Naš mozak nije poput ladica koje možemo neprestano puniti informacijama, kako mu pomoći da pamti bitno?

Završilo je 11. izdanje TEDxZagreba na kojem je izlagalo 13 govornika pod zajedničkom temom Vision of the Future što znači kako smo mogli čuti puno govora o tehnologiji i novim saznanjima o društvu i ljudskoj prirodi, ali tu se naravno nađe i pokoji motivacijski govor.

Govor koji je meni najviše ostao u pamćenju je onaj od Dinka Smilovića, liječnika i znanstvenika. Radeći na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga te u Goethe Sveučilištu u Frankfurtu, Dinko istražuje hipokampus, kritičnu struktura mozga koja se bavi učenjem i pamćenjem, točnije, istražuje kako neuroni primaju, pamte i šalju dalje informacije.

Što smo zanimljivo prošli petak od njega naučili?

Kako bismo nešto naučili, nešto mora biti zaboravljeno

Dinko svoj govor započinje pitanjem: kako napredovati u bezbroj stvari s neprestanim napredovanjem u vještinama kada smo rođeni s ograničenim brojem neurona koje ne možemo ponovno napuniti?

Kako starimo poveznice između neurona se ne povećavaju s vremenom, već se smanjuju pa Dinko ovdje ističe bitnu činjenicu:

Kako bismo nešto naučili, nešto mora biti zaboravljeno. Na žalost, naš mozak nije poput ladica koje možemo neprestano puniti informacijama koje nećemo zaboraviti. Naš mozak voli predviđati. U svakoj situaciji u kojoj se nađemo, naš mozak predviđa ishod, a najbolji signal učenja proizlazi iz predviđanja nepredvidivih ishoda koji se nalaze dalje u budućnosti.

Kada se dogodi predviđanje dalje u budućnost, mozak mora ukomponirati sve moguće ishode u ono što Dinko naziva “stroj za predviđanje”. U životu svakoga čovjeka dolazi trenutak kada je većinom točan u svojim predviđanjima, a kada se to dogodi, mozak postaje stabilan, ili drugim riječima, krut u tome znanju:

To je ono što želimo izbjeći. Tijekom odrastanja, kada mozak usvaja novu vještinu on će težiti stabilnom sustavu kako bi se morao manje mijenjati. To znači kako se mozak s prolaskom vremena sve teže mijenja.

Rano razdoblje razvoja je ključno jer sve učimo instantno

Ako želimo um održavati zdravim, on mora biti u konstantnoj borbi s novim znanjem ili vještinama ili, onim što Dinko ističe kao najboljim, stalnim nadograđivanjem već postojećih vještina kako bi buduće promjene mogli odrađivati lakše. To je ono što nazivamo plastičnost mozga.

Što je čovjek mlađi, to je njegova plastičnost mozga veća, a kako bi mogli bolje razviti neku funkciju, onda joj moramo biti izloženi. Ovu tvrdnju potkrepljuje jednim istraživanjem nobelovaca Davida H. Hubela i Torstena Wiesela. Potrebno je istaknuti kako je tada to istraživanje prošlo etičke sudove, dok danas ovakav tip eksperimenta nikako ne bi prošao. Hubel i Wisel su tek rođenim majmunima zašili desno oko. Nakon 6 mjeseci, zašiveno oko su odšili, a majmunov mozak nikako nije mogao naučiti kako koristiti to oko:

Mozak je razvio stabilni sustav koji je uključivao korištenje samo jednoga oka i nikakav trening to nije mogao promijeniti. Zato je rano razdoblje, kritično razdoblje.

Ovo je primjer što se događa kada se ne razviju naša osjetila, ali što se događa kada se ne razvije čovjekov kognitivni sustav? Dinko navodi primjer iz 19. stoljeća kada su lovci slučajno našli dvanaestogodišnjaka Victora iz Aveyrona.

On nije mogao govoriti, nije razumio jezik, stvarao je nerazumljive zvukove i trčao na sve četiri pa je zatim odveden u Pariz kako bi bio integriran u društvo, ali kada dijete odraste bez društvenog kontakta, sve kognitivne funkcije su zaostale i nepopravljive. Naravno, situacija nije crno-bijela. Odrasle je moguće naučiti i pomoći im razviti kognitivne funkcije, ali to zahtjeva iznimno puno vremena, dok kao djeca sve učimo instantno.

Nema učenja bez ponavljanja

Ako neuroni ne komuniciraju, oni umiru. Također, neuron može izgubiti svoju funkciju, što se može dogoditi zbog ozlijede ili gubitka interesa za npr. sviranjem klavira, on mora pronaći nešto drugo što bi radio i to mora pronaći brzo.

Kako onda usvojiti novo znanje ili vještinu?

Moramo pokazati kako smo ozbiljni u vezi toga. Moramo razmišljati to tome, moramo ponavljati i ponovno učiti te ponavljati u različitim okolnostima i različitim emocionalnim stanjima. Zato će naša rutina učenja uvijek biti bolja od kampanjskog učenja.

Kada nešto naučimo, mozgu šaljemo signal kako je ovo bitno i kako to ne bi smjeli zaboraviti, ali mozak će zaboraviti puno stvari pa i neka sjećanja koja smatramo bitnijima. Stara sjećanja su čak čvršća od novih što pokazuje Alzheimerova bolest čiji bolesnici zaboravljaju puno toga novoga, dok će stara sjećanja pamtiti kao da su podsvjesna. To se odnosi i za vještine u koje smo uložili puno vremena poput vožnje automobila.

Vjerujem kako za svaku novu vještinu i novo znanje, mozak mora trgovati s onima što će zaboraviti. Kako bi nešto naučio, nešto moraš zaboraviti.

Kako je mozak pametan, on zaboravlja najmanje bitne informacije vezane uz bitne događaje pa tako bitni događaju ostaju zapamćeni, ali s manje detalja, a to se odnosi i za vještine.

Što nam je činiti?

Mozak je potrebno testirati i izazivati jer tako treniramo mozak da u svakome trenutku bude spreman za promjenu kada je to potrebno. Inače mozak ostaje u istim operacijama i teško se prilagođava novim situacijama:

Svaki put kada naučimo vještinu, šaljemo signal našemu mozgu kako je ova vještina važna i da ju ne smije brisati i tako stabiliziramo mozak i optimiziramo resurse kako bi vještinu bolje izvodili.

Biti bolji u nekoj vještini od nekoga drugog, ne znači kako imamo veći mozak, više neurona i više konekcija, već da koristimo manje resursa i time oslobađamo um za dodatne zadatke. Vještinu je potrebno vježbati svakodnevno jer inače mozgu govorimo kako je i ta vještina zamjenjiva.

Dinko ponavlja svoje pitanje s početka kako možeš napredovati u bezbroj stvari s neprestanim napredovanjem u vještinama kada smo rođeni s ograničenim brojem neurona koje ne možeš ponovno napuniti? Na njega odgovara kako je to nemoguće i zato zaključuje:

Sve u čemu postajemo bolji, ide na račun onoga što već znamo.