Splitski Locastic otvoreno o povratku u esport nakon pauze (i naučenih lekcija)

The International je 2018. imao fond nagrada veći od 25 milijuna dolara, u Koreji se gradi stadion za esport koji će biti bolji nego 80% stadiona Lige prvaka, a malo-malo pa se govori o esportu na Olimpijadi. Svi koji esport vole raspolažu sjajnim brojkama kojima pokazuju kako je ovo trend budućnosti i kako je samo pitanje vremena kada će esport postati jednak “pravome” sportu. Ipak, koliko god je lijepo čuti da je igranje igara itekako aktualno, moramo nekada i stati na loptu i upitati se kako stvari izgledaju u našem dvorištu.

Kako izgleda domaći esport i što se to uopće u njemu događa?

Čini se – podosta toga. Prije otprilike godinu dana razgovarao sam s ekipom Locastica upravo o esportu, a povod tomu bilo je preuzimanje tada ponajbolje domaće CS:GO ekipe GIANT5. Ipak, nakon godinu dana, stvari se nisu razvile baš bajno, a Locastic se u esport nedavno vratio nakon pauze u kojoj nisu bili previše aktivni na esport sceni regije.

Zašto je esport projekt Locastica privremeno stavljen na pauzu i što to govori o domaćoj sceni? Objašnjenje su mi nastojali dati CEO Locastica Antonio Perić, esport novinar i novopečeni trener Locastica Zvonimir Burazin, voditelj marketinga Toni Miličević i igrač Mario Grdović poznatiji kao Mariuchii.

Dakle, što se dogodilo?

Kako doznajem, jednostavno je riječ o nesretnom spletu okolnosti. Ideja za esport tim nastala je iz ljubavi prema kanteru, ali i kao jedinstven marketinški alat, kaže Antonio. Nažalost, tim nikada nije iskoristio svoj puni potencijal, a Zvonimir dodaje kako su razlozi raznovrsni:

Locastic je (u esport) ušao oprezno i nakon nekih inicijalnih dobrih rezultata, poput drugog mjesta na NEST LAN-u, imali su visoka očekivanja za VIP Adria Ligu. Nažalost, samo nekoliko dana prije starta glavni igrač ekipe, Matija NyX Jovanović prešao je u Squared, srpski tim s potporom danske organizacije.

Imati dobrih pet igrača – nije dovoljno

Kako Locastic esport u to vrijeme nije bio spreman financijski parirati Squaredu, nastojalo se “pokrpati” rupu u timu iskusnijim Nulumom. No, drugi su problemi uzrokovali trzavice koje se nisu mogle ispraviti tako jednostavno. Antonio dodaje i kako im je u prvoj godini nedostajalo iskustva i mislili su kako je dovoljno imati pet dobrih igrača kako bi tim mogao funkcionirati.

Ipak, naučene su mnoge lekcije, a iako je prvi projekt završio relativno neslavno, Antonio kaže kako ne može reći da je bio baš potpuna propast. Sudjelovanje u esport natjecanjima u Locastic privuklo je velik broj gamera, tijekom prijava za posao kandidati su navodili da vole esport, a tim Locastica natjecao se i na ovogodišnjem Good Gameu, gdje su stigli sve do finala.

Važno je graditi zajednicu

Čitajući ove redove, vjerojatno mislite kako se ovaj projekt nije mogao financijski isplatiti malenoj agenciji kao što je Locastic koja zapošljava dvadesetak ljudi, ali vjerujem kako se ovdje dosta može govoriti o perspektivi. Esport tim kao takav vašem poduzeću vjerojatno neće donijeti stotine tisuća eura, ali će donijeti jedinstvenost i imidž. Antonio kaže i kako treba gledati širu sliku i postavljati realistična očekivanja, jer je esport kod nas ipak nešto što tek postaje cool. Jasno je kako u Locasticu nisu samo “umočili prst” u esport i sada nastavili po starom, već su na teži način naučili neke od lekcija koje dobar dio regionalnih timova i dalje ne shvaća.

Toni ih ističe:

Naučili smo da nije dovoljno okupiti pet dobrih individualaca i dati im određene uvjete da igraju. Kao i u svakom timskom natjecanju, treba postaviti kompletnu hijerarhiju u kojoj svi znaju svoje zadatke i okružiti se sposobnim ljudima koji poznaju svijet esporta.

