Direktiva koja će “ubiti” internet još na čekanju, mogu li izbori za EU parlament promijeniti situaciju?

Google se jako zabrinuo. Toliko da su vam vjerojatno, kao i meni, na svim poznatijim društvenim mrežama iskočile vijesti o tome kako će izgledati dan kada prođe Direktiva o zaštiti autorskih prava i njezina najspornija dva članka: linkovi bez naslova, opisa i naslovnih slika, video zapisi demonetizirani ili potpuno uklonjeni.

Kada i kako bi se ovaj slučaj mogao dogoditi?

Uvod u ovaj scenarij mogao se odigrati već ovog tjedna da su Europski parlament, Vijeće i Komisija našli konsenzus. Naime, svi akteri tih tijela, u tekućim razgovorima poznatima kao i trijalog, trebaju se složiti oko finalnog teksta Direktive. Kao što ćemo vidjeti, ona ima svoje manjkavosti na kojima se konstantno radi i dodaju preinake, posebno u vidu dva njena najbitnija članka za koja se spominje da će “ubiti” internet.

Međutim, nakon što je u ponedjeljak, 21. siječnja, Vijeće EU, s ukupno 11 zemalja članica protiv (među kojima je i Hrvatska), odbilo prihvatiti zadnje nacrte teksta Direktive, u proljeće predviđeno glasanje o prihvaćanju Direktive, kao i implementacija u zakonodavstvo članica u naredne dvije godine, zasigurno pomiču rokove do daljnjega. Sve je manja šansa da će do travnja doći do njihove suglasnosti, ali svakako bi na odlučnost EU tijela mogli utjecati izbori za Europski parlament u svibnju.

Direktiva i njezini sporni članci

Direktiva osim članaka 11. i 13. sadrži još niz revizija zaštite autorskih prava za jedinstveno digitalno tržište EU, no činjenica je da promjene koje bi ta dva članka donijela zahvaćaju najviše ljudi i ključnih aktera. Članak 11., još poznat i kao “link tax” (porez na linkove), obvezao bi agregatore sadržaja, poput Google Newsa, ali i one mnogo manje, da za dijeljenje vijesti iz drugih izvora moraju te iste izvore tj. njihove autore i novčano kompenzirati. Članak 13., poznat i kao “upload filter” utjecao bi na platforme poput YouTubea, Facebooka i Twittera, koje bi se obvezalo da proaktivno prate i reagiraju na neovlašteno dijeljenje i korištenje zaštićenog sadržaja na svojim platformama u suradnji s nositeljima prava.

Need some accurate and reliable information about #Article13 in the face of YouTube and Google misinformation campaign? Read our newsletter to know everything on Art.13. https://t.co/1HyOyQFWba pic.twitter.com/Ysq0IQcJaz

— Europe For Creators (@EUForCreators) January 23, 2019

Sveukupno, Direktiva je osmišljena kako bi vlasništvo i prava na naknadu bile u rukama onih kojih bi i trebale – autora. Dok se mnogi slažu s tim da se primjena autorskih prava, u svijetu sve jačih društvenih mreža kao i streaming servisa, a time posljedično i ilegalnih preuzimanja, trebaju revidirati i ojačati, postoji i druga strana priče. Točnije, protivnika Direktive koji u realizaciji tih prava vide slabosti i probleme koji bi mogli dovesti do cenzure te posljedično i korjenitih promjena interneta kakvog poznajemo.

Lets all just ignore the fact that it looks like a watermark. #SaveYourInternet pic.twitter.com/0sFvBQFF6l

— ACraftedFish (@VanjaMrkusic) January 17, 2019

Međutim, situacija oko tih prava nije baš crno-bijela. U igri je mnogo partikularnih interesa internetskih giganata, novih platformi, velikih glazbenih i medijskih kuća, ali i politike. Nažalost, korisnici te sami autori, zbog kojih se sve u konačnici i radi – naizgled nemaju mnogo riječi u svemu tome. Ako uopće i imaju mišljenje. Naime, uz toliko uključenih strana i aktivnog lobiranja, javnost ostaje u poprilično jednostranim idejama što se uopće događa i što bi se moglo dogoditi kada i ako se Direktiva jednom prihvati.

Autorska prava u skladu sa social vremenima

Ova bi Direktiva za mnoge donijela bolje i sigurnije sutra. Glazbenici, filmski stvaratelji, novinari, pisci i drugi autori, u digitalnom dobu našli su se nespremni, zapravo – obezvrijeđeni. Potpuno novi principi dijeljenja i konzumiranja sadržaja u 21. stoljeću posljedično su utjecali i na to kako autori tih istih sadržaja ostvaruju naknadu za svoj rad. U mnogim slučajevima to je slabo ili nikako. Osim ako niste dio velike izdavačke kuće koja se u tom digitalnom dobu nešto bolje snašla pa s YouTubeom i sličnima lako pregovarate uvjete.

