Jeste znali da je “ozbiljno igranje” sve popularniji trend u ozbiljnim firmama?

Krajem prošle godine sudjelovala sam na gaming konferenciji #play14 u Műnchenu. Za razliku od tipičnih gaming konferencija koje sam dotad posjećivala, ova je bila usmjerena na „serious play” stranu igranja. Točnije, korištenje društvenih, kartaških i inih igara u razne poslovne svrhe: poticanje inovacija, unaprjeđenje organizacije rada, mentoriranja i osobnog razvoja.

Konferencija #play14 prvenstveno okuplja scrum mastere i agile trenere, koji se mahom služe igrama u facilitaciji te koriste ovu priliku za testiranje novih ili starih igara s kolegama iz struke. Uz „ozbiljne igre”, tj. igre koje služe kao metafora za određenu ideju, na konferenciji se također koriste igre za lakše međusobno upoznavanje i povezivanje (icebreakers), podizanje energije i fokusa (energizers), poticanje razmišljanja izvan okvira, team building aktivnosti i sl. Sudionici konferencije te igre potom koriste kako u timovima tek započetih startupa, tako i u najvišim odjelima mega-korporacija.

Lidija Kralj, senior analitičarka u European Schoolnet organizaciji i veteranka korištenja igara u obrazovanju (Osnovna škola Veliki Bukovec, Dabar @učitelji.hr), za Netokraciju objašnjava kako se elementi igre u učenju i poučavanju danas koriste na svim razinama obrazovanja jer potiču aktivno sudjelovanje, razvijaju naviku rješavanja zadataka i vježbanja, ali i upornost te ustrajnost.

Sukladno tome, Lidija se tijekom svoje karijere nikad nije ograničila na korištenje igara samo u učionici  – također ih primjenjuje u edukacijama za nastavnike i učitelje:

U European Schoolnetovom Future Classroom Labu provode se različite radionice, za koje su na raspolaganju raznovrsne igre, kocke, Bee-Botovi, LEGO roboti, interaktivni zasloni, uređaji za videoprodukciju – uključivši zelenu pozadinu koja uvijek izazove salve smijeha tijekom izrade, itd.

Igra je ozbiljna stvar

Osobno, zanimljivo mi je svjedočiti suvremenoj promjeni pejorativnog društvenog statusa igara iz „zabave za djecu, kockare i asocijalne osobenjake” u općeprihvaćenu mainstream razbibrigu, opću kulturu te na kraju krajeva, metodu koja se sve češće koristi u profesionalne svrhe. S druge strane, uzevši u obzir ljudsku psihologiju, popularnost ozbiljnih igranja me ne bi trebala toliko čuditi.

Josipa Borić-Novosel, scrum masterica koja od početka karijere većinom koristi igre u svakodnevnom radu, prilično je dobro objasnila ovaj fenomen za Netokraciju:

Većina nas se želi i voli igrati. Bitno je dobro pripremiti teren na način da se ljudima objasni koji je cilj, što, kako i zašto će raditi upravo na takav način. Moj cilj je dati novi uvid i znanje polaznicima i timovima na zabavan način.

U radu s timovima, uvijek postoji onaj jedan član kojemu je to glupo i gubitak vremena. Nikoga ni na što ne prisiljavam, jer je riječ o procesu učenja te kažem kako je to u redu, uz pitanje žele li i dalje ostati na radionici. Gotovo svi ostanu. Naime, do sada mi je samo jedna osoba otišla, no vratila se nakon par dana i pitala može li se idući put ipak igrati.

Kad osjetite energiju tima i kad vidite kako zajedno rade, želite im se pridružiti, nakon 10-ak minuta, kakav god zadatak je, počinje i zabava, a tako se uči i to se iskustvo pamti. Iskustveno učenje koje potiče aktivno promišljanje inicirano sudjelovanjem je trajno te integrativno u sve sfere života.

Kako točno izgleda konferencija na kojoj se cijeli vikend „ozbiljno igra”?

