Je li vam sigurnije razgovarati s liječnikom preko WhatsAppa ili telefona?

Lažna vijest da je komunikacija s liječnicima odsad dopuštena samo preko aplikacije Portal zdravlja nedavno je izazvala paniku na društvenim mrežama. Iako je brzo demantirana, otvorila je važno pitanje: koliko su naši zdravstveni podaci doista sigurni i koji su kanali komunikacije najmanje rizični.

Nije to prvi put da se u javnosti pojavila vijest da se prekidaju komunikacije na daljinu s liječnicima. Krajem listopada prošle godine Ministarstvo zdravstva upozorilo je pružatelje usluga zdravstvene zaštite da ne koriste za komunikaciju s pacijentima aplikacije koje nisu u sustavu Centralnog zdravstvenog informacijskog sustava (CEZIH). Osvrnuli su se pritom osobito na aplikaciju sDoktor koju su mnoge ordinacije koristile za naručivanje koja nije u tom sustavu te podsjetili da su za to predviđene “prekršajne odredbe”.

Bojeći se kazni za nepoštivanje propisa, liječnici su na vratima ordinacija ubrzo izvjesili obavijesti kako nije dozvoljeno korištenje telefonskih automata za naručivanje lijekova, informacije o nalazima, pisanje doznaka i ispričnica. Što je izazvalo negodovanje pacijenata, ali i medicinara kojima ponovno fizički dolaze ljudi za stvari koje su se elegantno rješavale preko automata. Sve to zbog zaštite osjetljivih podataka.

Nitko ne spori da je to bitno. Svi se još sjećamo hakerskog napada na KBC Zagreb 2024. godine, kada se otkrilo da nije postojao backup planova zračenja za onkološke bolesnike. No, kako digitalno i sigurno komunicirati sa svojim liječnikom opće prakse? Koji su najsigurniji kanali, o čemu mi pacijenti moramo voditi računa, a što je odgovornost liječnika te kako se može unaprijediti zaštita podataka u sustavu? Na ta pitanja odgovorio nam je Duje Kozomara, konzultant za zaštitu podataka i suosnivač udruge Politiscope. 

Ta udruga reagirala je povodom spomenutog incidenta, ali i drugih kršenja GDPR-a u zdravstvu, primjerice na činjenicu da servis CEZIH nema objavljenu politiku privatnosti te da na svojoj stranici nema SSL certifikat.

Vodič kroz Digitalni omnibus: Što bi se trebalo promijeniti u AI actu, GDPR-u…

Banalni propusti

Duje kaže da informacije o nečijoj dijagnozi ili terapiji mogu završiti u pogrešnim rukama zbog jako banalnih propusta:

U praksi problemi najčešće ne nastaju zbog sofisticiranih kibernetičkih napada, nego baš kroz svakodnevne situacije: dovoljno je jedno krivo slovo u mail adresi primatelja ili nedovoljna provjera identiteta kod telefonskog traženja medicinskog nalaza.

Dodatni problem nastaje kada se za komunikaciju koriste neslužbeni alati − privatni e-mailovi ili aplikacije za razmjenu poruka. Tada podaci često završavaju izvan kontroliranog sustava, pohranjeni na privatnim uređajima i serverima koji nisu adekvatno zaštićeni.

Osim korištenja službenih kanala i izbjegavanja društvenih mreža u ove svrhe, Duje ističe važnost osnovne digitalne higijene, što između ostalog uključuje korištenje snažnih lozinki i izbjegavanja javnih Wi-Fi mreža za dijeljenje osjetljivih podataka. Kaže da je zaštita osobnih podataka je uvijek kombinacija odgovornosti obje strane, ali da ključna odgovornost u ovoj priči ipak leži na zdravstvenom sustavu.

Vaše društvene mreže mogle bi odlučiti hoćete li ući u SAD na Svjetsko prvenstvo

Odgovornost Ministarstva zdravstva

Sudeći po obrazloženju u demantiju spomenute lažne vijesti koji nam je Ministarstvo zdravstva poslalo, liječnik je taj koji upravlja komunikacijom:

U skladu sa Zakonom o podacima i informacijama u zdravstvu i zakonskim okvirima koji reguliraju zaštitu osobnih podataka, liječnici su voditelji obrade, što znači da  snose odgovornost za bilježenje i obradu podataka izvan sigurnosnih okvira.

Ističemo kako Ministarstvo zdravstva ne zabranjuje telefonsku komunikaciju, komunikaciju putem elektroničke pošte, kao niti korištenje govornih automata, već apelira na pružatelje zdravstvene zaštite da se prilikom korištenja istih obrati pažnja na zaštitu osobnih i posebno osjetljivih zdravstvenih podataka budući da takva razmjena predstavlja povećani sigurnosni rizik zbog mogućnosti nenamjernog otkrivanja ili zlouporabe informacija.

