalost, taj djelić priče jest samo djelić. Tih pet – ili manje – minuta slave rijetko kad pokazuje koliko je truda i posla bilo potrebno da se dođe do tog trenutka. Međutim, još manje vidljiv javnosti je dio priče kada stvari pođu u krivom smjeru, i u konačnici ostave onaj gorki okus u ustima.

Ovo je jedna od takvih priča.

Tada student, danas predsjednik udruženja lokalnih IT tvrtki

Suosnivač startupa spomenutog u uvodu, Pippiona, softvera namijenjenog uzgajivačima golubova, bio je i Ivan Jurlina. Tada student, danas HR manager u softverskoj tvrtki COBE te predsjednik udruge Osijek Software City, prisjeća se kako se i on prije nešto više od četiri godine osjećao sretnim. Nakon što se na projektu radilo dvije godine, uz sve studentske obveze, smiješila im se, barem iz njihove tadašnje perspektive, budućnost kakvu su njihovi vršnjaci mogli samo sanjati: razvoj biznisa i kreiranje softvera koji će imati korisnike diljem svijeta, uz prijeko potrebnu akceleraciju i investiciju.

Bio sam sretan, jer sam kao student napravio korak više od ostatka svoje ekipe. Smatrao sam da u tom trenutku imam neku prednost pred njima što ću dobiti iskustvo i poznanstvo iskusnijih osoba, osoba kojima sam se tada divio i želio jednog dana raditi kod njih ili biti kao oni.

Investicija kao investicija nije mi nešto značila, jer nam je dosta mentora odmah reklo da taj iznos nije dovoljan da se realizira naš plan, nego da pokušamo s time otići do drugih VC fondova ili akceleratora.

A upravo je iznos investicije bio jedan od kamena spoticanja cijele ove priče… Koju je možda najbolje ispričati ispočetka.

Otkud akcelerator za startupe u Osijeku?

Akceleratorski kamp u Osijeku, napravljen po uzoru na brojne inkubatore i akceleratore iz regije, poput tada aktualnog bugarskog Elevena, a posebno inspiriran poduzetničkim kampom u Solinu (iz kojeg je, inače, proizišao Ivan Mrvoš sa svojim pametnim klupama) najavljen je u listopadu 2014. godine. Organizatori su tada objavili da će odabrati 20 najboljih poduzetničkih ideja, dok će najbolje među njima čekati ostanak u akceleratorskom programu u kojem će biti osigurano mentorstvo, podrška i financiranje inicijalnog razvoja u iznosu do 100.000 kuna.

Više nam je o tome tada ispričala inicijatorica cijele ideje, Ana Pavičić-Kaselj, a nakon što je održan prvi događaj, na kojemu je Pippion i pobijedio, u veljači iduće godine najavljen je i pravi fond koji bi upravljao investicijama, Frank Accelerator Ventures.

Fond koji će investirati u startupe u Osijeku? Cijela je tamošnja IT i poduzetnička scena brujala o tome, a glas se čuo i puno šire. Najavljen je i novi poduzetnički kamp, Pippion se pridružio pobjednicima tog programa… I tu su stvari počele ići nizbrdo.

Umjesto 10 projekata, primljeno 7, 5 na “probni rok”, investirano u – nijedan

Iako je bilo najavljeno da će u akceleratorski program ući 10 projekata, ušlo ih je sedam, i to ih je čak pet dobilo “probni rok”. Povukla se rasprava o tome, a nesporazumi u komunikaciji među timovima, pokretačima programa te zainteresiranom javnosti nastavili su se i dalje.

Iako je Pippionu inicijalno komunicirana cifra investicije od (do) 100.000 kuna, ona se smanjila na 50.000, uz dodatnih 10.000 koliko je obećao Grad Osijek za svaki projekt koji uspješno završi akceleratorski program. Doduše, tu je bila mogućnost “duplanja” iznosa investicije uz tadašnju aktualnu potporu HAMAG-BICRO-a, ali prije same prijave na nju trebalo je proći cijeli akceleratorski program i zadovoljiti njegove uvjete.

