Zašto nisam podržala #womensupportingwomen, a jesam #ženeujavnomprostoru

Osam i pol milijuna. Toliko je puta do sada objavljen sadržaj na Instagramu uz hashtag #womensupportingwomen, a uz #challengeaccepted može se pronaći gotovo šest i pol milijuna objava. Vjerojatno ste i sami naišli na crno-bijele selfije žena, a možda ste ih i sami objavili, nakon što vas je netko nominirao kao snažnu osobu i pozvao da objavite svoju fotografiju zbog toga.

Na prvi pogled, simpatičan trend, žene podržavaju jedne druge, nominiraju svoje prijateljice, kolegice, majke, sestre da postave – svoje – crno-bijele fotografije, koje redom izgledaju glamurozno, mistično, prekrasno.

I nema ništa lošega u osnaživanju žena – često sam i sama svjedok tome da je upravo ohrabrivanje, osnaživanje, poticanje nužno da bi se nešto pokrenulo, od donošenja ključnih životnih odluka, do jednostavnog kratkoročnog podizanja raspoloženja.

Zašto uopće objavljujemo selfije?

Objavljivanje selfija da bismo se osjećali bolje nije ništa neobično – u potrazi za onom dozom dopamina koja nam je potrebna, jer smo postali ovisni o tim malim “hitovima” zbog svake notifikacije na našem pametnom telefonu, svakog komentara ili lajka koji stigne nekoliko sekundi nakon što smo nešto objavili, oni su najjače oružje. U ljudskoj je prirodi ucrtano da nam je potrebna vanjska validacija, a lajk na naš selfie upravo je to – nekome se sviđamo, netko nas cijeni. Realno, drogiramo se u malim količinama, mnogo puta na dan.

I to je upravo jedan od razloga zašto je ovaj “izazov” toliko uspješan. U jednom potezu dobivamo nekoliko puta taj “hit” dopamina.

Kreće sve od onog trenutka kad nas netko javno ili putem privatne poruke nominira kao snažnu ženu, što nam je prvi znak vanjske validacije. U drugom objavljujemo taj pomno odabrani, filtrirani selfie, i već pršte prvi lajkovi, prvi komentari, prvi :top: emotikoni. U trećem nominiramo druge snažne žene da naprave isto što i mi, osjećamo se dobro jer će se zbog nas one osjećati dobro, s ponosom lajkamo njihove slike. A potom “skrolamo” kroz hashtag, vidimo lica drugih žena, nasmijana, snažna, vidimo influencere i slavne osobe, dobivamo taj osjećaj pripadnosti, za kojim žudimo. Idemo dalje kroz dan zadovoljne dozom dopamina i ostalih podražaja koje smo dobile iz ovog izazova.

No, zaboravljamo da su snažne žene daleko više od selfija i kratkoročnog “hita” dopamina.

I am a huge believer in women supporting women — obviously! — but I don’t understand this “challenge” at all. How is it empowering to other women to post a selfie? Would it not make more sense to post snaps of other woman who empower us? https://t.co/IHn8sguRi2

— Emmy Rossum (@emmyrossum) July 28, 2020

I just hate that women want to feel empowered and the first thing they think of is selfies

— ali segel (@OnlineAlison) July 27, 2020

Zašto ne možemo i jedno i drugo?

Shvaćam. Lako je. Lako je objaviti selfie, nasmijati se, osjećati taj #girlpower, primiti lajkove, komplimente i otići dalje u dan.

Teško je. Teško je pričati o teškim temama, teško je otvoriti se javnosti, podržati druge žene koje su se otvorile, podržati pokrete koji otvaraju teška pitanja, traumatične doživljaje, negativna iskustva. Primjer za to je pokret koji je otkrio kako se tretiraju #ženeujavnomprostoru, koji je samo u nekoliko dana prikupio mnoštvo priča iz Hrvatske i ostatka regije o slučajevima koji variraju od bezazlenog dobacivanja do zlostavljanja u javnosti.

Kako je kolegi Ivanu rekla Marija Trcol, jedna od inicijatorica spomenute kampanje:

Žene su osvijestile koliko se boje i koliko su sličnih verbalnih i fizičkih napada prošle u životu, koliko nam je svima normalno nositi suzavce, planirati put do kuće obzirom na javnu rasvjetu i susjedstvo te koliko nas ubrzava korak kad čuje disanje ili hodanje muškaraca.

