"Prije dvadeset godina, žene su mogle biti tajnice, učiteljice... Možda knjižničarke, socijalne radnice ili medicinske sestre. Ako su bile uistinu ambiciozne, mogle su postati stručnjakinje i natjecati se s muškarcima - obično radeći više i duže kako bi zaradile manju satnicu za isti posao. [...] Sada je uz velika, čarobna računala za žene dostupna potpuno nova karijera - programiranje."

Citiram Cosmo, a mislim da ponajviše “velika” računala odaju da je riječ o starom broju – točnije, o broju iz 1967., koji se čini kao neki paralelni svijet koji nikad nije imao pola stoljeća dugu fazu u kojem su žene manjina u STEM zanimanjima, pa tako i u domeni programiranja.
No vremenska linija je ista, a u šezdesetima se programiranje uistinu smatralo profesijom koja ženama prirodno leži. “Kao kuhanje ručka”, opisala je to tad žena, admiralka, doktorica Grace Hopper, dajući do znanja drugim ženama da imaju više iskoristivih vještina no što su ih svjesne (spustite te podignute feminističke obrve, ipak je riječ o šezdesetima).
Zamisli računalo koje prikazuje više od brojeva
Možda softver uistinu ženama prirodno leži – barem ako je suditi po tome da je autor prvog računalnog algoritma zapravo autorica, Ada Lovelace. Kako njena majka Anne Isabella Byron nije htjela da joj se kći odmetne poetičkim i melankoličnim stopama svog oca, Lorda Byrona, Adin osobni kurikulum sastojao se gotovo isključivo od matematike.

To joj ipak, čini se, nije ubilo maštu, jer je radeći Charlesom Babbagem, koji je inicijalno zamislio stroj koje može obavljati kompleksne matematičke račune, proširila tu viziju idejom da računalo ne mora stati na brojevima, već može napraviti sve što se da logički zapisati – riječi, slike, glazbu, i sve ostale blagodati koje su nam dostupne u nekoliko klikova. Babbageov stroj nikad nije ugledao svjetlo dana, ali su Adine bilješke zabilježene u povijesti kao prvi računalni algoritam.
Daktilografkinje, telefonistice i softverašice

Prevrtimo sad film na sljedeće stoljeće, kada računala prestaju biti ideje, a počinju zauzimati cijele prostorije. Godina je 1946., u pogon se stavlja “veliki mozak” ili ENIAC, računalo koje bi u današnjim dolarima vrijedilo njih 6 milijuna, a programira ga tim sastavljen isključivo od žena.
Nemojmo se sad zanositi suvremenim svjetonazorima žitelja četrdesetih, jer se softver ipak tada smatrao djelatnošću koja ne zahtijeva velike vještine, poput daktilografije ili rada na telefonskoj centrali, sve odreda rutinskih poslova koji su padali na žene.
Rad na ENIAC-u nije se smatrao prestižnim poslom, a samo računalo noć prije demonstracije nije uopće radilo, prepričala je jedna od ENIAC djevojaka, Jean Jennings Bartik, svoje prvo i nezanemarivo softveraško iskustvo. Ženski tim osposobio ga je navodno preko noći, no za to su dobile malo zasluga:
Ljudi to nikad nisu prepoznali, nisu se ophodili kao da mi zapravo znamo što radimo.
Bile su ipak na mnogo slika, dodaje, no na njima su bile mahom neimenovane – pa nabrojimo ih onda: Jean Jennings Bartik, Kay McNulty, Marlyn Wescoff, Fran Bilas, Ruth Lichterman, Betty Holberton i Adele Goldstine počele su svoju karijeru na ENIAC-u, a nastavile su je na mnogim drugim računalnim projektima.
Holberton je, među ostalim, zaslužna za razvoj numeričke tipkovnice i za grozomornu bež boju koja nam je dugo krasila računala. No bilo da su zaslužne za softverske napretke ili nijansni faux-pas, malo tko je danas za njih čuo.
Žene i torpeda