Predviđeno trajanje programa bilo je četiri mjeseca, a odabrani timovi trebali su osnovati tvrtke da bi se investicija uopće mogla realizirati, uz još niz drugih, relativno standardnih uvjeta kod sličnih programa. No, kod Pippiona je nastao specifičan problem – kako su osnivači bili studenti, bojali su se da će osnivanjem tvrtke izgubiti studentska prava, što im je, kako kažu, bilo i potvrđeno na fakultetu. Zbog nemogućnosti dolaska do prave informacije, osnivanje tvrtke se odužilo, iako je na kraju osnovana te kasnije i zatvorena.

Usprkos tome, nijedna se investicija na kraju nije realizirala. Pokretači programa i investicijskog fonda su se nakon cijelog događaja ponešto povukli iz startup javnosti, a danas više, na naše upite, ne žele komentirati cijeli događaj.

S druge strane, startuperi su još neko vrijeme “gurali” priču – Dario je razmatrao opciju rješavanja  cijele situacije na sudu, o čemu također postoje tragovi na društvenim mrežama, kao i dokument u kojemu se nalazi njegovo viđenje situacije koja se događala. No, kako kaže, odustao je od te namjere jer je zaključio da je to unaprijed izgubljena bitka.

Što se tiče potencijalnih investitora, iako Ana Pavičić-Kaselj danas ne želi više komentirati cijelu situaciju, u linkanoj raspravi u grupi Startups Croatia mogu se pronaći njeni odgovori, kao i dijelovi termsheeta koje, prema njenim riječima, nitko od timova nije ispunio.

Prenosim jedan od njenih komentara iz 2016. godine uz minimalne pravopisne intervencije:

Svi timovi su dobili jedan isti uvjet u termsheetu, a to je da dostave Društveni ugovor društva do 30. 4. Niti jedan tim to nije ispunio. To je suština. Sve dalje je, ruku na srce, izlaženje u susret timovima kako bi se ipak nešto realiziralo. Mogli smo ’ladno 1. 5. staviti ključ u bravu i reći, OK to je bilo to, no nismo. Zašto nismo? Jer smo se htjeli obogatiti? Pa teško da je takav scenarij iole izgledan. Namjera je bila graditi startup ekosustav u Slavoniji. Zašto u Slavoniji? Pa zato što, osim IT sektora, koji se tamo razvija, regija ne buja poduzetničkim inicijativama. I zato sto kao Osječanka koja je do svoje 21. godine živjela tamo to jako dobro znam. Zato što je Zagreb već imao ZIP koji se razvija i raste i što smo željeli stvarati veze s njima, a ne se prepucavati u Zagrebu gdje je startup scena krenula s razvojem i gdje nikako nije bilo potrebe za još jednom inkubatorom/akceleratorom i zato što sam vrlo cijenila napor i rad koji su uložili oko ZIP-a.