Prema tome, Direktiva o autorskom pravu na Jedinstvenom digitalnom tržištu tu je da modernizira autorska prava u skladu s vremenom u kojem živimo. To znači da promjene na tržištu, od bujanja korisnički generiranog sadržaja do razvoja platformi koje su se izgradile na tom sadržaju, trebaju biti evidentno regulirane i kroz zakone.

Do sada smo, kao korisnici, olako shvaćali mogućnosti korištenja, modifikacije i dijeljenja različitog sadržaja putem YouTubea, Twittera i Facebooka. Radimo i živimo tako već 10-ak godina – nije ni čudno. No, ako razmislimo kako putem društvenih mreža i platformi svakodnevno prenosimo nečiji tuđi rad, bila to pjesma Dua Lipe ili isječak Late Night Showa s Johnom Oliverom, nije teško doći do zaključka da bi bilo pravedno i logično da se autorima, čiji je sadržaj izvor prometa na tim mrežama, ponudi kakva takva naknada.

Barem bi to tako načelno trebalo funkcionirati.

Ipak, odgovornost nije na korisnicima.

Gdje bi bio internet da nema korisnika? Naše online aktivnosti su ono što internet čini internetom, a to je najočiglednije postalo u vremenima društvenih mreža – dijeljenje informacija, mišljenja i sadržaja razumije se kao njihova glavna funkcionalnost. Stoga, ono što i ova Direktiva želi osigurati jest da mi kao korisnici za dijeljenje tog istog sadržaja ne odgovaramo, već bi, prema Direktivi, odgovornost za dijeljenje sadržaja trebala prijeći u ruke platformi.

U čijim rukama je do sad bila? U rukama izdavačkih kuća i autora. Zašto prema njima to nije najbolje rješenje? Jer oni ne mogu jednako efikasno i brzo pratiti što se događa na platformama kojima ne upravljaju. Najbolji pokazatelj kako to sad funkcionira je sam YouTube koji nije odgovoran prijaviti zlouporabu zaštićenog sadržaja. Uzmimo kao primjer da je pjesma nekog izvođača osvanula na YouTubeu s nizom loše namontiranih fotki, a korisnik trixypie77 koji se dosjetio da bi tu pjesmu mogao objaviti, ovisno o njezinoj traženosti, mogao bi time generirati kojih par stotina ili tisuća pregleda za video. U ovom (trenutnom) slučaju upravo bi autor pjesme odnosno njegova izdavačka kuća, trebali biti policajci koji će pronaći i prijaviti objavljeni sadržaj YouTubeu da bude uklonjen.

Srećom, YouTube je bio dobar (jer nužda i pare) pa je kontrolu zaštićenog sadržaja olakšao uvođenjem Content ID-a. To je funkcionalnost koja nositeljima prava omogućuje da svoje sadržaje podignu u bazu zaštićenih materijala uz koju YouTubeovi algoritmi mogu bolje prepoznati ilegalno objavljene sadržaje. Ipak, ako se izdavači i/ili autori ne jave niti unesu u bazu materijale – nikom ništa.

Što Direktiva želi popraviti?

Između ostalog i YouTubeovu praksu, ali najvažnije: odgovornost.

Ovom Direktivom odgovornost za sadržaj koji se prikazuje na platformama prebacio bi se na same platforme. Tako bi se ojačala pregovaračka moć tradicionalnih izdavača s velikim internetskim korporacijama za koje se tvrdi da su izgradile carstva “na plećima” tuđeg sadržaja i novinskih izdavača.

Kada je u pitanju “upload filter”, poznat još i kao “meme ban”, svaka platforma koja objavljuje neku vrstu zaštićenog multimedijskog sadržaja, bilo korisnički generiranog ili ne, trebala bi, prema Direktivi, aktivno surađivati s autorima i izdavačima kako bi pravodobno kontrolirali što se i kako koristi od zaštićenih materijala. Kada je u pitanju realizacija tih prava, platforme poput YouTubea, mogu nositeljima prava dati par mogućnosti: da zatraže uklanjanje sadržaja u potpunosti; da ostave sadržaj na kanalu korisnika, a zaradu od monetizacije usmjere sebi; ili da sadržaj pa i monetizaciju prepuste kanalu korisnika bez ikakvih intervencija.

