Posao ‘freelancera’ u korporaciji? Da, ali samo kao sociološki eksperiment

Kako najbolje predstaviti Ivana Dorotića? Jedni će ga prvenstveno povezati s novinarskim, odnosno uredničkim radom i osobom koja je pokrenula Vizkulturu, domaći projekt namijenjen promicanju vizualnog stvaralaštva. Drugi će ga možda prepoznati kao fotografa iza kojeg je niz radova, uključujući i seriju fotografija pod nazivom “Podstanari” s kojom je imao dvije samostalne izložbe. Ovaj 36-godišnji Splićanin živi i radi u Zagrebu, a iako je po obrazovanju arhitekt, kaže kako je vrlo brzo znao da se neće baviti “čistom” arhitekturom, već stvarima koje su s njom direktno i indirektno povezane. Objašnjava kako u slučaju multidisciplinarno zainteresiranih pojedinaca vjeruje da njegov studij stvara prvenstveno obrazovane i kreativne intelektualce pa tek onda arhitekte.

Već je iz uvoda jasno kako je riječ o velikom kreativcu, ali i digitalnom nomadu koji ne robuje ustaljenim normama i ne boji se zakoračiti u nepoznato. Pošla sam od pretpostavke da kao freelancer nema tipično radno vrijeme, ali Ivan me uz smijeh uvjerava kako je najveća iluzija onih koji rade od 9 do 5 da misle kako isto ne vrijedi i za freelancere. Iako je sve stvar organizacije, objašnjava kako se često baš zbog suradnika, ritma života ili birokracije dogodi prilagođavanje ustaljenoj normi rada. No, kao sam svoj šef može si dopustiti i male luksuze:

Najdraže i najvažnije mi je radni tjedan razbiti danom ili dva dana koji nisu u uredu, koji nisu nine to five i koji ne podrazumijevaju sjedenje pred kompjuterom. Zato valjda najviše volim poslove arhitektonskog fotografiranja, jer znače dislociranje iz ureda, iz Zagreba, svjež zrak i neke nove lokacije i ljude, i onda to fino i poželjno razbija ove tipične radne dane.

Ne sumnjam da iz Ivana progovara arhitekt kada ističe kako mu je iznimno važno da radi u prostoru u kojem se dobro osjeća. No, kad mu treba promjena, sjest će i u prvi kafić s dobrim internetom, a priznaje kako je možda i najproduktivniji na takvim mjestima.

Raditi sam za sebe najveća je motivacija

Biti freelancer, kao i sve drugo, ima svoje i prednosti, ali i nedostatke. Kad je riječ o ovim prvima, Ivan, kao i moji drugi sugovornici, ističe slobodu da si može sam organizirati vrijeme i projekte na kojima će raditi te tako, primjerice, mirne duše može otići tjedan dana na godišnji na Maltu usred zime ili raditi od kuće jer je vani kiša, vruće, snijeg ili usred tjedna lutati po Ikei pa raditi navečer. No, tu je i pitanje zasluga:

Ono što je meni najvažnije jest da znaš da si zaslužan za sve što napraviš i stvoriš i da znaš da ti dan, tjedan ili godinu neće pokvariti šef idiot ili stresno i depresivno radno okruženje.

Kao netko tko već godinama radi kao slobodnjak, Ivan mi objašnjava kako će ljudi, bez obzira čime se bavili, uvijek naći neki segment posla koji je stresan, zamoran, a možda i dosadan, ali kad osoba osvijesti da sama odlučuje što će, kada i odakle raditi, tek onda shvaća u kakvoj je prednosti.

Meni je danas daleko najbitnije da su svi poslovi koje radim poslovi koje zbilja volim i koje sam sam izabrao raditi. To je sloboda u kojoj u potpunosti uživam, ali nisam siguran shvaćam li dovoljno njezine granice i važnost.

Kolektiv da, hijerarhija i formalnost ne

Međutim, najveći je nedostatak što se uz malo neopreza može dogoditi da posao preuzme sve vrijeme koje osoba ima.