Možemo i jedno i drugo, reći će neki, i dijeliti bezazlene selfije i pružiti podršku ugroženima. I to jest istina – donekle. Naime, imam problem s time što mi se čini da ono prvo ono prvo banalizira ono drugo. Bilo što što uključuje selfije uvijek će biti daleko uspješnije od svakog ozbiljnog pokušaja aktivizma koji dugoročno djeluje i na položaj žena i na neravnotežu s kojom se i dalje susrećemo i na pravo, dugoročno osnaživanje žena, a ne hit dopamina zbog kojeg ćemo se kratkotrajno osjećati bolje.

Slučaj Pinar Gültekin iz Turske

Povezano je to i s ovim trendom, gdje su pojedinci iz Turske upozoravali da se “crno-bijeli izazov” tamo manifestirao na drugačiji način. Naime, tamo je kampanja dobila na zamahu nakon što je 27-godišnju Pinar Gültekin ubio bivši dečko. Detalji ubojstva su mučni, a njen je slučaj tek jedan od mnogih femicida u ovoj zemlji, koja je, ironično, prva država ratificirala takozvanu Istanbulsku konvenciju, da bi se njena vlada nedavno izjasnila protiv nje.

View this post on Instagram

I have received several requests that wanted me to share this as a post as well. So here goes. I hope this will be able to inform people as to what is going on in Turkey and why the black and white photo challenge exists. Thank you all for sharing this information. #blackandwhite #challengeaccepted #womensupportingwomen #mensupportingwomen #istanbulanlaşmasıyaşatır #blackandwhitechallenge #istanbulsözleşmesiyaşatır

A post shared by Manic Pixie Dream Boy (@beelzeboobz) on Jul 28, 2020 at 5:13am PDT

The Turkish hashtags about domestic violence and femicide were dropped as the challenge went viral. The images were for women to bond “but MORE importantly that we know that we can be the next trending image and hashtag.” – @zeycan_rochelle

— Tariro Mzezewa (@tariro) July 28, 2020

Crno-bijele fotografije dio su protesta u Turskoj kojima se želi ukazati na položaj žena, odnosno činjenicu da bi selfie svake od njih mogao jednog jutra završiti na naslovnicama svih medija kao primjer još jedne osobe koja je ubijena samo zato što je – žena.

Od svih inačica pokreta, najjači je onaj s najnejasnijom porukom

Pokret nije krenuo u Turskoj, kao što je s Instagramom i Facebookom potvrdila novinarka New York Timesa, Taylor Lorenz, koja je o cijelom pokretu i pisala prije nekoliko dana, ali uz tursku inačicu postoje i mnoge druge, poput one koja se odnosi na širenje svijesti o raku dojke ili pobune liječnika protiv toga da ih se naziva neprofesionalnima zbog njihovih osobnih stavova ili načina odijevanja, zbog čega su se mnogi slikali u kupaćim kostimima uz hashtag #MedBikini.

No, od svih tih pokreta, najpopularniji i najrašireniji je onaj koji puca široko s nejasnom porukom o osnaživanju žena i uključuje – vlastiti selfie.

Selfie nek bude samo to – selfie

Isprazno je to, kratkoročno zadovoljavajuće i uklanja pažnju s pravih problema. Ne moramo ići u Tursku da bismo takve probleme vidjeli – od hashtaga #ženeujavnomprostoru, koji se širi paralelno s ovim izazovom, do debate o kratkim hlačicama maloljetne pjevačice i neumjesnom komentaru voditelja na nacionalnoj televiziji i njenog oca, oružje i oruđe koje imamo na našim društvenim mrežama bolje je štedjeti da ga podignemo za takve trenutke jer isprazni selfiji samo popunjavaju prostor.

Ne treba vam – ne treba nam – izazov da objavite selfie. Ako se osjećate slatko, glamurozno, pa čak i ako se osjećate loše i treba vam vanjska validacija, ako vam treba taj dopamin – ma objavite taj selfie! Nema mi ljepšega nego kad vidim nasmijana lica svojih prijateljica, odmah dijelim te lajkove!

No, u dobu kad se svaki potez na društvenim mrežama secira, kad pretresamo sve dosadašnje dogme, mnogi glasovi koji pokušavaju poslati važne poruke prelako utihnu u svoj toj galami. I baš zato, selfie nek bude selfie, aktivizam nek bude aktivizam.

Osim ako ne želite aktivizmom obraniti pravo na svoj – selfie. 🙂