Dakle, ideja je bila potaknuti poduzetništvo i u toj regiji, koji bi rezultirao privlačenjem većih investitora. Stoga niti nismo željeli odustati od timova, ali im niti nismo htjeli biti mama, tata, sestra, brat itd. Htjeli smo im prenijeti znanje i pomoći im da ipak realiziraju svoje projekte i stanu na noge. Ne želim kritizirati timove, no ideja nije bila da im mi pišemo Osnivačke ugovore, definiramo udjele, pronalazimo developere, kontaktiramo potencijalne kupce itd. To je njihov posao. Naše je bilo da otvaramo vrata, damo komentar, sugestiju. Mi nismo glumili niti konzultantsku kuću, niti inkubator, nego akcelerator. Dakle, uložiš 50k u tvrtku, pružiš joj znanje, mentoriraš, spajaš, upućuješ gdje da se jave, gdje se mogu prijaviti kako bi osigurali još koju kunu više. Što si uložio si uložio, to je tvoj rizik. Što će raditi s 50k, isto je na njima. No, mi to nismo mogli napraviti, nismo mogli reći, evo timovi evo vam 50k i krenite dalje, jer nismo imali u što uložiti – nije postojala tvrtka. I nakon što smo pomagali mnogo više nego bi ikoji akcelerator, jedini tim koji je na kraju nakon 90 dana osnovao tvrtku je ODBIO investiciju. Drugi tim Dogeedog po završetku akceleratorskog programa nije imao niti spremnu betu niti tvrtku. No to je potpuno druga priča jer su oni završili akceleratorski program bez ičega. I njihovi svi daljnji dogovori sa mnom nemaju nikakve veze s inicijalnom akceleracijom. O tome čak niti ne bih govorila jer bi mi vjerojatno ostatak ekipe rekao kako potpuno nisam normalna jer se to tako ne radi, ali je moja želja da stanu na noge i nešto naprave od toga bila veća. Stvarno ne želim dalje voditi ovu priču, timove poznajem jako dobro, znam koje su im i vrline i mane. Žao mi je sto za sada nisu uspjeli, no niti jedan akcelerator niti inkubator ne može nadomjestiti tim niti može biti uključen u svakodnevne aktivnosti startupa. Tu su u Hrvatskoj očekivanja od akceleratora/inkubatora pogrešna i iskrivljena. U ovu inicijativu uložena su naša vlastita financijska sredstva kao osnivača. I ovaj cijeli projekt nas je puno koštao, jer ipak je trebalo platiti organizaciju 2 akceleratorska kampa i urediti prostor i snositi troškove provedbe akceleratorskog programa tijekom 4 mjeseca.

Zašto nismo nastavili? Zato što nije bilo računice, nije bilo održivo. Timovi nisu stasali, troškovi provedbe programa se nisu mogli pokrivati, a nakon što prva generacija ovako završi, teško da ćete uvjeriti privatnog investitora da dođe i uloži veću lovu. Zato što se Osijek kao sredina pokazao premalim. Zato što smo smetali postojećim institucijama. Jednostavno treba znati odrezati kada vidite da ne ide, što prije, to bolje, jer je trošak manji. Vjerujem da smo u konačnici napravili puno više koristi od štete. Mi smo zaključili da nema smisla nastavljati, jer je jednostavno preteško. O suradnji s lokalnom i regionalnom upravom ne bih govorila. Oni su uvijek deklarativno spremni podržati sve. 🙂

Uspjeh? Da, ali samo uz iskusne mentore!

Ana mi je, na moj upit da danas komentira cijeli događaj, samo kratko navela da se nikada više nikad ne bi upustila u ovakav tip projekta, a tu ima nešto zajedničko sa suosnivačima sada nepostojećeg Pippiona – ni oni se ne bi upustili više u slične priče. Iako je Dariju startup scena i dalje zanimljiva, ne gleda više ni prema Osijeku ni ostatku Hrvatske, oči su mu usmjerene prema inozemstvu.

Ivan je ipak ostao i postao važan dio lokalne IT scene, a o svojim startup iskustvima kaže:

Tek sada vidim da srednjoškolci, studenti ili osobe bez iskustva u industriji u kojoj žele pokrenuti startup nemaju nikakve šanse osim ako nemaju izvrsnog mentora (super je primjer Cara i malog Gajšaka). Tu dolazimo i do pitanja kvalitetnih mentora i potencijalnih investitora, što je glavni problem naše startup scene.

Smatram da jedini ozbiljni investitori u tehnološke startupe trebaju biti Damir Sabol, Mate Rimac, Tomislav Car, Viktor Marohnić, Luka Abrus, Matija Žulj, Marko Mišulić te moja lokalna ekipa, Matija Kopić, Denis Sušac i Tomislav Bilić, jer oni su prošli put od početnika od stabilne firme i upoznati su sa svim procesima.

Žalosno mi je što većina današnjih takozvanih poslovnih anđela čini ekipa koja radi na projektima ili priča o temama koji su samo dobar PR za masu koja nije upoznata s time. Zbog toga se dešava da imamo kult ličnosti prema jednoj osobi, a ta osoba nije ni blizu sposobna dovesti neki startup od nule do faze opstanka i organskog rasta.

Investicija + pamet + iskustvo – ima li toga i kod nas?

