Proizvodnja hrane kakvu poznajemo dolazi kraju, red je da IT tvrtke udruže snage s proizvođačima

DiscussIT panel u organizaciji Combisa, naslova Što se događa kada se prehrambena industrija susretne s IT-jem?, obradio je temu utjecaja razvoja tehnologije na prehrambenu industriju i obratno. Panelisti su raspravili što sve tehnologija može učiniti da unaprijedimo proizvodnju hrane, a samim time i gotov proizvod. Dotaknuli su se i spremnosti naših poljoprivrednika za digitalizaciju te su podijelili svoja iskustva u smanjenju ugljičnog otiska.

Na panelu su sudjelovali Mladen Pejković, Senior Executive Director, Transformation & ICT u Atlantic Grupi; Damir Bulić, član uprave Kraša; Goran Car, član uprave i direktor Combisa i Ivana Rendulić Jelušić, konzultantica za pametnu poljoprivredu, a raspravu je moderirao Joško Lokas.

Tehnologija je zapravo potpora za donošenje odluka

Goran ističe kako današnja industrija ima mogućnost prikupljanja ogromnih količina podataka koji nam nikada do sada nisu bili dostupni. To nam dugoročno omogućava puno bolji uvid u različite procese na temelju kojih se donose bolje odluke:

Naravno, odluku donosi onaj tko je u poljoprivrednoj ili prehrambenoj kompaniji. Ono čemu mi (IT industrija) možemo dodati vrijednost je infrastruktura, točnije, mogućnost da podatke prikupimo, spremimo i analiziramo.

Iako sve u životu počinjemo vezati za tehnologiju, ona nikada neće preuzeti potpunu kontrolu u poljoprivredi jer je ona, kako kaže Ivana, pod vedrim nebom:

Nemoguće je isprogramirati bilo kakav stroj da prepoznaje sve moguće faktore koji mogu utjecati na poljoprivredu tako da u ovome smjeru poljoprivredne proizvodnje, tehnologija je zapravo potpora u odlučivanju. Ona omogućava donošenje kvalitetnijih i bržih odluka te odluka koje će biti usmjerene prema cilju koji je nama potreban.

Jesu li naši poljoprivrednici za digitalizaciju industrije?

Poljoprivrednici koriste pametne telefone i informatička pismenost postoji te su spremni za nove poglede na svoju proizvodnju, ali ipak postoji problem, ističe Ivana:

Dostupnost tehnologija koje bi bile prilagođene njihovoj proizvodnji, kako bi oni bili sigurni da je to baš dobro za njih, i dalje je nedostatna i upitna.

Još uvijek se pokušava za određenu proizvodnju postaviti set mjera i tehnologija te alata koji bi u tu proizvodnju donosili stvarne učinke u smislu produktivnosti i povećanja prihoda te smanjenja inputa. Znači, sve što bi jednom poljoprivredniku omogućilo da poboljša svoju proizvodnju.

Ivana se složila s Goranom i naglasila kako su podaci ključni, ali trenutno nedostaje podataka koji su “stvarni” i dostupni za analitiku. Poželjna je infrastruktura na razini države i velikih teleoperatera koji će moći uskočiti u sve sektore pa tako i u poljoprivredu.

Trenutno su popularni farm manager softveri koji očekuju od poljoprivrednika da on sam unosi koliko je radio, koliko je usjeve tretirao, gdje je što dodao i kada je nešto radio:

Jedan poljoprivrednik, čak i malo veći, nema kapacitete. On mora biti i traktorist, manager, prodavač i netko tko se brine o marketingu. Cijeli ovaj proces transformacije poljoprivrede ne smije pasti samo na leđa poljoprivrednika jer oni to ne mogu iznijeti.

Presudit će digitalizacija proizvodnih procesa

Mladen zato naglašava kako je tehnološki razvoj uvijek bio srž konkurentnosti kompanija, ali i nacionalnih gospodarstava. Ovo vrijeme promjena vidi kao priliku da tehnološki napredak napokon postane glavnom temom i u političkoj sferi.

Važnost tehnološkog razvoja pokazuje i činjenica koju iznosi Damir, a to je kako je posljednjih 15 godina sve više zastupljena i automatizacija proizvodnih linija:

Ono što vidimo kod konditorskih proizvođača je sljedeće: traže se linije koje su fleksibilne, puno produktivnije, koje mogu izbacivati nove proizvode s dodatnom vrijednošću, a u tome će industrija 4.0 svakako pomoći. U budućnosti, digitalizacija proizvodnih procesa u konditorskoj industriji bit će preduvjet konkurentnosti na svjetskom tržištu.

Mladen smatra da svaka prava digitalna i tehnološka transformacija traži optimizaciju procesa, a zato su i sami tome posvetili veliku brigu.

Mi smo napravili veliki projekt na razini grupe kako bi osigurali da isti poslovni procesi budu implementirani u svakoj naših tvornica poštujući specifičnosti određene tvornice.

Kako se kontrolira kvaliteta proizvoda u Krašu?

Damir ističe kako se kontrola proizvoda u zadnjih 20 godina utrostručila, a Kraš izvozi u 35 zemalja, a sporedno u 60 zemalja. Problem stvara što svaka od zemalja ima svoju zakonsku regulativu što se odnosi na državni inspektorat i certifikate. Koliko se provjeravanje kvalitete proizvoda postrožilo pokazuje i sljedeća činjenica:

Kraš godišnje provodi 75 tisuća fizikalno-kemijskih i mikro-bioloških briseva. Imamo izrazito razvijen sustav, a tu nam tehnologija pomaže. Na primjer, mjerimo mikroklimu na razini samih polica i linija kako bi smanjili mogućnost utjecaja na sami proizvod.

Što je s ekološkom proizvodnjom i učinkovitom energijom u Hrvatskoj?

EU je zadala ciljeve kako bi do 2025. godine trebali za 50% smanjiti potrošnju pesticida i ukupno 25% površina trebalo bi biti pod ekološkom proizvodnjom. Trenutni prosjek Europske unije je 7%, a Hrvatska je također na istome prosjeku, što je otprilike 100 tisuća hektara:

Tendencija da se smanji upotreba agrokemikalija i da se smanji upotreba neobnovljivih fosilnih goriva u poljoprivredi je svakako smjer u kojem se planira ići. To nam je budućnost.

Kraš radi na smanjenju CO otiska i učinkovitoj energiji te Damir ističe kako su pokrenuli  suradnju s Fakultetom elektronike i računalstva kako bi to ostvarili:

U suradnji s FER-om smo razvili softverski program koji prati potrošnju struje na svim linijama te prati potrošnju vode, plina i pare. Za sve nove linije koje kupujemo, pazimo da su energetski učinkovite i da imaju što manji ugljični otisak. Trenutno razvijamo projekt fotonaponske elektrane koja bi zamijenila dio električne energije.

Mladen ističe kako ipak nije sve u podacima jer kompanije poput Kraša i Atlantica moraju se baviti i kompletnim sustavom i lancem opskrbe:

Prema našim istraživanjima, mi možemo direktno utjecati na 40% do 60% tog ekološkog otiska. Moramo gledati na sustav van naših kompanija. Moramo se pitati kakvu vrstu energije koristimo i koliki postotak dolazi iz energije koja nisu fosilna goriva? Benchmark za našu industriju je 20% i mi moramo težiti prema tome.

Moramo se pitati kako kupujemo sirovine. Dolaze li one iz lokalnog okruženja ili globalnih trgovina? Također, možemo li kompletno reciklirati sve što ostane od naših proizvoda?