Nebojša Grbačić
21. 11. 2014.
Kada ste zadnji put prošetali Avenijom Novinarstva? Evo ja baš neki dan. I imam što i vidjeti. Na potezu prije križanja s Oglašivačkom, šeće par navodnika, a oko njih na desetke jadnica koje nemaju izbora pa jeftino daju da im troše slova.
– Jesi za malo zabave? – viče mi jedna, turajući mi pod nos svoje glagole i atribute.
– Dečko, dođi k meni, imam opisni pridjev kojem nećeš odoljeti – mami me druga.
– Što kažeš na iskustvo sa zavisnom rečenicom?, kaže mi glavna, pokazujući na svoju objektnu kolegicu.
I to usred bijela dana! Nama pod nosom, gdje djeca prolaze i gaze po bačenim, iskorištenim predikatima!
Znam što ćete reći. Pisanje je ipak najstariji od svih zanata. Ako netko želi jeftino prodavati svoja slova, ako postoji ponuda i potražnja, zašto ne bi? Neki se zalažu i za legalizaciju. Kažu da bi država profitirala od poreza, radnice bi bile pod kontrolom Pravopisnog, uplaćivale bi lektorsko osiguranje, sve bi bilo po “slovu zakona”.
Ne mogu reći da sam u potpunosti protiv legalizacije, ali pomalo sam staromodan kad je čitanje u pitanju. Volim da moji tekstovi nisu samo “slova za jednu riječ”, nego da je to ipak neka priča pa makar i kratka. Da ima neki početak, neki zaplet, pa iako znam da svemu uvijek dođe kraj, volim čitati polako. Neki bi rekli da sam pomalo i knjižničar, ali ja još uvijek vjerujem u Pisanje, sa svim zarezima, točkama, upitnicima i uskličnicima koje ono nosi sa sobom. Kako bih rekao; jedno je kad platiš slova i onda ona pričaju priču koju želiš čuti, a drugo je kad znaš da njezina fikcija nije samo naručen scenarij.
A i da si ne lažemo, lakše živiš s jednim prelomljenim paragrafom, nego da pokupiš Bog zna kakve tipfelere pa te peče kad tipkaš, moraš hodati mjesecima oko lektora…
Niža cijena, više smeća
Pišem vam danas jer mi je, da oprostite, puna psovka prostituiranja tekstovima.
Prvi povod za nezadovoljstvo je bio prije dvije godine, kada me kolega upitao je li OK cijena od 19 kuna po kartici teksta koju mu nudi jedan domaći zabavni portal (a zapravo samo smiješan). Drugi povod se dogodio nedavno, kad sam vidio oglas za pisanje o egzotičnim životinjama za jednako egzotičnih 11 kuna po tekstu. U posljednje vrijeme, sve više gledam kako se cijena teksta smanjuje, a količina smeća objavljenog po raznim portalima povećava.
Ne, da budemo jasni:
Ne zanima me previše propast novinarstva. O lošim potezima, neznanju i nemogućnosti prilagodbe novim vremenima, o otkazima, rezanju plaća i posljedičnom padu kvalitete, hiperprodukciji i rasprostranjenom internetu na kojem svaki šupak s tipkovnicom misli da je čitani autor, o političko-menadžerskoj sprezi i dugovima – neka o tome pišu i razmišljaju pametniji od mene.
Ne zanimaju me ni utjecaj interneta ni globalni servisi poput Amazonovog Mechanical Turka gdje kupujete tekstove na kilogram po cijeni od svega par centi. Mechanical Turk može funkcionirati na tržištu s par stotina milijuna govornika engleskog jezika, ali ne i u Hrvatskoj i na hrvatskom, posebice ne u novinarskoj niši gdje moraš znati kome se ne smiješ zamjeriti.