Netko za koga ste možda čuli je ipak Hedy Lamar, barem ako ste ljubitelj starih filmova, jer ova je Austrijanka postala poznata 1933. godine zahvaljujući filmu Extase, inače romantičnoj drami notornoj zbog krupnog kadra Hedyna lica u orgazmičnoj ekstazi te nekoliko kratkih golišavih scena. Uspoređivali su je Marlene Dietrich i Gretom Garbo, a njen je glumački talent, kako kažu, nadmašivala samo njena ljepota.
Ili možda ipak njen rad na području bežičnih komunikacija i upravljanju torpedima putem izmjenjivih frekvencija, što je u konačnici omogućilo i malo tehnološko dobro koje zovemo Wi-Fi i čujem da je vrlo popularna stvar.
Ova inovatorica prvotno se zabavljala idejom o tableti koja svako piće pretvara u gazirano te poboljšavanjem sustava semafora, no po preseljenju u SAD kao otvorena protivnica fašističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu odlučila je napraviti spomenuti sustav upravljanjem torpeda izmjenjivim frekvencijama, koji bi tako bili imuni na presretanja jer bi frekvencije koje koriste bilo nemoguće predvidjeti. Patent se u američkoj vojsci doduše počeo koristiti tek 1962. kada je istekao, no cijela je ideja poslužila za razvoj tehnike raspršenog spektra koja se koristi u Bluetooth i WiFi tehnologiji.
Softverski prestiž

Upravo u šezdesetima računalstvo kao ženska karijera dolazi na svoj vrhunac i započinje svoj pad, a Grace Murray Hopper, citirana gore spomenutom Cosmopolitanu, radi na COBOL-u, programskom jeziku za poslovnu upotrebu. U tom procesu uvela je u programerski rječnik termin “bug” i “debugiranje”, a usput budi rečeno, ako ste ikad rekli “Lakše je tražiti oprost nego dopuštenje”, citirali ste upravo doktoricu Hopper.
Njena ideja da stvori programski jezik u kojem bi naredbe bile verbalne umjesto numeričkih i koji se može koristiti na bilo kojem hardveru bacila je softver u prvi plan, učinivši ga iznimno bitnim dijelom računarstva, a ujedno važnim poslom kojim se ne trebaju baviti “telefonistice”.

U vrijeme kada Cosmo veselo piše o računalima kao karijeri za žene, softver dobiva na važnosti, a kako polako postaje “pravi posao” kao onomad hardver, tako populacija programera postaje pretežito muška.
Psihološki testovi i testovi sposobnosti navodno se podešavaju kako bi pogodovali karakteristikama koje se pripisuju nosiocima XY kromosoma, a upravo se tu rađa i stereotip povučenog asocijalnog programera, što je navodno bila poželjna karakteristika – ili barem karakteristika koja se rijetko pripisivala ženama.
A gdje smo sad?
Sada smo negdje na pola puta da napravimo puni krug – ili barem dođemo do jednakog broja žena i muškaraca u tehnologiji. Ne može se reći da nema prominentnih žena u ovoj industriji, ali činjenica da se istih par lica vrti na svim popisima i da ih na jedan jedinstveni popis uopće možemo staviti mnogo govori.
Tehnološke firme poput Googlea ponosno pokazuju statistike o 30 posto žena u ukupnom broju zaposlenih kao velik napredak u ravnopravnosti, no jednostavnom matematičkom računicom možemo doći do zaključka da to i nije neki balans – dodajmo tome da nije riječ o industrijskom prosjeku, već o “pozitivnom primjeru”, i situacija izgleda još tužnija.
Jesu li uzrok diskriminacija, enkulturacija ili bilo koja druga -acija koju možemo nabaciti da bismo odmaknuli bilo kakvu odgovornost na sebe i stavili je na neko apstraktno društvo (kojeg valjda nismo dio?), zapravo i nije toliko bitno. Pravo pitanje je što ćemo napraviti da se to promijeni.
Ako ste propustili, pročitajte i intervju s Nađom Eterović, koja je počela raditi kao programerka u Hrvatskoj u osamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.