Hardware.Netup: Kakva su hardverska iskustva Mate Rimca, Ane Burice i Aleksandera Tõnnissona?

Hardver je nova vruća tema u svijetu startupa, objasnio je Aleksander Tõnnisson, direktor i suosnivač estonskog hardverskog akceleratora Buildit. Stigli smo u vrijeme hardverske revolucije, jer je rad na ovakvim projektima jednostavniji no ikad do sad: hardverske su komponente jeftinije, povezivost sa softverom je poboljšana, kreiranje prototipa daleko je lakše, pametni telefoni i tableti su sveprisutni, a tu su i crowdfunding platforme koje olakšavaju inicijalno financiranje takvih projekata.

No to sve i dalje ne znači da je bavljenje hardverom lako ili jednostavno. Riječ je i dalje o kompleksnom procesu, a zahtjevi i potrebe hardverskih startupa uvelike se razlikuju od onih koji svoje poslovanje baziraju na softveru.

Rad u hardverskom startupu te prednosti i mane istoga okupljenima su kroz svoja iskustva približili Mate Rimac i Ana Burica, osvrnuvši se u svojim govorima na vrlo različite aspekte razvoja hardverskog proizvoda.

Nekad treba stvoriti nišu za sebe

Malo tko danas nije čuo za Rimac automobile, automobilski startup iz Svete Nedelje koji je na ceste postavio najbrže električne superautomobile, pa nam se nekad učini i da je ova niša za startupe savršeno prirodna. No činjenica je da u autoindustriji startupa nema – proizvođači automobila mahom su stare i goleme tvrtke, osnovane prije drugog svjetskog rata, napominje Rimac. Neki u tom kontekstu spominju Teslu, no ona ima deset godina za sobom, broji nekoliko tisuća zaposlenih, i u Hrvatskoj bi bila druga najveća tvrtka po prihodima, pa bi to bilo poveliko rastezanje pojma.

Svoju nišu u autoindustriji, ali i u startup zajednici Rimac je tako morao sam napraviti, što nije bio jednostavan posao:

Prije nekoliko godina električni auti nisu bili zanimljivi niti seksi. Bili su spori, ružni, ne baš korisni. Ni hrvatski proizvodi nisu poznati, a začudili bi se gdje sve nisu za Hrvatsku uopće čuli – pričam tu o Europi. Hrvatska nije poznata po svojoj auto industriji, Yugo je proglašen najgorim autom u povijesti, a nije bio ni naš. Unatoč tome, bili smo dovoljno hrabri da u Hrvatskoj razvijemo auto koji nije samo tehnološki inovativan već se može pohvaliti mnogim drugim naprednim karakteristikama.

Da bi došli do modela Concept One, bile su potrebne godine rada, što je jedna od glavnih razlika softverskih i hardverskih startupa, temeljili se oni na superautima ili ne.

.@MateRimac: “There are no startups in the car industry.” #hwnetup pic.twitter.com/qZ2tweNUpx

— Netokracija (@netokracija) November 5, 2014

Naravno, kada se radi na proizvodu tako kompleksnom ako što je električni auto, stvari se ponešto kompliciraju. U Rimac automobilima sve dijelove, sve do gumbića na upravljačkoj ploči, proizvode in-house, a u dizajn, planiranje i izradu svakog najmanjeg dijela utroše se sati i sati posla. No s druge strane, upravo im je proizvodnja komponenti omogućila da financiraju razvoj vlastitog proizvoda.

Investicija nije nešto što hardverskim startupima dolazi jednostavno. Iako se količina sredstava koja se ulaže u hardverske projekte, velik broj investitora i dalje zazire od takvih ulaganja.

Ni Rimcu, s hardverskim startupu u najužem smislu riječi, nije isprva nije bilo lako naći ulagača, iako su Rimac automobili tad bili jedina profitabilna tvrtka koja se temelji na proizvodnji električnih vozila. Prije no što je prva investicija stigla, nagomilali su se računi, no i to su prebrodili, a sada je više zainteresiranih investitora no što ih žele prihvatiti. Usput budi rečeno, Rimac je i dalje u vlasništvu 82 posto svoje tvrtke, velikim dijelom i zahvaljujući tome što su prije investicije toliko razvili svoj proizvod.

Razvoj hardverskog proizvoda uistinu je težak put, napomenuo je Rimac, no nije bez svojih prednosti i nagrada, a to je potvrdila i Ana Burica iz Teddy the Guardiana.