Ne zanima me (barem ne u ovom kontekstu) ni softverska tehnologija kojom štancaju sportske, burzovne, vremenske i ine izvještaje, vrteći 200 riječi po nekom naprednom algoritmu. Mi se već 20 godina ne možemo dogovoriti oko jedinstvenog pravopisa pa nema brige da će neki news-bot preuzeti funkciju novinara; jednostavno će se srušiti svaki put kad dobije dvojaki “input” o tome piše li se neka riječ odvojeno ili spojeno. Proći će desetljeća dok ne stvorimo spisateljski “AI” koji prepoznaje sarkazam i što znači “AE”.
Ne zanima me ni to što cijene (potražnju) formiraju oni koji ne znaju razlikovati tekstove i forme. Pa evo u to ime kratki leksikon (preskočite ako su objavili neke sise i žuri vam se na sljedeći klik):
- Novinarstvo s velikim N (mijenja život i poslovanje nabolje. Bez obzira što vaš prijatelj Argument mislio o tome, novinarstvo živi svakodnevno)
- Digitalno novinarstvo (drugačije samo u formatu, ali često manje vrijedno kao što je i rad na računalu manje vrijedan od rada lopatom)
- Pisanje prodajnih tekstova (copywriting, totalno drugačija priča o kojoj neću ovom prilikom jer me nitko nije platio za to)
- Pisanje (Knjige, ono što čitaš za lektiru, isto divna i mučna tema, ali ne bih o izdavačkim mukama)
I najzad, ono što ima najmanju cijenu i što od milja zovem sakupljačko novinarstvo.
Sakupljačko novinarstvo, prema našim domaćim stručnjacima za “slaganje” tekstova, a ranije u tekstu opisanih kao bešćutni navodnici koji se iživljavaju na slovima, zadnje je u prehrambenom lancu. Da ne izmišljamo toplu vodu – tu je s razlogom. Najčešće je riječ o kompilaciji i prijevodu tekstova s većeg broja stranih portala. Tu i tamo koja transkripcija, nešto vlastitog (blogerskog) komentara, neki se čak i potrude pa to bude i relativno čitko, pravopisno i gramatički ispravno. Ali – sve je to manje bitno. Svodnici koji predvode kulturu sakupljačkog novinarstva klanjaju se samo jednom bogu – Kliku našem svagdašnjem. Za njega su spremni napraviti sve. Osim pošteno platiti autore.
Zašto popuštamo pred novinarstvom s popustom?
Nije, dakle, problem u tome što će netko pristati na kurvanje i pisati za par lipa. Problem je što pisanje tekstova za proklete internete danas nudi apsolutno svatko tko ima tipkovnicu. Činjenica da autore plaćaju par lipa po članku nije UZROK, nego POSLJEDICA. Problem je što takvo novinarstvo sve više liči na grupnu kupovinu. Naručite li 20 tekstova, dobit ćete 60% popusta, lektorske usluge uračunate u cijenu! Šalim se, naravno, na lektore i nedajbože redaktore smo u potpunosti zaboravili, a kad je u pitanju internetska (ne)kultura, isti nikad nisu ni dobili priliku. Nije problem ni u tome što je publika nepismena pa koga boli briga, jel’, buraz, vidi koje sise. Problem je u tome što potplaćeni, jeftini i nepismeni “autori” stvaraju iste takve tekstove koje objavljuju isti takvi portali PRIVLAČEĆI i ODGAJAJUĆI istu takvu publiku. Ne, ne želim sad filozofirati o dekadenciji pisane riječi i o tome što je bilo prije: subjekt ili predikat. Iz te bitke se nikad ne bih vratio.
