Tomislav Kozačinski: Biti freelancer ne znači ne raditi ništa

Dobra je šansa da ste već čuli za Tomislava Kozačinskog, za prijatelje Kozu. Ako ne kao produkt dizajnera koji se u posljednje vrijeme posvetio mobilnim i web aplikacijama, onda vas je vjerojatno kao stand up komičar neke subotnje večeri nasmijao do suza. Čovjek u crnom i samoprozvani Ninja Rock Star Power Ranger dugogodišnji je freelancer, samostalni poduzetnik s iskustvom na različitim projektima od web i grafičkog dizajna do brendiranja. Budući da je sam sebi šef, prvo što me zanimalo je pitanje motivacije, odnosno što ga tjera da radi više i bolje, iako nema nadređenih niti svako jutro mora u 9 ujutro biti na radnom mjestu. Tomislav odmah iskreno odgovora, koliko god to može zvučati kao klišej, kako su snovi i ciljevi ono što ga pokreće.

Nije to jedna od stvari poput “želim biti bogat” ili takva neka nebuloza, više su to manji koraci koji su se s vremenom ostvarivali i mijenjali. Kada sam s kolegom pokrenuo prvu firmu, to su bile male stvari poput “bilo bi super da imamo ured”, zatim kada smo napokon došli do prostora, bilo je “kako bi bilo dobro da imamo namještaj u uredu”. I tako, korak po korak naprijed i svako toliko neki novi cilj. Trenutni je cilj raditi manje za klijente i više vremena posvetiti svojim projektima. Po mogućnosti dok sjedim na plaži negdje daleko odavde.

Humor je ozbiljna stvar

No tu je pitanje i druge karijere, one komičarske gdje je Tomislav skupio već desetak godina radnog staža, a sve zahvaljujući tome kako je od ranih dana primijetio interes za nekom vrstom zabavljanja ljudi. Ističe kako je stand up odlična platforma za komunicirati, podijeliti s drugima misli i pri tome se dobro zabaviti, no i da taj dio svog života odvaja od dnevnog posla.

Ljudi lako trpaju sve u isti koš pa kada vide osobu na pozornici pretpostave da je neozbiljna, dok je zapravo sasvim suprotno. Humor je vrlo ozbiljna stvar.

Nitko uspješan ne spava do podneva

S obzirom na praktički dvije karijere, teško je reći kako ima tipičan radni dan, no to ne znači da ne postoji uhodan raspored, a Tomislav na svom primjeru pokazuje kako vrijedi ona da se po jutru dan poznaje. Tako se tijekom prijepodneva trudi napraviti što više stvari jer je poslijepodne rezervirano za Skype pozive, dogovore i pripreme za dalje sa suradnicima dijelom dislociranima u SAD-u. Stvari se mijenjaju ako je na putu gdje jutra provodi istražujući gdje u novom gradu može popiti kavu i odraditi posao. No, nije uvijek bio tako discipliniran.

Nisam oduvijek bio ranoranioc – kada sam bio mlađi i radio kao konobar, prodao bih bubreg za spavanje do podne. Ali, ustajanje mi više nije problem, a i siguran sam da nitko nije nikad pročitao članak ili knjigu o nekom uspješnom tko je bio vrhunski u nečemu uz spavanje do podneva.

A kao pravi digitalni nomad dodaje da radi gdje god se osjeća opušteno i ima dovoljno prostora za staviti laptop.

Laki počeci se mjere u promilima

Tomislav mi objašnjava kako u svom poslu najviše cijeni slobodu da može birati što će i za koga raditi, no iskreno priznaje kako je na početku radio po cijele dane, zadovoljan činjenicom da uopće ima posao.

Prihvaćao sam svaki projekt koji se nudio samo da učim i napredujem koliko god mogu. Danas je lakše, situacija u industriji je super za ljude koji znaju i žele raditi, a kvalitetnih projekata ima na biranje, pogotovo ako uzmemo u obzir sve više mladih i zanimljivih startupa.