Jako je važno prenijeti cijelu priču u javnost (koliko je to moguće), jer samo na taj način se može graditi zajednica i baza fanova. Nije dovoljno samo da se podijeli stream kad meč krene live, već da se kontinuirano dijele objave koje će biti zanimljive svima koji to prate. Kad je taj dio dobro postavljen, onda je najvažnije održavati redovnu komunikaciju, biti proaktivan oko kreiranja sadržaja i rezultati će doći.

Život “od sezone do sezone”

Kada je riječ o osobama koje zapravo igraju CS:GO za Locastic, radi se tu o vjerojatno najboljoj petorci u Hrvatskoj, koju čine Brle, Salted, NyX, Mariuchii i st0Le, te rezerva FiX. Mario mi kaže i kako se “novi” i “stari” Locastic ne razlikuju toliko, ali neke presudne stvari su ipak kvalitetnije i bolje u novom sastavu tima. Ponajveća razlika svakako je u glavama igrača, odnosno u kemiji u timu:

Mislim da ova ekipa ima puno stabilnijih karaktera po pitanju kada se nesretno izgubi runda ili nakon niza izgubljenih rundi. Ne stvara se panika, ne razmišlja se o prošlim rundama toliko, već su svi fokusirani na rundu koja se igra.

Također, Mario dodaje i kako je u esport timu, kao i u svakom sportskom kolektivu, izuzetno važno da svi trebaju shvatiti sve što se kaže i slušati jedni druge te razumjeti da se sve kritike ili komentari zapravo rade u najboljoj namjeri. Za impulzivnost i okrivljavanje drugih zaista ne bi trebalo biti mjesta u kompetitivnim mečevima, jer tako se i raspadaju dobri timovi.

Sponzorstva su temelj

A čak i dobri timovi koji se ne raspadnu ne mogu samo tako “kliziti” kroz postojanje i očekivati zaradu i lagodan život od esporta. Zvonimir kaže kako je situacija vrlo jednostavna, a, kao i u drugim sportovima, ne može se živjeti samo od rezultata. Domaći turniri su rijetki, njihovi nagradni fondovi mali, a čak i s njima nema stalnih prihoda na koje igrači mogu računati, što je zaista problematično i razlog zašto timovi većinom ne traju predugo. Zvonimir ipak kaže kako postoje načini da se tome doskoči:

Temelj su sponzorstva, a njih nije moguće ugovoriti na račun par mjeseci dobrih rezultata, što igrači često misle, nego dugoročnosti i nekakvog izgrađenog brenda. To je sve skupa dosta problematično jer esport je nov, mlad, brz i ne uklapa se u klasične marketinške okvire gdje se stvari dogovaraju šest mjeseci unaprijed, a ugovori traju godinu ili više – domaći esport timovi generalno ne izdrže toliko nego samo žive, kao i svi mi na moru, “od sezone do sezone”.

“Sezonski” život je razlog i tomu zašto se dosta regionalnih esport timova jednostavno ne trudi previše oko brendinga. Čak i neki od timova koji sudjeluju u grupnoj fazi Vip Adria League nemaju gotovo nikakav plan za društvene mreže, već samo postoje i igraju CS:GO, a tko zna što će biti s njima za godinu dana. Osim igranja, dosta timova jednostavno ne radi ništa, dodaje Zvonimir. Ne postoji način za proučavanje timova, stanja u ekipi ili promjene igrača. Ne postoji mogućnost za upoznavanjem ljudske strane tih osoba, već su oni za vas samo avatari u nekoj od igara. Locastic je zato u posljednje vrijeme dosta ulagao u rebranding te se, osim novim logotipom, mogu pohvaliti i aktivnim društvenim mrežama te istinskom voljom za napredak ne samo ingame, već i u stvarnom svijetu.

Nije sve u igri i pomicanju miša

Stvaranje te povezanosti između igrača i publike nešto je u što se treba mnogo ulagati, a mnogi timovi u regiji jednostavno ne misle kako im je to potrebno. Ipak, zašto bi itko navijao za X tim, a ne za Y tim? Što to odvaja neku ekipu od druge? Osobno mi je mnogo važnije da neki tim ima iza sebe “priču” i da se trudi raditi što je moguće više na svim aspektima svoje djelatnosti, nego da je to samo 5 likova s fora logom, a vjerujem da nisam jedini. Za nekoliko godina se nitko neće sjećati nekih od timova koji su bili dobri na regionalnom nivou, što vam dovoljno govori i razlika između grupnih faza VAL-a prošle i ove godine. Gdje su ti timovi?