Želim vam reći nešto drugo: Nemojte pristajati na manje. Nemojte mislili da ne zaslužujete više od naslova i tri loše prevedene rečenice. Vi koji ste došli do ovdje u ovom za internetske pojmove ogromnom tekstu, vi ste ti zbog kojih se isplati boriti. Vi ste ti kojima ćemo mi, s druge strane tipkovnice, uvijek rado napisati koju rečenicu pa ako baš treba, staviti i koji smajlić da se ne osjećate loše. Vi ste ti koji ćete svojim dijeljenjem linkova na Facebooku definirati ponudu i potražnju. Vi ste potrošač koji je uvijek u pravu. A mi koji živimo od pisanja, već ćemo pronaći način da se borimo s parazitima koji nude i prodaju slova za sitniš. Imamo dva ubojita oružja za njih: ignoriranje (što meni slabo leži) i kvaliteta (što njima baš nikako ne leži). Takvih ima u svakoj industriji. No, puknuta cijev u kupaonici s vremenom pokaže da je jeftiniji majstor bio skuplji majstor jer ste ga platili dvaput. To što majstor misli da je “dva klika bolje od jednog”, to samo znači da nema pojma o čemu priča.
Tko s djecom liježe, budi se popišan. Vi znate i zaslužujete bolje od toga.
PS, glavno pitanje: Koliko onda vrijedi tekst? U nekom prosjeku cijena u RH radi se o 130 kuna po kartici teksta. Sve manje od toga je degradirajuće, sve više od toga se obično i zasluži. I ne, nema veze je li tekst o “IT-u” ili je o “egzotičnim životinjama.” Oni koji tekstove rangiraju prema “temi”, uvijek polaze od činjenice da je neki tekst lakše napisati nego drugi. To možda je istina, ali pisanje je zanat kojeg zanatlije godinama kuju. Ne naplaćuje se količina i tema, plaća se kvaliteta.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Buffalo
21. 11. 2014. u 1:33 pm
Sve to lijepo zvuči, ali baš me zanima odakle si puknuo cifru 130 kuna (!) i baš me zanima koji bi to medijski magnat u Hrvata platio, sve da je tekst i o nuklearnoj fizici. Ok, uvijek će biti onih koji će dobiti i više, ali cifra od 130 kuna je sanak pusti za većinu ili barem one koji prate ovaj portal.
Marcel
21. 11. 2014. u 1:48 pm
Pametnom dosta! Problem je što vlasnici raznoraznih online portala očito nisu dovoljno pametni pa ne razumiju da nekvalitetni, neoptimizirani i višestruko multiplicirani tekstovi dugoročno nisu nikakva strategija jer će to kad tad doći na naplatu – ili će ih kazniti svemogući Google (položajem u tražilici tj. gubitkom posjeta), ili publika (napuštanjem zbog razočaranja ili još gore odbojnosti), ili pak sami autori (dobar glas daleko se čuje, loš još dalje). Novinarstvo i online portali kreću se prema provaliji brzinom svjetlosti, samo toga još nisu svjesni. Osim toga, sve je više ljudi (pa čak i novinara!) koji osjećaju repulzivnost prema “novinarstvu” i “vijestima”. Šteta, jer vjerujem da još uvijek ima sposobnih novinara – problem je u urednicima i vlasnicima odnosno kreatorima “politike klika” a ne “politike sadržaja”.
Nebojša Grbačić
21. 11. 2014. u 2:07 pm
Buffalo, riječ je o prosjeku cijena koji dobiješ kad se malo informiraš među ljudima koji a) pišu i b) objavljuju. PS, dobre sam volje pa si dobio odgovor, inače ne komuniciram s anonimnom ekipom.
Marcel
21. 11. 2014. u 2:16 pm
Buffalo, iz vlastitog iskustva znam da još ima takvih koji su spremni platiti 130+ kn po kartici teksta. Naravno, pod uvjetom da je tekst unikatno autorsko djelo nastalo kao rezultat višegodišnjeg iskustva u području o kojem autor piše. Nešto poput ovog teksta od Nebojše 😉
Zeljko Riha
21. 11. 2014. u 2:43 pm
Neki ICT casopisi su nas placali izmedju 130 i 150 HRK po kartici teksta.
Ana Tadić
21. 11. 2014. u 4:14 pm
Željko, čini mi se da je ovdje ključna riječ “plaćali”. 😉 Prije koliko godina je to bilo? Pretpostavljam da je bilo prije nekoliko, kada se rad više cijenio. U vezi ove teme sam pročitala nekoliko komentara u smislu da tržište diktira cijenu. To me podsjeća na aktualno stanje na tržištu rada iliti ima-onih-koji-će-raditi-za-siću filozofiju.