Osim spomenutog primjera s YouTubeom koji se direktno odnosi na članak 13., važno je spomenuti i kontekst članku 11. Danas mnogi od nas konzumiraju vijesti putem Facebooka, Twittera i Google Newsa, čak i u većoj mjeri nego direktno s medija koji su te vijesti producirali. Medijska industrija je od krize novinskih izdanja došla do malo nade s razvojem novih poslovnih modela online medija, no ispostavlja se da je zapravo opet ušla u krizu suočavajući se s posrednicima njihovog sadržaja (bez kojih nažalost ne mogu). Zamislite to kao da svi prihodi od prodaje novina idu trafikama samo zbog toga što su one pristupačne ljudima.

Članak 11. usko je fokusiran na ovu problematiku i novinskim izdavačima (kao i ostalim autorima) želi dati ono što ih pripada. Kako bi im se to osiguralo, Direktiva propisuje da “države članice osiguravaju izdavačima informativnih publikacija prava …ovlaštenja ili zabrane… za digitalnu uporabu njihovih informativnih publikacija”. Što u širem smislu znači da bi za linkove Netokracijinih članaka podijeljene na Facebooku Zuckerberg trebao nama dati neku naknadu.

Uz preinake, ali i mnogo lobiranja, došlo se do toga da trenutni tekst Direktive uže propisuje što će ulaziti pod tu zabranu, konkretno: da li se ovime zabranjuje svako dijeljenje linkova medijskog sadržaja bez naknade? Tako postoji mogućnost da će se od obveze izuzeti obični linkovi, popraćeni najkraćom linijom teksta, a da bi se naplata realizirala samo u slučaju pravog snippeta – prikaza vijesti s glavnom opremom (fotografijom, naslovom i eventualnom uvodnom riječi).

Autorska prava su super, ali KAKO ih ostvariti?

Dolazimo do onog – ALI.

Idemo li u konkretnije detalje oko toga kako bi se ovi članci Direktive realizirali, dolazimo do masu pitanja, na koje ni sama Europska komisija, Vijeće i Europski parlament nisu našli odgovor tijekom mjeseci trijaloga.

Počnimo od “upload filtera” i uzmimo za primjer tehnologiju koja bi trebala odrađivati nadzor u svrhu mapiranja zaštićenog sadržaja. Već spomenuti Content ID, u koji je Google već uložio 60 milijuna dolara, najbolje govori o mogućnostima i nedostatcima postojećih tehnoloških rješenja koji bi trebali skenirati masovne količine sadržaja (i skupom razvoju novih). Kao što ste možda u prvom spominjanju zaključili, riječ je o sustavu koji uz pomoć baze autorskih sadržaja unaprjeđuje algoritme za pretragu objavljenih sadržaja. Ipak, kako je riječ o algoritmu koji nije savršen, do sad smo bili svjedoci da su opomene za ilegalno korištenje dobivali u velikoj mjeri i oni koji su po svim standardima taj sadržaj koristili prema pravilima ‘pravedne upotrebe’.

Tako će se video eseji, kritički ili satirični osvrti, memovi, a i velike baze fanarta lako naći na udaru jer algoritam ne razlikuje ‘dodatnu vrijednost’ korisničkog komentara i varijacije na postojeći autorski materijal. Maknemo li se i od Content ID-a, imamo nedavno primjer cenzure za mnogo eksplicitnije sadržaje na poznatoj blogerskoj platfromi Tumbleru. Iako bi laički bilo logično zaključiti kako je algoritmima možda još lakše pronaći “gole” elemente, zadnji slučajevi gdje su se uklanjale objave od umjetničkih radova govore upravo suprotno.

a cool compilation of posts that were flagged by tumblr for containing pornography pic.twitter.com/36riD8phWo

— Yuko (@aidosaur) December 5, 2018

S druge strane, poznato je kako se ni dodatnim naporima uz Content ID, koje su velike izdavačke kuće poput Universal Musica uložile, trošeći milijune na zapošljavanje ljudi koji će skenirati YouTube i slati zahtjeve za skidanje, ne uspijeva regulirati protok sadržaja. No, spomenimo se najmanjih, samostalnih autora, za koje nije tajna koliko diskriminirajuće prema njima Content ID sustav funkcionira.

Da, YouTube, kao i mnogi drugi, ne igra po pravilima, ali trenutna tehnologija koju imaju je jedino na što se zaštita autorskih prava može osloniti – što je žalosno i nedopustivo. Stoga, ako zaštitu autorskih prava (trenutno) ne možemo adekvatno regulirati, a da se ne učine veće štete nego koristi – kome ova Direktiva služi? Jedino što se nazire iz scenarija ako prođe Direktiva jest da će i velike i male platforme restriktivno ograničiti sve što mogu kako bi se obranile od silnih tužbi koje će moći nastati širokom interpretacijom i manjkavom tehnologijom. Poznat scenarij?

