Kako su hrvatski odgojitelji i učitelji dobili status super heroja?

Ovogodišnji Bug Future Show bio je u znaku budućnosti mladih, stoga je nakon prvog predavanja, u kojem nam je Boris Jokić poručio da od republike prošlosti napravimo republiku budućnosti te da ne dopustimo da nam prodaju prošlost kako bi nas kontrolirali – uslijedila panel rasprava “učitelja heroja” koju je predvodio Toni Milun. Njegovi sugovornici bili su Ksenija Blagec, odgajateljica u dječjem vrtiću Srednjaci u Zagrebu, Marlena Bogdanović, učiteljica razredne nastave u OŠ Tučepi kraj Makarske, Dejan Nemčić, nastavnik geografije u Osnovnoj školi braće Radić iz zagrebačkog Botinca, te Nikola Dmitrović, nastavnik informatike u XV. gimnaziji.

Oni podučavaju malo drugačije

Dok Ksenijina djeca u vrtiću skajpaju s vršnjacima na engleskom, Marlenini učenici u nastavi umjesto knjiga koriste tablete, Dejanovi uče geografiju uz pomoć live streamova iz cijeloga svijeta, a Nikolini srednjoškolci osvajaju natjecanja iz programiranja. Pokretanje ovakvih projekata nitko od njih nije tražio, ali su, uvjereni da djeca zaslužuju imati najbolje mogućnosti u obrazovanju, uložili svoje slobodno vrijeme i dodatni trud kako bi se njihove ideje ostvarile. Nije bilo lako.

Za početak, Ksenija, Marlena i Dejan trebali su osigurati tehnologiju. Kseniji i njenoj kolegici je trebala godina dana da dođu do računala kako bi djeca kroz projekt Say hello to the world mogla putem Skypea razgovarati s vršnjacima iz Slovenije i Litve. Osim što su razgovarali na engleskom jeziku, djeca su imala priliku čuti i jezike drugih zemalja te predstaviti svoj jezik i zemlju. Ksenija već ima ideju za novi projekt koji bi povezao hrvatske vrtiće. Cilj projekta bi, između ostalih, bio i taj da djeca nauče nešto više o različitim krajevima Hrvatske.

Dejanovi učenici na geografiju nose – putovnice

Dejan je pak morao sam osigurati internetsku vezu u školi kako bi njegovi učenici na satovima geografije o različitim zemljama učili kroz javljanje ljudi koji se nalaze “na licu mjestu”. Naime, kako bi povećao interes učenika za geografiju, Dejan je prije 6 godina pokrenuo projekt Uživo s kontinenata u kojem sudjeluju njegovi kolege, prijatelje i hrvatski iseljenici koji putem Skypea pokazuju djeci zanimljivosti različitih mjesta na svijetu. Do sada su imali javljanja sa svih kontinenata, uključujući i Antarktiku tako da su učenici mogli vidjeti što znači biti okružen pingvinima na temperaturi od -30 stupnjeva. Prvo javljanje imali su iz Dubaija, bili su u Chicagu, Rio de Janeiru, mnogim drugim gradovima, a danas, povodom rukometnog prvenstva, skajpaju s Parizom – najavio je Dejan.

S obzirom na to da se javljanja događaju uživo, najveći problem je bila vremenska razlika, no njihovi “turistički vodiči” bili su toliko oduševljeni idejom da su se budili i po noći ili odlazili ranije s posla kako bi sudjelovali u školskome satu. Što je to značilo za učenike? Veći interes za geografijom i bolje ocjene, kaže Dejan. Da bi cijelu priču učenicima učinio još zanimljivijom, podijelio im je putovnice tako da za svaku prisutnost na javljanju dobivaju žig, što također utječe na konačnu ocjenu.

Roditelji nisu problem, već institucije

Da djeca i roditelji nemaju problema s uvođenjem tehnologije u nastavu, pokazuje primjer učiteljice Marlene koja radi u maloj školi s 4 učitelja razredne nastave i gdje teško pronalazi nekoga tko bi se jednako angažirao oko djece. Kolege ne krivi, jer kako kaže, institucije ne nagrađuju one koji se dodatno trude. Ipak, zahvaljujući mjesecima priprema, njen prijedlog roditeljima tada nove generacije učenika za financiranjem tableta koji su koštali između 700 i 800 kuna po učeniku, prošao je s pozitivnom ocjenom.

Marlena i Ksenija su se složile da roditelji razumiju da su njihovoj djeci tableti i računala prirodno okruženje. No, koliko se učenici njima znaju služiti, ovisi i o satovima informatike. To je Nikolino područje. Njegovi gimnazijalci već godinama osvajaju medalje u programiranju i informatici, a prošle su se godine s međunarodnog natjecanja koje organizira Američki savez za računalne znanosti (ACSL) iz Bostona vratili s dva prva i jednim drugim mjestom. Učenici su imali priliku obići i MIT i vidjeti koja se tehnologija i uređaji tamo koriste.

Gradivo koje naši učenici rješavaju na međunarodnim natjecanjima nije ono predviđeno školskim programom iz 1993., ističe Nikola, no u školi se trude pratiti promjene, pa su tako, primjerice, s Pascala prešli na jezik Python. Iako Ministarstvo obrazovanja pokriva neki dio financija za odlazak učenika na natjecanja, to nije dovoljno, stoga ostatak budžeta traže sami, uglavnom u IT tvrtkama za koje se naposljetku pokaže da su vlasnici ili zaposlenici bivši učenici gimnazije.

Ako trebam budžet 150 tisuća kuna, Grad Zagreb i Ministarstvo daju 30 tisuća, a ostalo moramo pronaći sami.

Zbog toga panelisti smatraju da bi idealna podrška države trebala podrazumijevati financije, osiguranje osnovnih uvjeta za korištenje tehnologije poput internetske veze, bolji program, te sustav koji nagrađuje učitelje koji se trude i s entuzijazmom rade svoj posao.

Tehnologija koja uči vrijednostima

Škole nisu samo obrazovne institucije, već odgojno-obrazovne, podsjetila je Marlena. Upravo zbog toga ona uči učenike zahvalnosti i odgovornosti prema tehnologiji koju su dobili i koju druga djeca u hrvatskim školama ne koriste. Aktivnosti u kojima djeca koriste tehnologiju pomno su isplanirane, jednako kao i Dejanovo skajpanje na satu geografije. Na primjer, u 5. razredu kada se rade potresi, učenici imaju javljanje iz Čilea i slušaju iskustva tamošnjih stanovnika. Za svako se javljanje učenici pripremaju tjedan dana ranije, a također uče zahvaliti svojim predavačima.

Na Tonijevo pitanje zašto sve to radi, Dejan odgovara:

Ne samo da ih naučim regije Francuske ili Rusije, već kada izađu iz učionice da shvate da je geografija svuda oko nas.

Iako su, prema Ksenijinim riječima, ponekad smetnja onima koji žele “ostati u svojoj močvari”, ovi učitelji i odgojitelji znaju zašto u poslu daju 150 posto sebe. A mi znamo zašto je baš njima dodijeljen status super heroja. Ne samo zato što su uključili tehnologiju u rad s djecom, već zato što su je iskoristili da djeci pokažu kakvim ljudima mogu biti i kakav svijet mogu graditi.