Inače, cifra od 130 kn po članku mi se čini pretjerana. Sigurna sam da kolege s Netokracije ne rade baš za siću od 1500 kn mjesečno, ali sumnjam da primaju 130 kn po kartici teksta. Neka me slobodno isprave ako griješim. 😉
Nebojša Grbačić
21. 11. 2014. u 5:28 pm
130 kn kad dođeš i naručiš od novinara 2 članka ovaj mjesec. 🙂 Kad si na paušalu, zaposlen kao novinar u redakciji (kao što je Netokracija ekipa), onda imaš drugačiju računicu. 😉
Ana Tadić
21. 11. 2014. u 5:46 pm
Znam jer sam i sama radila u redakciji jednog portala. 🙂 Mislim da je ekipa, zbog koje je i nastao ovaj članak, ciljala na kolegu koji će biti dio redakcije, ali za relativno nizak iznos. Svima je jasno da bi profesionalne novinare bilo teško platiti, to mogu samo oni jači igrači. Ako netko zna koji portal nudi iznad 100 kn po kartici teksta, nek mi slobodno javi. Uvijek se nađe slobodnog vremena za ljude i portale koji cijene rad i trud. 🙂
Buffalo
21. 11. 2014. u 3:46 pm
Hvala na odgovoru Nebojša, ali moje ime ti ne bi ništa značilo.
Što se cijene tiče, smatram da je neralna u situaciji kad su oglašivački budžeti za online medije ovakvi kakvi jesu i kad je na burzi 400k nezaposlenih.
Nekako mi se čini da je ovaj tekst inspiriran nedavnim oglasom “potala” Zimo (dnevnik.hr) koji bi članke plaćao 10 kuna, a to je jedna druga krajnost. Trash sadržaj kakav se može naći tamo, ne vijedi puno više.
@Zeljko Riha nekako sumnjam da su te plaćali 150 HRK za tekstove bez dijakritičkih znakova
Vanja K.
21. 11. 2014. u 4:46 pm
Pozdrav, dijelom se slazem sa napisanim u tekstu, ali mora se priznati da nikako da se nade cijela ta prica na nekoj realnoj osnovi i da svedemo to na neku sredinu koja je jedino vazna u tom pogledu.
Prvo i osnovno kod nas je neka paradigma na razini, kojom se svima koji nisu zavrsili novinarstvo valjda brani pisanje.
Drugo, cijela prica oko ponude i potraznje (barem kod nas primjerice) je definirana kompletnom fizionomijom industrije koja se (nazalost ili nasrecu) bazira vise na naslovu, kolicini likeova, shareova i opcenito elementima koji VEZE sa tekstom samim nemaju!
Trece, stvarno bih volio vidjeti taj website koji ce opstati samo i jedino zahvaljujuci kvalitetnim tekstovima i konkretnom novinarstvu u ovim uvjetima. Kao sto u mojoj sferi pojasnjavam i ucim klijente da brojke znace nista ili jako malo, tako se i prosjecnog citatelja novosti, vijesti, kolumni ili sto vec hocemo naglasiti nekako, treba poruciti da ne mora i ne zeli citati samo smece i kojekakve stvari kojima je jedini doprinos povecanje broja objavljenih clanaka.
Na kraju svega, ako netko zeli popravljati cijev za upola manje i odraditi upola losiji posao, a postoje ljudi spremni to platiti, tko smi mi da se dizemo na zadnje noge i vicemo nemoze?
crnogorski vuk
21. 11. 2014. u 7:59 pm
“Ne može” druže.
Koraljko
21. 11. 2014. u 5:00 pm
Hvale vrijedna inicijativa autora, no nažalost piši kući propalo. Medijsko novinarstvo je definitivno propalo i samo sebe urušilo u silaznj spirali.