Porez na linkove ima manje problema s tim kako će se kontrolirati – praćenje spominjanja i linkova danas uspješno odrađuju mnoge tvrtke, no članak 11. ima problema s tim kako ga zakonski postaviti s obzirom na mnoge iznimke od toga tko i kako dijeli medijski sadržaj. S obzirom na to da je u zadnjem amandmanu dodano kako je najobičniji hyperlink izuzet od naplate, trenutno su otvorena mnogo pitanja koliko elemenata će značiti granicu između linka i snippeta. No, rasprava o izgledu i opremi linka zbilja se trenutno svodi samo na napore lobiranja jer nije jasan razlog zašto su zakonodavci uopće odredili da ima izuzetaka.

Ipak, i za članak 11. postoje realni zakonodavni problemi. U tekstu Direktive još je nejasno tko bi sve potpao pod obvezu ovog članka. Tako se postavlja pitanje što je s blogovima, Facebook stranicama ili drugim profilima osoba koji imaju velik utjecaj i mnogo pratitelja, a da ne spominjemo RSS feedove i nekolicinu alata koji su posvećeni tome.

U svakom slučaju, koliko god vam možda timovi iz Googlea, Facebooka, Universal Musica ili Sonyja, nisu najomiljeniji igrači s kojima biste se htjeli naći u timu, i što god bili njihovi razlozi i načini lobiranja protiv/za ovu Direktivu – toliko se čini da nekada moramo gledati dalje od onoga što nam nužno servira jedna ili druga strana i pogledati između redova.

Za i protiv, ili nešto treće?

Neki protivnici Direktive, poput zamjenika direktora Richarda Gingrasa, ističu kako će “članak 11 …. posljedično utjecati na manje novinske izdavače, ograničiti inovaciju u novinarstvu i smanjiti mogućnosti izbora za europske korisnike”. Teško je ne gledati na izjave nekoga iz Googlea bez skepse, ali razumijevanje tih posljedica se mijenja čim shvatimo da postoji velika mogućnost za neki od tih scenarija. Činjenica jest da je zakonodavni ‘projekt’ sličan nacrtima članka 11. ove Direktive već bio aktivan u zakonodavstvu dvije zemlje članice, Španjolskoj i Njemačkoj pa su se neki od tih scenarija i odigrali. No, čijom krivnjom?

U slučaju realizacije “poreza na linkove” u Njemačkoj, došlo je do toga da su zbog pada u prometu sami novinski izdavači dopuštali da njihov sadržaj može biti izuzet od plaćanja naknade kako bi se nastavio prikazivati na Google Newsu. Dok je u Španjolskoj, gdje izdavači nisu imali pravo propustiti sadržaj besplatno, Google iskoristio dominantan položaj i blokirao protok svih vijesti, tako da je stranica pretraživanja za mnoge Španjolce zbilja tada osvanula prazna. Španjolski mediji su se držali jedno vrijeme, prebacivanjem na druge agregatore, ponajviše one lokalne, ali upravo te manje platforme, kao i manji novinski izdavači, nisu izdržali sve veće naknade odnosno sve manje isplate.

Tu dolazimo do onih značenja “između redova”. Do kad god se za internetske gigante ne nađe kompromisno rješenje, oni se, kao dominantni agregatori sadržaja, mogu igrati s off/on prekidačem. Problem, između ostaloga, jest što se upravo oni kao najveći protivnici Direktive predstavljaju kao prosvjetitelji očuvanja interneta koji pozivaju na angažman korisnika pod geslom #SaveYourInternet, a upravo su Google, odnosno YouTube, ti zbog kojih bi se najavljivano “ubojstvo” interneta i odigralo. Ipak, koliko god ih voljeli ili ne, ne možemo im ni predbacivati dok Direktiva koja bi to trebala regulirati – ne zna kako.

People asked us what YouTube would look like if Article 13 gets implemented in the wrong way.

So we mocked this up…

Does it scare you too? If so, click here to #SaveYourInternet → https://t.co/UzaIKzKpj1 pic.twitter.com/obaNTfKlQD

— YouTube (@YouTube) January 18, 2019

Nije ni druga strana u boljoj poziciji što se tiče motiva i argumentacija. Način kako se konstruira javno mnijenje oko Direktive vrlo je zanimljivo, a narednih par tvrdnji jedni su od boljih primjera kako se i u drugom taboru ispušta ključna problematika.