Nakon dolaska na event i dobrodošlice organizatora, dočekao me blago popunjeni otvoreni prostor s nekoliko soba (i otvorena kuhinja). Drugi sudionici su se već igrali u glavnoj sobi – jedna grupa kooperativno je rješavala zagonetnu misteriju morbidne smrti, dok su drugi čavrljali oko stolova s grickalicama i pićem uz pomoć icebreaker karata s unaprijed pripremljenim pitanjima za međusobno upoznavanje. Tijekom prve večeri sudionici su spontano predlagali igre, koje su uglavnom bile usmjerene na zbližavanje sudionika i stvaranje opuštene atmosfere.

Već sljedeće jutro krenuli smo na sastavljanje „rasporeda” konferencije. Na prvi pogled uvrnuta, ali zapravo genijalna ideja ove konferencije jest da su za njen program zaduženi isključivo sudionici. Nema predodređenih „predavača” ,posjetitelja” ili „publike”, nema nametnutog uvodnog govora, obavezne agende ili rasporeda. Svatko tko želi dolazi pred tzv. „tržnicu igara”, opisuje igru koju bi vodio te predlaže termin i broj igrača.

Svatko za sebe također odlučuje hoće li voditi ili samo sudjelovati u igrama, u kojim igrama će sudjelovati, koliko igara voditi, a koliko se odmarati. Svatko može napustiti određenu igru bez posebnih objašnjenja ili izlika. Jedna od niti vodilja ove konferencije je „The Law of 2 Feet.” Ugrubo prevedeno, koliko ste spremni uložiti, toliko će vam se vratiti.

Moram priznati da sam ispočetka bila malo skeptična prema tom pristupu. Tko bi se dobrovoljno javio, ako baš ne mora i nije dobro plaćen za to, da vodi radionicu igranja, kojoj nije cilj zabava s prijateljima, nego testiranje određene igre kao metode za rješavanje određenog poslovnog problema, i to među već iskusnim facilitatorima igara?

Na moje čuđenje, ispalo je da su skoro svi sudionici bili zainteresirani za vođenje svoje male igraće radionice. I ne samo jedne. U pola sata, koliko je bilo predviđeno za predlaganje programa, ispunjene su dvije paralelne trake igraćeg programa, u periodu od 10 ujutro do 7 navečer!

Retrospektiva je ključni dio „ozbiljnog igranja”

Grupna atmosfera predlaganja i sudjelovanja u igrama bila je vrlo zarazna. Gotovo nitko se nije odmarao na kauču tijekom cjelodnevnog programa.

No, cilj ozbiljnog igranja, koliko sam shvatila na konferenciji, nije bio samo pobijediti (drugi tim, vrijeme ili ostale otežavajuće faktore), nego kroz razgovor u timu dekonstruirati zadatak, rastaviti igraće mehanike na proste faktore te postati toliko dobar u tome da tim počne cheeseati te iste mehanike.

Jednu igru igrali bismo i desetak puta dok ju nismo usavršili kroz retrospektivu. Retrospektiva je ključni dio „ozbiljnog igranja” koji većina nas ne prakticira doma kada igramo „Čovječe ne ljuti se.” U suštini, radi se o grupnoj raspravi igrača o izazovima i preprekama unutar igre – zašto i kada se određene prepreke pojavljuju, kako ih prevenirati ili lakše savladati, kako se zajednički koordinirati za postizanje što boljeg rezultata…

Dakako, facilitatori ne odabiru igre slučajno, nego pokušavaju odabrati igru koja je „najsličnija” nekom problemu unutar određenog poduzeća ili tima kako bi igrači (zaposlenici) jasno shvatili poantu.

Primjerice, imali smo grupni zadatak u kojem smo, povlačeći dio užadi koja drži sferičnu napravu, morali izbaciti lopticu zapelu u napravi kroz njen jedini otvor (da, uvrnuto je kako i izgleda).