Došlo je u svijetu vrijeme opće štednje, racionalizacije i smanjenja konzumerizma (iz više razloga). ukratko predviđanja kažu da nećemo više kupovati ono što nam baš ne treba, a tu je i sharing ekonomija itd. Očito nam vijesti ne trebaju jer su jelte takve kakve jesu a to znači nikakve. Više vrijedi jedan dobar blog nego deset žutih članaka na medijskim portalima.
Ljudi čitaju vijesti da im prođe vrijeme, da se zabave a najmanje da nešto korisno saznaju. Više će pametnog saznati prateći neke blogere nego u većini vijesti. Znači ako vijesti nestanu nikom neće faliti, imamo FB, Twitter, Instagram. Tko treba više vijesti.
Treba reći i to da su mediji sami krivi jer su desetljećima u ime političkih i financijskih opcija manipulirali čitateljstvom umjesto da mu služe.
End of file
Ivan Knežević
21. 11. 2014. u 9:30 pm
Ha! Zgodna teorija koja je bazirana na jednoj vrlo labavoj pretpostavci, a ta je da kvalitetni novinari uopće i postoje u iole relevantnom broju. Većina novinara je kompletno nepismena, pa tako pišu “inžinjer”, naslovi su čista žutila, a sadržaji tekstova čiste laži. Par puta smo bili ja ili kolege u novinama o tekstovima koji su vezani za kulturu ili društvene događaje, a koje su novinari prenijeli direktno lažući i izmišljajući dobrih 50% teksta. I to o temama koje nemaju nikakav politčko ekonomski utjecaj. Kada čitam članke o kojima znam vezano za struku, praktički su uvijek hrpa neopisivih gluposti di se vidi da autor nije proveo ni 5 minuta na wikipediji, a kamoli da se potrudio proučiti temu pa je puna gluposti. Ovo uopće ne uključuje neke novine koje bi se komotno mogle proglasiti veleizdajničkima, no ne zato jer zagovaraju ovu ili onu stranu (osobno sam apolitik), već zato što svjesno i sustavno zavade narod. Da ne duljim, novinarstvo se pretvorilo u travestiju.
Tonči
21. 11. 2014. u 11:31 pm
Nebojša, svaka ti lektorirala! 🙂
I da, za one koji ne znaju, lektori su vrlo korisni suradnici novinara, koje danas nitko ne zapošljava, jer je većina medija zapravo smeće.
Dubravko Sorić
21. 11. 2014. u 11:45 pm
Nebojša, svaka ti dala da joj lektoriraš, da malo ispravim Tončija 😉
Broj polupismenih ljudi koji čitaju polupismene tekstove od polupismenih autora je sve veći, a nitko ni ne kuži koliko je sve to nepismeno.
Mislim – kako iz tog kruga kad su čak i poneki današnji profesori (da poneki, čuj…) nepismeniji od nekadašnjih gimnazijalaca.
jozo
22. 11. 2014. u 1:46 am
Zimo nudi 500 kn mjesečno za pisanje 2 članka dnevno + 1 vikendom hihihi… I još to oglašavaju hihihi… Deco, svi na studij novinarstva, ima da se obogatite hihi… Hrvatska – zemlja u kojoj kilo mozga vredi 2 marke, zapravo danas samo jednu hihi
jozo
22. 11. 2014. u 1:50 am
Inače šta ima da čitaš tamo neka slova, pa nisi lud… Zato se danas uz članak stavi što veća slika, po mogućnosti da se vide nekakve cice, guza… Pa više vredi guza Kim Kardasian nego svi novinari sveta… I naravno, zlatno pravilo CRO novinarstva je: ne piši o Todoriću hihi…
Ivana
22. 11. 2014. u 9:32 am
Svaka cast na britkom tekstu! Digla mi se kosa na glavi kada sam prije nekog vremena, na nasem iznimno cijenjenom portalu, procitala “slavonsko brodska policija”. Sav respekt kojeg sam imala prema njima je automatski pao u vodu. Nebojsa, ako sam dobro shvatila vasu poantu, trebali bismo ignorirati takve portale jer ce kvaliteta isplivati, a ostali ce potonuti? Pozlatile vam se… P.S. – pisem na mobitelu, stoga nema dijakritickih znakova 😉
Glembaj
22. 11. 2014. u 3:54 pm
Ja sam pisao do prije godinu dana za otprilike 150 kuna po kartici teksta, 4 teksta mjesečno. Veliki hrvatski portal. 15 kartica mjesečno, stručnog ali “popularno” napisanog teksta.
