Kako nanjušiti đavoljeg odvjetnika i je li vam doista potreban u timu

Odmah mi je bilo jasno da stvari neće ići glatko kad sam shvatio koga je sve voditelj uspio utrpati u tim. Većina ljudi s kojom sam trebao raditi ne razmišlja na isti način i previše je opuštena i nonšalantna za moj ukus. Ja ipak volim kad su stvari više posložene i strukturirane, a tu se činilo kao da se ne zna tko pije, a tko plaća. I ono najgore, činilo se kao da nema nekih posebnih sankcija ako se nešto ne napravi kako treba. Bio je to prvi projekt na kojem mi je bilo suđeno biti netko tko za tuđi ukus shvaća stvari suviše ozbiljno. I jedan od prvih projekata gdje se nisam mogao uklopiti u grupnu dinamiku tima.

Je li uloga đavoljeg odvjetnika glamurozna kao što izgleda?

Da se razumijemo odmah na početku, uloga đavoljeg odvjetnika užasno je teška i nezahvalna onome koga dopadne. Emocionalni teret koji nosi ta osoba često je nepodnošljiv. Biti đavolji odvjetnik često znači biti prisiljen svojim stavom ići ne samo protiv većine članova tima, nego uz to, malo koji voditelj projekta voli i zna cijeniti opoziciju. Razlog tome je što je konformizam duboko ukorijenjen u ljudskoj prirodi i uvijek se puno lakše poistovjećujemo i zbližavamo s istomišljenicima.

I dok odabir istomišljenika kao članova tima stvara pozitivno ozračje, upravo zahvaljujući manjku suprotstavljenih mišljenja može se dogoditi da taj tim ne realizira svoj puni potencijal. Drugim riječima, najuspješnije timove čine pojedinci koji nemaju nužno jednake poglede na veliku većinu stvari, ali zato uvažavaju jedni druge i međusobne različitosti.

Još jedna bitna odrednica đavoljeg odvjetništva koju mnogi krivo tumače jest da, čim netko ima ‘negativan stav’, toj osobi jednostavno nije stalo do projekta. Istina je, nažalost, upravo suprotna. Malo je tko spreman zaratiti s ostalim članovima tima i biti u nemilosti voditelja ako mu doista nije stalo do projekta. Voditelj bi trebao biti svjestan da mora postojati razlog zašto određeni član tima tako uporno i često ostaje usamljen u opoziciji. Uvijek je lakše kimati glavom i biti konformist, nego trpjeti šikaniranje i isključivanje iz odlučivanja, što su tipične reakcije na narušavanje grupne dinamike. Iz tog razloga pametan će voditelj znati cijeniti ulogu đavoljeg odvjetnika u timu i neće neprestano propitivati njegovu motivaciju s kojom uopće sudjeluje u projektu.

Zašto se bojimo ući u konflikt i koje su posljedice prešućivanja?

Drugi veliki problem s kojima se niz pojedinaca susreće je iskazivanje drugačijeg mišljenja i strah od ulaska u konflikt. Potiskivanjem suprotnog mišljenja i strahom od sukoba dovode se u situaciju da počinju razmišljati o davanju otkaza, iako vrlo često strastveno vole svoj posao i okruženje u kojem rade. Osjećaj da ste jedini koji ste zabrinuti zbog nečega vrlo je često varljiv i, ako skupite hrabrost da progovorite o stvarima koje vas zabrinjavaju, lako je moguće da ćete otkriti da niste usamljeni. Značajan je broj ljudi nalik vama koji se isto tako ne usude progovoriti o stvarima koje ih brinu. Osim toga, otvaranje rasprave svojevrstan je klistir i za tim ili organizaciju u kojoj radite i kad jednom probijete led i progovorite o tome što vas muči, ohrabrit ćete i druge da se otvore i iznesu svoje mišljenje.

Uostalom, kao što je Margaret Heffernan, poznata poduzetnica i autorica više knjiga, u svom poznatom TED govoru pod naslovom Dare to Disagree istaknula:

Činjenica je da su najveće katastrofe kojima smo svjedočili rijetko posljedica informacija koje su tajne ili skrivene. Najčešće su to informacije koje su svima dostupne, ali koje svjesno ignoriramo jer se ne možemo ili se ne želimo nositi s posljedicama sukoba koji one mogu izazvati. No, kad se konačno usudimo prekinuti šutnju ili kad se usudimo vidjeti i izazovemo sukob, potičemo sebe i ljude oko sebe da se na produktivniji način uključe u promišljanje.

I što se u konačnici dogodilo s projektom s početka priče?

Realno gledano, nije se dogodilo ništa značajno. Izdržao sam u ulozi đavoljeg odvjetnika nekoliko mjeseci prije nego što sam izgubio živce i otišao s projekta. Iskreno rečeno, i nije bilo neko zahvalno iskustvo, ali kao i sa svim poslovnim pričama – kad vam se jedna vrata zatvore, ako ste u nečemu zaista dobri, druga će vam se vrlo brzo otvoriti.

Jedna od bitnih pouka koje sam izvukao je i ta da treba pažljivo birati suradnike. Pri tome nije toliko važno da s njima dijelimo životne poglede, ali zato moraju biti prokleto dobri u onome što rade. I ako su već tako dobri u onome što rade, onda ih je potrebno i uvažavati. Ali to je već neka druga priča.