U izgradnji hardverskog proizvoda izgradit ćete i sebe

Ovaj startup također je već stekao svoju slavu, pogotovo nakon nastupa njegovih kreatorica na CES-u prošle godine, no kao i u razvoj superauta, i u razvoj plišanog medvjedića ulazi mnogo truda.

Na kraju dana, to je medvjedić, napomenula je Burica, i ljudi često nemaju sliku o tome koliko se komponenti u njemu krije i kako je dug put od koncepta do nečega što bi se moglo nazvati masovnom proizvodnjom.

Iako su prošle akceleraciju, stvorile prototip proizvoda i na Teddyju radile 14 mjeseci, ovaj senzorima opremljen medvjedić još nije u proizvodnji – no to nije čudno za hardverski startup, štoviše, u tom kontekstu riječ je o relativno kratkom periodu razvoja proizvoda.

Razvijati sam svoj proizvod, imati kontrolu nad svakom komponentom koja u njega ulazi i svakom njegovom mogućnosti potpuno je drukčiji proces od predavanja specifikacija proizvoda nekoj tvornici u Kini, no na kraju vrijedi uloženog vremena i truda jer uistinu poznajete svoj proizvod, istaknula je.

Za proizvodnju više od 100 jedinica nekog proizvoda potreban je lanac nabave, poznavanje svakog dijela firmwarea koji u njega ulazi, treba znati prilagoditi svaki dio proizvoda da bi masovna proizvodnja imala smisla, a Teddy unatoč svojoj plišanoj vanjštini plovi i vodama medicinske opreme, što za sobom nosi dodatne zahtjeve:

Certifikacija je proces koji uzima vrijeme, pogotovo za Američko tržište, za koje ga treba odobriti FDA. Mi razvijamo proizvod koji je namijenjen djeci, nalazit će se u bolnicama, na pedijatrijskim odjelima. Sigurnost je tu iznimno bitna, ne možete se dovesti u  situaciju da vam proizvod ondje eksplodira, a i iPhonei eksplodiraju.

A kad smo već kod softvera, to je dodatna komponenta koju hardverski startupi imaju – firmware u medvjediću možda skuplja podatke, no da bi se oni interpretirali i imali smisla potrebni su napredni algoritmi – elektronika je 10 posto proizvoda kao što Teddy, objašnjava Burica, a ono što daje podatke je čista umjetnost.

Mnogo je tu posla, no to vas ne bi trebalo obeshrabriti od razvoja hardverskih proizvoda:

Vrijedi uči u tu sferu jer ne znate što sve možete dok se ne nađete pred PCV-em. Za dobre stvari treba vremena, a i novca, no mi smo u razvoju proizvoda narasle više no što smo mislile da je moguće. Rijetko ćete kada iskusiti da se u 70 kvadrata odvija odjednom 17 različitih procesa.

Dok razvijate svoj proizvod naići ćete na razne neplanirane prepreke, testirat ćete ga nebrojeno puta, kopirat će vas Kinezi, i sve će trajati duže no što ste mislili, pogotovo ako niste u SAD-u. No ujedno će se i isplatiti, tvrdi Burica, i razvit ćete vještine koje će vas daleko odvesti.

Neke nove generacije hardveraša

Neki od domaćih startupaša koji se nisu uplašili procesa razvoja hardverskog proizvoda predstavili su jučer sebe i svoje proizvode.

Led je probio Jurica Berković sa svojim D Printerom, 3D pisačem koji bi cjenovno spadao u kategoriju komercijalnih 3D pisača, no za razliku od njih mogao bi koristiti više od jednog materijala te tiskati modele promjera do 20 metara.

Erebus je predstavio svoje modularno kućište za zagrižene gamere koji uvijek nadograđuju svoja računala, i koje ima mogućnost širenja ovisno o komponentama koje u njega trebaju stati.

Posljednji je predstavljen Alamo, startup koji ste već imali priliku upoznati na zagrebačkom Start Treku. Riječ je o automatiziranoj robotskoj kosilici koja će vam uštedjeti trud i vrijeme koje inače ulazi u košnju, a pritom će i paziti na vaše cvijeće. No, riječ je i o demonstraciji tehnologije koju Alamov tim razvija, showcaseu za API koji će biti dostupan 3rd party developerima, objasnio je Stevica Kuharski.

Možda ćemo na nekom drugom hardverskom netupu, za godinu ili dvije, i ove startupaše gledati u ulozi predavača koji će potaknuti nove generacije a pitchaju i rade na razvoju hardverskih proizvoda. Jer koliko god da je hardver težak – isplati se, zaključili su oni koji su se u tome i okušali.