Sad kad iza sebe ima dugogodišnje iskustvo, perspektiva mu je drugačija, no počeci su bili znatno drugačiji.

Mislim da se priče o laganim počecima mjere u promilima i moja nije iznimka. Bilo je dana bez posla i krpanja kraja s krajem. Klijenti su dolazili ili preko prijatelja i poznanika ili mailom i telefonom po poslovnom imeniku. Kada sam iza sebe imao nekoliko konkretnih projekata, počeli su dolaziti uglavnom po preporuci. Doživio sam mnogo klijenata iz pakla i samo bi o njima mogao napisati knjigu, ali sve to ide pod iskustvo. Sada je puno lakše. Stvorio se krug kolega i suradnici s kojima radim duže vrijeme i klijenti koji znaju što i kako trebaju uvijek nekako nađu svoj put do mene (nas).

Podcjenjivanje rada ili klijenti koji ne plaćaju samo su dijelovi problema s kojima se susreću freelanceri, što smo čuli i u prethodnim intervjuima, poput onoga s Matijom Raosom, predsjednikom Hrvatskog društva nezavisnih profesionalaca ili sa samostalnim dizajnerom Markom Pavlovićem, a Tomislavovo iskustvo nije drugačije:

Na prvom freelance poslu u karijeri, nakon što sam krenuo u ovu cijelu avanturu, susreo sam se s onom tipičnom vrstom klijenta koji je izjavio: “Šta si ti mislio da ću ti ja odmah platiti? Pa normalno je da novce čekaš 60-90 dana.” To mi je trebao biti prvi indikator u kojem smjeru sve ide, a, nažalost, imao sam još mnogo takvih lekcija u našoj državi. Projekata u kojima nije bilo problema s naplatom nije bilo puno, ali od kada sam se orijentirao zapadnom tržištu ti su problemi postali stvar prošlosti.

Sloboda i neovisnost glavne prednosti

Kao glavnu prednost u životu freelancera, Tomislav ističe mogućnost da putuje, ali i radi kada želi i s bilo kojeg mjesta gdje se trenutno nalazi.

Mnogi koji nisu freelanceri, kada čuju sloboda, prvo što pomisle je “ti radiš kada god hoćeš”, odnosno u prijevodu “ne radiš nikad”. No, istina je sasvim suprotna. Kao freelancer radim i dostupan sam stalno, a s projektima živim, posebno kada se tim nalazi diljem svijeta.

No, priznaje kako takav život nije uvijek jednostavan te mu ponekad nedostaje ljudski kontakt jer uredska dinamika i atmosfera mogu biti odlična podloga za brainstorming što može izostati kroz neprestanu online komunikaciju. No, na pitanje može li se zamisliti u korporativnom okruženju, Tomislav duhovito odgovara:

Naravno. Muka mi je od same pomisli da nešto “moram”. Mislim da bolujem od patološke averzije prema “moranju”. Od srednje škole ne podnosim taj neki šablonski sustav u kojem moram negdje biti gdje ne želim, s ljudima koje ne volim i raditi stvari koje možda ne želim. Zato biram ovakav način rada, gdje radim od 0 do 24, s ljudima koji razmišljaju slično, na projektima koje želimo raditi. Nekada (često) je puno teže nego se ustati od stola u 17 i otići kući, no iskustva i nagrade su puno bolje, barem za mene. Netko voli korporativni život, ali ja nisam taj.

I da se vratimo na početak, odnosno njegov komičarski dio posla, Tomislav, koji nam sad vjerojatno ne bi zamjerio ako ga prijateljski oslovimo i s Koza, zaključuje:

Najviše volim biti na pozornici i nasmijavati ljude. Osjećam da činim razliku kad ljudima uljepšam dan. I to je fenomenalan osjećaj. Usrećiti ljude je droga. Fenomenalna droga s koje se nikada ne planiram skinuti.

Digitalne nomade i freelancere podržava i Vipnet, koji nudi poslovnu ponudu za što lakše komuniciranje dok ste izvan ureda, kod kuće ili na putu.