Uzalud AI, gumeni bomboni, palačinke kad ne znamo digitalno prenijeti znanje

Bila sam na 33. izdanju najvećeg europskog #edtech sajma Learntec održanog pod motom “Digitalno učenje susreće UI“. 11.000 znatiželjnih posjetitelja moglo je tijekom tri dana ući u razgovor i otkriti što im je 340 izlagača pripremilo i koja obećanja im daju za poboljšanje formalnog obrazovanja ili korporativnog učenja i razvoja. Gotovo svako je rješenje u sebi skrivalo neku vrstu primjene umjetne inteligencije – bilo smisleno ili ne – bitno, da je primjena AI-ja bila istaknuta.

Mikroučenje ugrađeno u radnu svakodnevicu, dodatni dashboardi koji analiziraju čovjekove nedostatke iliti ljepše napisano “potencijale za unapređenje”, simulacije dijaloga s umjetnom inteligencijom, brže kreiranje sadržaja… ukratko, odavno poznati proizvodi posipani daškom AI-ja.

Iako je svaki izlagač poput mantre obećavao promjenu ponašanja i mindseta, i dalje se među redovima znalo čuti pitanje: “Kako motivirati zaposlenike da uistinu konzumiraju ponuđena rješenja?” Nažalost ni tu nije bilo novosti, odgovor se nudio u vidu zanimljivijih sučelja, gejmifikacije, avatara, boljem korisničkom iskustvu.

Plivalo se po površini eksplicitnog znanja (ono što se može zapisati, prenijeti priručnikom i testirati), a u srži svakog proizvoda bila je utkana ideja da će se primjenom alata promijeniti ponašanje zaposlenika u željenom smjeru.

11 posto i 400 milijardi

Ono što je i dalje netaknuto je tacitno znanje. Riječ je o znanju koje posjedujemo, ali ga ne možemo lako verbalizirati, zapisati ni direktno prenijeti drugoj osobi, a izlazi na površinu u interakciji s ljudima, donošenju odluka i/ili stvaranju dodane vrijednosti.

U razgovoru s nekolicinom ljudi koji hodočaste Learntec cijelo desetljeće sve je glasnija bila kritika na nedostatak zadiranja u temelje znanja i učenja, jer ponuđena digitalna rješenja više su namijenjena prijenosu nego izgradnji znanja.

Kao da se dogovorno prešućuje pitanje “Što je znanje?” i zadržava status quo, jer pogledamo li financijski opseg organizacijskog učenja koji doseže više od 400 milijardi godišnje, zašto bi se trebalo išta mijenjati?

McKinseyevo istraživanje na uzorku od više od 500 direktora diljem svijeta pokazalo je da samo 11 posto njih vjeruje kako njihovi programi donose željene rezultate. Umjesto da pitaju zašto, organizacije nastavljaju provoditi iste programe, prepakirane s modnim etiketama i alatima, uz obećanja transformacije i organizacijske učinkovitosti. A edtech industrija im podastire mjerne alate koji će dokazati koliko su zaposlenici zapamtili od konzumiranog sadržaja te je li im program bio zabavan.

Ako su to parametri na kojima gradimo organizacije, a jedino pitanje koje se postavlja kako poboljšati postojeći program, ne budimo u zabludi očekujući velike promjene u radu i suradnji.

Aristotel nije bio na Learntecu

Industrija koja ne razlikuje vrste znanja ne može ih ni razvijati. Vratimo li se na pitanje što znanje zapravo znači možda ne bi bilo na odmet zaviriti u saznanja grčke filozofije, koja je razlikovala četiri vrste znanja. Aristotel je u Nikomahovoj etici opisao Episteme, Techne i Phronesis, a suvremena organizacijska literatura dodaje četvrtu, Metis, posuđenu iz grčke mitologije.

Zajedno, te četiri vrste precizno objašnjavaju zašto organizacije ulažu u razvoj ljudi i zašto se, unatoč tom ulaganju, oni ne mijenjaju.

• Episteme je teorijsko razumijevanje i objašnjava zašto se nešto događa
• Techne je zanatsko znanje i odgovara na pitanje kako nešto napraviti
• Phronesis je praktična mudrost. (Ne uči se iz knjiga. Gradi se kroz iskustvo, greške i promatranje. Netko je ima i često ne zna objasniti zašto.)
• Metis je prešutno iskustveno znanje koje funkcionira, ali se teško može izraziti riječima. (Taj unutarnji barometar gradi se godinama.)

Edtech rješenja gotovo su isključivo Episteme i Techne. Phronesis i Metis ostaju gdje jesu,  u glavama onih koji ih imaju, i nevidljivi onima kojima su potrebni.

A što čovjek stvarno treba da bi mogao stvarati dodanu vrijednost? Što mu je relevantno? Sudeći prema informacijama koje primamo iz kompanija, uključenost ljudi u elearning programe se kreće oko 10 posto.

Kada bismo tu informaciju tretirali kao povratnu informaciju iz sustava, možda bi novi proizvodi i rješenja izgledali nešto drugačije od poboljšanja postojećih alata za transfer informacija.

I možda bi konačno čovjeka počeli promatrati kao socijalno biće kojem je za razvoj i rast potrebna interakcija s drugim ljudima i tu ne mislim na asinkrone vidove poput chatova i kolaboracijskih platformi, već formate koji omogućuju razmjenu zapažanja, stjecanje novih uvida i stvaranje zajedničkog razumijevanja.

Kategorijska pogreška

Kako izraditi neku mrežnu stranicu, koristiti excelicu ili bilo koji drugi zadatak spada u kompliciranu domenu (probleme koji se rješavaju uputama, pravilnicima, informacijama i eksplicitnim znanjem) i tu predstavljena rješenja imaju smisla i svoju ulogu. No, kompleksna domena gdje se problemi rješavaju idejama, načelima i kreativnošću, ne funkcionira po istoj logici. Tu nema jednog točnog odgovora, ishod ovisi o kontekstu, ljudima i trenutku, i ne može se isporučiti priručnikom ni e-learning platformom.

Očekivati da će alat za prijenos informacija promijeniti kako netko razmišlja ili surađuje, to je kategorijska pogreška. I nadam se da će tržište u skorijoj budućnosti nuditi više rješenja za tu drugu kompleksnu domenu – domenu u kojoj prevagu uzimaju phronesis i metis.

Jer bi alternativa mogla biti zastrašujuća – da svi kroz svijet hodamo poput robota koji se pune inputima (čitaj informacijama) i da se od nas očekuje uvijek predvidiva i kontrolirana akcija i reakcija. Stjecanju nekih novih znanja na dubljim razinama ni umjetna inteligencija, ali ni gumeni bonboni, jagode i palačinke s kojima se posjetitelje privlačilo na štand, neće pomoći.