Pa i kad fizički izađeš iz tog svog ureda, kakav god on bio, iz glave ne izlaze obaveze, odgovornost i sve ostalo. To je posebno zeznuto kad si control-freak, a ja jesam. Nema petka popodne i nema mozak na pašu. Nekad nema vikenda ni nikakvog free iz onog freelance. Ali sve ovo se ponajviše događa na samom početku, kada sve kreće i kada startaš posao, samostalan rad ili projekt. Danas, četiri godine kasnije, sve je dosta lakše, osobito organizacijski, a onda i financijski pa više do izražaja dolazi ovaj free iz freelance.

A na pitanje bi li u nekom trenutku mogao raditi u tipičnom korporativnom okruženju, Ivan odgovara da bi iz današnje perspektive teško mogao zamisliti da ima nekog stalno nadređenog te formalnu određenu radnu stegu, podjelu posla i zadataka.

U ničem nisam za formalnost pa bih se s ovim teško nosio. Znači, kolektiv apsolutno da, hijerarhija i formalnosti apsolutno ne. Jednom kad osjetiš slobodu da sam raspolažeš svojim vremenom i poslovima i kreneš ubirati plodove svog rada, teško bi uspio nazad. Ali dogode se trenuci da me u petak popodne netko od frendova nazove, osjetim mu/joj bezbrižnost u glasu i pita “di ćemo za vikend”, jer on/ona nema o čemu razmišljati do ponedjeljka ujutro, a ja znam da moram završiti obrađivati fotke, pripremiti još jedan intervju ili srediti birokraciju za neki natječaj i da ništa od toga ne može čekati ponedjeljak.

Hrvatska je birokratska Tunguzija

Za freelancere, uz sve one dobre strane o kojima smo razgovarali, stvari nisu u uvijek jednostavne, posebno kad se osoba tek počinje probijati i traži prve klijente.

Prije 2-3 godine sam prihvaćao raznorazne poslove, jer kao “posao u ovoj državi ne odbijaš”, ali danas sam već, nadam se, postigao to da mi nema smisla dumpati cijene i da neki posao, ako smatram da neće bit dovoljno naplaćen, a nije mi špica, mogu odbiti. To možda je luksuz, ali je i jedini put do nekog potpunog osamostaljenja i, rekli bi naši političari, prosperitetne budućnosti. Sa samom naplatom nemam problema, ali na tom mogu zahvaliti super klijentima s kojima radim.

Ivan naglašava kako je domaća stvarnost, nažalost, takva da su već stalni klijenti i redovna plaćanja veliko priznanje za rad.

A utopija bi bila da svake godine recimo dižeš cijenu svojih usluga proporcionalno s time što si sve kvalitetniji, bogatiji iskustvom, boljom opremom i minulim radom. To klijenti odbijaju razumjeti.

Neke od ovih problema nastoji osvijestiti i riješiti Hrvatsko društvo nezavisnih profesionalaca, o čemu smo već pisali, a Ivan koji je član ove zajednice kaže:

Hrvatska je birokratska Tunguzija, to je činjenica, i svaki mali pomak u rješavanju problematika radnika, osobito nezavisnih radnika, velik je uspjeh.

Unatoč tome što nije uvijek sve ružičasto, Ivan svojim primjerom pokazuje kako je uz malo odvažnosti moguće slijediti snove i raditi ono što volimo, što je zapravo i misao vodilja svakog digitalnog nomada. Za kraj, svima koji razmišljaju da krenu njegovim stopama ili već neko vrijeme plove freelancerskim vodama, poručuje da osvijeste sve prednosti takvog života, upražnjavaju ih što češće i uživaju u njima najviše moguće.

Digitalne nomade i freelancere podržava i Vipnet, koji nudi poslovnu ponudu za što lakše komuniciranje dok ste izvan ureda, kod kuće ili na putu.