Problemi esporta su nešto o čemu se, nažalost, premalo govori, jer je dosta ljudi zauzeto gledanjem LCS-a i govorenjem kako “veliki brendovi vole esport”. Mario kaže i kako je mentalitet kod nas takav da ljudi jednostavno misle kako će osvojiti svijet samo ako dobro pucaju u igri, nešto što sam već negdje čuo:

Stvarno ima veliki broj talentiranih igrača, bilo to kod nas u Hrvatskoj ili kada se gleda šira regija. Najčešće se mlađi čude zašto se neki igrači stalno vrte u krug (elitni krug) te im nije jasno zašto se to događa kada smatraju da su oni “bolji”. Stvar je u tome što nije sve u igri i u pomicanju miša. Tu se gleda karakter osobe/igrača, je li osoba društvena, je l’ u stanju voditi normalan razgovor, sposoban za dati i primiti kritiku. Je li osoba koja brzo “plane” ili ostaje chill.

Sposoban i profesionalan pristup

Dosta nas zaboravlja kako je esport industrija koju je izgradila zajednica, kao što su prve nogometne klubove prije 200 godina gradili građani po Europi, a upravo tu zajednicu timovi često zanemaruju, odnosno ne daju joj sadržaja koju inače sportski timovi vrlo dobro dijele. Jasno je kako za dobar sadržaj treba imati i resurse, ali sami resursi i marketing također nisu dosta. Dobar je tu primjer NK Rudeš, koji je, kako kaže Toni, bio izvrsna prilika da se odradi odličan marketing oko mlade domaće ekipe s velikim potencijalom, ali su igrači jednostavno bili prepušteni sami sebi i raspali su se i prije nego se organizacija povukla iz projekta.

Postoje, jasno, razlozi. U Rudešu ih nisu bili toliko zainteresirani slušati, a Tonijev savjet za sve one koji žele zrnce mudrosti je:

Potreban je sposoban kadar, profesionalan pristup, praćenje, analitika, testiranje novih stvari i pristupa, jer igrači još uvijek ne znaju sami prenijeti svoju priču u javnost. Obratite se nekome tko je u ovom svijetu bio dok se igralo za nagradni fond od pet podloga

Čini se kako je esport kod nas kruh sa sedam kora, a timovi koji nemaju “stručan stožer” i osoblje koje stoji iza njih i brine se o tekućim problemima ne mogu ništa ni napraviti. Ipak, Zvonimir se ne slaže u potpunosti:

“Stručni stožer” nije potreban ako postoji izvanserijski talent, takav talent će u esportu brzo preskočiti dosta koraka i završiti na internacionalnoj sceni. Za one koji nisu takvi, hvala Bogu, na internetu postoji sve što ih zanima – ako žele u to uložiti vrijeme i trud. Knjige, intervjui, YouTube videi, snimke mečeva – konzumiranje svega toga će pomoći bilo kojem igraču da se razvije. Glavni problem je što je to naporni dio posla, svi žele samo upaliti igru i igrati.

1 sat meča, 23 sata svega ostalog

Sjećam se teksta koji je Romelu Lukaku napisao za Player’s Tribune u kojem je govorio kako je trenirao i trudio se na sve moguće načine doći do prvog tima Anderlechta i razmišljam kako je ta etika i volja upravo ono što možda nekada nedostaje esport igračima – možda bi domaća scena bila mnogo jača kada ljudi ne bi mislili kako je tih sat vremena meča važnije od ostala 23 sata u danu tijekom kojih morate raditi na timskom duhu, marketingu, blogovima, vlogovima, instagramima i fejsbucima, tijelu, očima i svemu ostalom što čini jednog profesionalca – profesionalcem.

Ako u esport ulazite samo kako biste igrali i dobili dobre novce, možda se razočarate, ali ako imate dobru radnu etiku i karakter – možete mnogo dalje doći nego netko tko ima više talenta, samo mu se “ne da”. Također, ako vas zanima kako Locastic igra, i sve ostalo vam je nevažno, imate priliku gledati ih u drugoj sezoni Vip Adria League, u kojoj su trenutno pri samom vrhu.