Funkcioniralo je. “Šef” zadovoljan bio. Može se, ali nije lako i nije često, nažalost.
Zlatko Herljević
24. 11. 2014. u 12:46 pm
Jako cijenim kolege iz netokracije ali se bojim da su , što se cijena tiče, jako u zabludi. Slažem se da bi 130 kuna za slobodne novinare (freelancere) morala biti cijena ispod koje ne bi trebali prodavati svoj intelektualni dio tijela. No 720 novinara na burzi očito je gazde osokolilo pa plaćaju sve manje. Osobno znam kolegu , sigurno jednog od najboljih novinara mlađe /srednje generacije kojem jedan uvaženi mjesečnik plaća 500 kuna za 20 kartica vrlo zahtjevnog intervjua!?
mirko
25. 11. 2014. u 6:27 pm
Nebojsa koliko si ti portala vodio i bavio se seo-om da znas koliko i kako google rangira lose i dobre clanke
Nebojša Grbačić
27. 11. 2014. u 10:23 am
Mirko, vodio sam ih dovoljno.
Dovoljno da znam da je SEO priča super ako imaš e-commerce sajt, ali kad je novinarstvo u pitanju i news portali, neke druge zakonitosti su u pitanju. Nitko ne gugla “breaking news” jer ne zna što je breaking news dok ne dođe do njega. SEO je pull filozofija, news portali su push i ne bi trebali računati samo i isključivo na SEO da im dovede ekipu. 5% maksimalno.
Tomislav
04. 12. 2014. u 4:32 pm
Svaka čast na svakom slovu.
Sama količina komentara na tekst je dokazala tezu koju je autor želio reći. Živjela kvaliteta, dolje kvantiteta! 😉
Sidrome
16. 12. 2014. u 7:28 am
Nebojša hvala na odličnom članku. Danas novinar vrijedi koliko dobro naslov zna napisati. Evidentno je na dosta portala da ljudi uopće ne čitaju tekst, nego naslov i hop na komentare.
Gregor Ackermann
13. 10. 2016. u 5:14 pm
Evo kao vlasnik portala i poslodavac novinarima freelancerima – rado bih platio 130 kn po kartici ili više. Nažalost, cijenu kartice ne određuje subjektivna procjena, želja ili negdje objavljeni cjenik. Cijenu kartice određuju tržišni uvjeti. Ako tekst u komercijalnom smislu donese 10 nečega, onda autor ne može zaraditi više od 10 jer bi vlasnik medija propao. Dokle god su oglasni budgeti (koji su jedini izvor prihoda većini manjih medija) jako mali, svi uključeni u rad (pa i novinari) zarađuju malo.
Denis K.
02. 12. 2018. u 8:05 pm
Zanimljivo da clanak o srozavanju kvalitete tekstova napise osoba koja zaradjuje pare stancajuci nove “copywritere” u svojoj Copyraonici…
Nebojša Grbačić
03. 12. 2018. u 11:45 am
Denis, Denis, ne budi pliz retardiran. Copyraonica postoji s ciljem da si a) kupim Rimac concept 1, barem 2 komada i b) da barem netko, na osam do deset sati, dobije uvid u to kako može pisati bolje tekstove i raditi bolji copy (usput, velika je razlika između novinara, content writera i copywritera, baš jako velika. Dođi na copyraonicu pa ti sve pojasnim uživo). Hvala ti, sretan Božić i nova godina!
Tonči Jukić
03. 12. 2018. u 12:11 pm
Nebojša, zašto C1 pored C2 i zašto ne Lambo?