Duje, pak, smatra da Ministarstvo mora preuzeti odgovornost:

Hrvatsko zdravstvo mora uspostaviti sustav, umjesto oslanjanja na individualnu procjenu. To znači jasno definirane kanale komunikacije, tehničke mjere poput enkripcije i kontrole pristupa, ali i vrlo jasna pravila o tome što se i kako smije dijeliti.

Portal zdravlja najsigurniji

Dodaje da se često stavlja fokus na tehnologiju, a veći rizik u praksi i dalje predstavlja ljudski faktor. Također, naglašava da je jednako važno razdvajanje privatne i profesionalne komunikacije da se osjetljivi podaci ne iznose izvan kontroliranog sustava. Upravo zato službenu institucionalnu platformu Portal zdravlja smatra najboljim rješenjem:

Takva platforma omogućuje kontrolirano okruženje. Možete jasno definirati tko ima pristup, kako se korisnici autentificiraju i kako se podaci koriste. Za razliku od e-maila ili telefona, takvi sustavi omogućuju i evidenciju pristupa, što je izuzetno važno iz perspektive odgovornosti i transparentnosti.

Kao i mi, Duje uočava da problem nastaje kada takvi sustavi nisu dovoljno user-friendly, pa korisnici i zdravstveni radnici spontano prelaze na „lakše“ kanale, koji su često i rizičniji. Napominje da u tom kontekstu Hrvatska ima vrlo specifičan problem – dodatnu razinu nepovjerenja u zaštitu podataka u našem zdravstvenom sustavu zbog niza povreda osobnih podataka zadnjih godine odnosno nemar u poštivanju osnova GDPR-a.

Vaše društvene mreže mogle bi odlučiti hoćete li ući u SAD na Svjetsko prvenstvo

Aplikacije najproblematičnije

Duju smo zamolili i da nam prokomentira specifične rizike i benefite pojedinih komunikacijskih kanala. Tako kaže da telefon djeluje kao sigurna opcija jer nema digitalnog traga, ali teško je utvrditi identitet osobe s druge strane. Ne postoji evidencija pristupa ni zapis komunikacije, što može biti problem iz perspektive sigurnosti i odgovornosti. Dodaje i da je telefonska komunikacija osjetljiva na različite oblike socijalnog inženjeringa.

Kaže da je e-mail je lako dostupan i ostavlja jasan trag komunikacije, ali da upravo u tome leže i njegovi najveći rizici:

Većina e-mail servisa nema end-to-end enkripciju, što znači da sadržaj poruke može postojati u čitljivom obliku na serverima pružatelja usluge. Primjerice, kod Gmaila (koji po našem iskustvu koristi većina hrvatskih građana) Google ima pristup sadržaju svih naših mailova, a sami tvrde da taj sadržaj redovito automatizirano obrađuju zbog „sigurnosti i funkcionalnosti“.

Duje smatra da su aplikacije za dopisivanje poput WhatsAppa danas najčešći „neslužbeni“ kanal komunikacije. WhatsApp koristi end-to-end enkripciju, dakle Meta u pravilu nema pristup sadržaju naših poruka, ali ni ona ne nudi potpunu privatnost:

Oni svejedno prikupljaju metapodatke − informacije s kim komuniciramo, kada, koliko često, s kojeg uređaja ili lokacije. Takvi podaci često su dovoljni da zaključite kontekst, primjerice redovit kontakt s liječnikom već može upućivati na postojanje određene bolesti ili terapije.

Dodaje i da se kod takvih aplikacija komunikacija odvija na privatnim uređajima, bez ikakve institucionalne kontrole, bez evidencije pristupa i uz miješanje privatne i profesionalne komunikacije. Zbog toga su iz perspektive zaštite podataka često najproblematičnije u praksi.

Koje podatke o tebi prikupljaju WhatsApp, TikTok, Shein u Hrvatskoj?

Kako vratiti poljuljano povjerenje?

Naposljetku, kako unaprijediti komunikaciju pacijenata i liječnika u Hrvatskoj? Duje kaže da nama nije problem tehnologija, nego standardizacija i dosljedna primjena pravila. Kao treći ključan element izdvaja pitanje povjerenja korisnika, koje je ozbiljno poljuljano zbog padova sustava poput CEZIH-a i ozbiljnih sigurnosnih incidenata poput hakerskog napada na KBC Zagreb.

Posebno je, kaže, problematično što u takvim situacijama ne postoji transparentna i pravovremena komunikacija, nego informacije dolaze posredno, često kroz medije. Smatra da institucije moraju preuzeti odgovornost:

Ovakvi slučajevi nisu izolirani incidenti, nego simptom dubljeg problema − izostanka kulture zaštite podataka u javnom sektoru, dodatno oslabljene činjenicom da tijela javne vlasti nisu izložena novčanim kaznama za kršenje GDPR-a. Bez stvarne odgovornosti i jačanja institucionalnih kapaciteta, sustavne promjene nije realno očekivati.