I to je taj smart money iliti pametni kapital o kojemu smo nedavno pričali, potaknuti pričom o potencijalnom investiranju mirovinskih fondova u startupe. Iako su reakcije na taj tekst i video bile podvojene, u kontekstu domaće startup zajednice dolazi se do jednog zaključka…

A to je da ulagati u (potencijalne) startupe danas najbolje mogu oni koji su nešto slično već prošli. Primjere koje je Jurlina spomenuo, spominjemo i mi gotovo svakodnevno, što u pričama koje pričamo, što u internim razgovorima. Nakon startup hypea, koji je bio na vrhuncu prije nekoliko godina, kad se i događala situacija opisana u ovom tekstu, slijedilo je smirenje, svojevrsna smjena generacija.

I dogodilo se nešto što smo i priželjkivali – pojedine nekadašnje startup zvijezde odlučile su na neki način vratiti zajednici, što je čemu smo se nadali, što smo i priželjkivali da se dogodi. Jest da smo zazivali “Skype” Hrvatske ili barem Balkana, odnosno nekog startup jednoroga koji bi cijeli ekosustav akcelerirao, no iako to nismo dobili, ne znači da ne možemo razmišljati u manjim razmjerima. Da jedan Tomislav Car financira jedan mladi projekt zvan CircuitMess, ta će priča inspirirati mnoge i odjeknuti daleko. Da jedna poznata tehnološka tvrtka poput Fivea pokrene svoj fond…

Oh, čekajte, ti su scenariji već danas stvarnost. 

No, da se vratimo na priču…

…a ova priča jedna tek je jedna od mnogih koje se mogu ispričati o raznim domaćim ali i drugim startup natjecanjima, iskustvima s anđeoskim i drugim investicijama, inkubatorskim i akceleratorskim programima. Vjerujem da i mnogi čitatelji ovih redova znaju za neke od sličnih događaja o kojima se neće javno govoriti, od uvjeta u raznim programima koji nisu ispunili očekivanja, preko obećanja raznih sudionika scene koja se nisu ispunila, do proizvoda koji ne zadovoljavaju kvalitetom, ali ni uspjehom na tržištu te osnivača koji postupaju amaterski u poslovanju, komunikaciji…

Osim tek nekolicine događaja na kojima se pričalo o neuspjesima, organiziranima još prije nekoliko godina, Dario i Ivan bili su jedni od rijetkih koji su željeli javno podijeliti svoje negativno iskustvo. Što je šteta, jer iz svakog negativnog iskustva možemo dobiti vrijedne lekcije. Ivan:

Da nije bilo akceleratora, možda ne bih upoznao ekipu iz OSC-a, koja mi je pomogla da shvatim kako funkcionira poslovni svijet, tko su prodavači magle (nažalost, ima ih jako puno), a tko su ljudi koji stvarno rade. U OSC-u sam dobio mentore od kojih svaki dan nešto naučim i priliku da zajedno radimo za izgradnji osječke IT/ICT zajednice, a to me posebno veseli.

Više transparentnosti, kvalitetnija generacija novih startupa

I to je lekcija koja se iz ove priče može izvući za sve nas, za kraj 2018. godine, ali i za kraj burne i “nahajpane” faze startup scene.

Više transparentnosti, više priče o problemima i izazovima, i sa strane potencijalnih investitora, i sa strane osnivača startupa, i sa strane svih onih koji sudjeluju u ekosustavu, uključujući i medije, pomoći će da nova generacija poduzetnika, startupa stasa jače i snažnije no one do sada, uz podršku svih onih koji su startup i širu tehnološku scenu izgradili. 

Skupa smo “hajpali” kad je “hajpati” trebalo, jer bez podrške, bez vjere startup zajednice u samu sebe, mnoge današnje uspješne tehnološke tvrtke ne bi ni bile pokrenute. No, ta je faza odavno završila – došlo je vrijeme da svi zajedno budemo kritičniji, otvoreniji i, nakon svih iskustava, pametniji.

P. S.

Kad spominjem medije, Netokracija u 2019. obilježava 10 godina rada. Ako je startup scena spremna ući u novu, smireniju i zreliju fazu, mi smo itekako spremni ući u nju s njom.