Kao što možete očekivati, svatko od nas je na početku povlačio uže na svoju stranu, čim je primijetio lopticu u svom vidokrugu. I kad smo nakon pet pokušaja utvrdili da nikad nećemo riješiti problem uz tu metodu, odlučili smo dati povjerenje jednom od kolega da sam prati lopticu i koordinira naše povlačenje užadi.

Retrospektivno smo zaključili, između ostalog, da nekad projekti trebaju imati lidera koji će donositi odluke na temelju svih sagledanih perspektiva, da ne mogu svi povlačiti užad istovremeno, gledajući na problem iz svog uskog kuta gledanja.

Općenito, poslije tri dana konferencije, bila sam nesvjesno istrenirana da povlačim paralelu između igara i izazova iz stvarnog života.

Igre se biraju ovisno o tome što želite igranjem riješiti

S obzirom na to da postoji toliko puno različitih stvarnih problema koji more organizacije, to bi se kroz igranje trebalo ocrtavati u pogledu različitog vremena trajanja, rekvizita za igranje i igraćih mehanika. Stoga me nije začudilo što je raznolikost po tom pitanju i na konferenciji bila ogromna.

Lidija također ističe da odabir tehnike podučavanja nikad ne bi smio biti dogmatičan, već bi se trebao prilagoditi temi, publici te drugim okolnostima:

Nakon pandemije imam dva različita pristupa ovisno o tome je li edukacija uživo ili online. Ako je edukacija online onda koristim nekoliko vrsta digitalnih igara, od klasičnih kvizolikih do onih kad trebaju pronaći određeni predmet u svojoj okolini (hibridno povezivanje online i offline okruženja).

Ako je edukacija uživo onda radije koristim suradničke igre bilo s digitalnim alatima, bilo s konkretnim materijalima (papir, drvo, izrada plakata, makete, nekog proizvoda, slagalice).

Josipa vjeruje da je ponekad najjednostavniji način ujedno i najefikasniji:

Kako je igra gotovo moja svakodnevica, inspiracija me vodi kroz testiranje novih igara, inoviranja nekih novih opcija ili korištenje dobrih starih opcija – flomastera i papira. Igru možemo napraviti od onoga što nam je pri ruci.

U jedan moj dragi bivši tim s kojim sam odlično surađivala, došao je novi član. Agilni način rada tom članu nije bio najjasniji, pa sam mu pojasnila kroz primjer spremanja ručka – od Definition of Ready to tehničkog duga – timski smo napravili steakove za ručak.

Konferencija koja nije za svakoga

Nakon završetka konferencije, moram priznati da sam bila razočarana.

Razmišljala sam kako će mi sada biti puno teže sudjelovati na klasičnim gaming konferencijama, koje su već desetljećima ukalupljene u pasivni format uvodnog govora, niza predavanja, tek poneke radionice i rijetko pristupačnih „predavača rock-zvijezda”, radi kojih su se nekoć kupovale ulaznice za konferencije.

U vrijeme kad mnogi zaposlenici doživljavaju konferencije kao godišnji odmor plaćen iz obaveznog budžeta za edukaciju, „ne-konferencija” #play14 donosi nešto sasvim drugačije. Duž cijelog svog trajanja, konferencija je usmjerena na aktivnu i praktičnu razmjenu znanja i savjeta s ljudima koji slove za najbolje europske facilitatore ozbiljnih igara, a istovremeno ostaje potpuno pristupačna i za „noobove” poput mene. Usto, sav višak sredstava koji ostane od organizacije konferencije mora se uložiti u sljedeću godinu tako da konferencija ima osiguran organski rast od zajednice.

Iako sam u početku bila skeptična, sad se nestrpljivo veselim sljedećoj iteraciji konferencije, koju ću pomoći organizirati u ožujku ove godine u Zagrebu. I dolazim unaprijed pripremljena s nekoliko izvorno osmišljenih igara za testiranje.