Predsjednik Udruge novinskih izdavača, Boris Trupčević za Jutarnji objašnjava kako su protivnici ovog izuzetno važnog prijedloga plasirali mnogo dezinformacija, ali da “temeljito proučavajući prijedlog Direktive, nisu našli nikakvih utemeljenja tvrdnjama poput one da je to ‘kraj slobode interneta’ i da se ‘uvodi cenzura’.” Naravno da ne postoji utemeljenje tvrdnjama da je ovo “kraj slobode interneta”. Nisu ga ni mogli utemeljiti jer u Direktivi nije propisano kako će se osigurati kontrola sadržaja.

Na panelu o Direktivi organiziranoj sredinom siječnja, od naših EU parlamentaraca (izuzev Jozu Radoša), do ministrice kulture i profesorice Romane Matanovac moglo se čuti kako “direktiva uopće ne govori o tehnologiji koja će se primijeniti”, “kako direktiva neće provoditi generalno filtriranje” te da “Direktiva nije konkretna u tome što će se i kako filtrirati” – sve spomenuto u kontekstu obrane da cenzure neće biti!

Argumentacija da cenzure neće biti jer se nije definiralo kako će se nadzor provoditi govori upravo suprotno: da će nejasno i preširoko postavljene formulacije dovesti do manevriranja u interpretacijama kako god kome paše. Problem je upravo filtriranje koje bi trebalo biti konkretno i usmjereno na zaštićen sadržaj, a s postojećim tehnologijama ne može biti.

Upravo jer se na to kako, u trenutnom obliku Direktive, ne zna i ne može odgovoriti dolazimo do toga zašto ova Direktiva može učiniti više problema, nego koristi. Ako ni u artikulaciji ovakvih izjava, netko tko je generalno ZA Direktivu, ne priznaje propuste postojećeg teksta Direktive, kako možemo uopće očekivati da je njihovo podupiranje utemeljeno u svestranom razumijevanju teme i boljeg interesa većine (nego od onih PROTIV)?

Gdje smo trenutno?

Zaključak mnogih iz stručne zajednice, ne samo kritičara, jest da svaka nejasnoća u Direktivi može rezultirati lošim posljedicama stoga svaka propisana stavka treba biti usko i konkretno definirana. Trenutno je najveći problem Direktive upravo u tome što u aspektima gdje bi se trebalo ići u detalje kako će se određena prava ostvariti, ta konkretizacija izostaje.

Naravno, na tome se intenzivno radi. U tijeku je još trijalog između Europske komisije, Vijeća i Europskog parlamenta kojim bi se trebalo riješiti prijeporne stavke ove Direktive te napraviti finalne preinake koje bi osigurale transparentniju primjenu autorskih prava. Međutim, ako se svi sudionici trijaloga ne mogu dogovoriti o konačnom tekstu, priča o Direktivi se tu zaustavlja.

Trijalog koji je započeo na ljeto razvukao se sve do kraja 2018. te se nastavio u siječnju ove godine, kada su se sve tri sudionice razgovora trebale usuglasiti kako bi utjerali put za finalno prihvaćanje Direktive. Proces dogovora je kulminirao u ponedjeljak, 21. siječnja, kada su nacionalni predstavnici trebali izglasati prihvaćanje trenutne verzije teksta.

Kako se pokazalo, Vijeće, Parlament i Komisija još uvijek se nisu usuglasili pa je Direktiva opet naišla na prepreku. Ukupno 11 zemalja Vijeća EU glasovalo je protiv teksta koji je početkom ovog tjedna predložilo rumunjsko predsjedništvo Vijeća, a to su: Njemačka, Belgija, Nizozemska, Finska i Slovenija, koje su se već bile protiv prethodne verzije Direktive, kao i Italija, Poljska, Švedska, Hrvatska, Luksemburg i Portugal. Uz izuzetak Portugala i Hrvatske (prije je glasala za), sve su te vlade poznate po mišljenju da članak 11. odnosno članak 13., nedovoljno štiti prava korisnika.

Upravo je siječanj bio ključan za obje strane. S obzirom na to da nije utvrđen konsenzus, postoji sve manja mogućnost da će se trijalog o Direktivi uspješno zaključiti do ožujka, do kada bi se tekst mogao u potpunosti odbaciti. Jedna od vjerojatnijih situacija jest i da se dogovori oko Direktive prenesu na potpuno nove aktere, ako se dogovor ili odbacivanje ne riješi do novih europskih parlamentarnih izbora u svibnju s kojim bi svatko od nas mogao utjecati da novi nacionalni predstavnici budu nositelji jačeg i sigurnijeg glasa pa makar to bilo i za prava memeova.