Kako do prakse u tvrtki koja je popularizirala ‘design thinking’, IDEO? Zna Korčulanin Ivan Kunjašić.

Ako znate za pojam design thinking, vjerojatno znate da je za njegovu popularizaciju u poslovnom svijetu vjerojatno najzaslužnija konzultantsko-dizajnerska tvrtka IDEO. Kako je raditi za nju i u njenim uredima u San Franciscu, zna naše gore list, dizajner Ivan Kunjašić, koji od ljeta tamo radi kao praktikant u području dizajna interakcija.

Ivan je porijeklom s Korčule, a da ga zanima dizajn, znao je već od malih nogu kada je razvio ljubav prema crtanju. Tijekom godina, počeo se interesirati za tehnologiju, a sve se spojilo u smislenu cjelinu kad je osmislio ideju za koju mu je trebala web stranica.

Kao srednjoškolac, imao sam hrpu slobodnog vremena, pa sam počeo istraživati dizajnerske alate i HTML/CSS. Nije mi bio neki gušt da mi ideja živi u statičnom obliku kad imam mogućnost da napravim nešto živo, pretvaranje dizajna u kod za mene je bilo magično iskustvo.

Kad je došlo vrijeme za upis na faks, doznao sam za Dizajn vizualnih komunikacija u Splitu i prijavio se. Već u to vrijeme program se počeo usmjeravati prema novim medijima i spekulativnom dizajnu, u kojem sam se pronašao. Kasnije kroz rad, istraživanje i mentorstvo shvatio sam da se područje u kojem želim raditi zove dizajn interakcija i tu se priča nastavlja.

“Čovječe, propuštaš jako puno ako u svom dizajnerskom džepu imaš samo Sketch ili Adobe Suite!”

Upravo negdje u to vrijeme, tijekom preddiplomskog studija, radio je na zanimljivom projektu, interaktivnom kalendaru koji je putem integracije analognog i digitalnog propitivao upotrebu “starih” medija i tehnologija, odnosno radija. 

U to vrijeme polako sam počeo shvaćati u kojem se smjeru želim razvijati, a na koje je dosta utjecao profesor Ivica Mitrović s UMAS-a. Tada sam se zaljubio u Arduino i cijeli koncept oko njega. Taj mali kontroler za mene je bila velika inspiracija da krenem razmišljati gdje dizajn sve može živjeti.

Bilo to programiranje, biologija ili nešto treće, dizajneri se ne bi trebali limitirati u poimanju dizajnerskih alata, pogotovo kao studenti. Ako ijedan student ovo čita i ako u svom dizajnerskom džepu ima samo Sketch ili Adobe Suite, čovječe, propuštaš jako puno. Dizajneri bi trebali biti hibridi, jer svijet u kojem živimo i produkti koje koristimo su hibridni.

Osim što se igrao s tehnologijom, dio projekata na kojima je Ivan radio usmjereni su na osobe s posebnim potrebama. Tu je, primjerice, Ove, set za hranjenje beba namijenjen slijepim i slabovidnim osobama, ili Moment, planer putovanja za osobe s autizmom. Ivan objašnjava zašto se upustio u takve projekte:

Nekoliko je razloga, onaj najvažniji je kako izgraditi senzibilitet prema ljudima s posebnim potrebama i koju ulogu dizajn ima u tome. Kao studentima dizajna interakcija, izazov nam je bio dizajnirati intuitivne i jednostavne proizvode kroz više različitih medija komunikacije, u slučaju OVE-a, to su zvuk i opip kao primarni komunikatori korisniku. U dizajnerskom procesu proizvoda namijenjenog ljudima s posebnim potrebama, polazišna je točka da estetika i funkcija ne stigmatiziraju, već motiviraju.

Freelance, agencija ili startup?

Prije no što je došao u IDEO, Ivan je uspio ostvariti šaroliku karijeru – radio je u agenciji, u startupu, a bio je i freelancer. Od svega toga, kaže kako mu rad u timu koji je fokusiran na istraživanje najbolje leži. No, to smatra luksuzom, s obzirom na to da je taj način rada rijetko ili gotovo uopće nije prisutan u većini agencija ili startupa.

Iz bilo koje perspektive, kolaborativni procesi pomažu da se upoznate s ljudima koji će biti budući korisnici i njihovim potrebama, dok klijenti koji su prisutni u procesu, grade povjerenje u vaš rad, a ono kasnije prerasta u dugoročno partnerstvo. IDEO to odlično radi, zato većina kompanija s kojima surađuju na kraju traže da se uz projekt upoznaju i s procesom rada koji bi kasnije mogli prenijeti u svoj tim.

Inače, Ivanovo iskustvo rada u startupu odnosi se na rad u Noomlyju, koji se ranije zvao Juvo Home Friend, a upoznali smo ga kad se natjecao na Imagine Cupu u Seattleu. Kako kaže, trenutno ne radi s timom onoliko aktivno koliko bi želio, ali planira veći angažman.

Volim Noomly tim, radi se o pametnim ljudima koji imaju dosta zrelo razmišljanje i način na koji vide razvijanje Noomlya. Osnivač Noomlyja, Matija Srbić, iako toga nije svjestan ima dosta razvijen Design Thinking u sebi. Ne razmišljamo kako što prije izbaciti proizvod, već radimo na iteracijama i iteracijama senzora, a trenutno razgovaramo s vrtićima koji su zainteresirani za beta testing. Sve to, nadam se, vodit će prema tome da uradimo proizvod koji će biti koristan i kvalitetan.

Prije Kalifornije – Švedska

Prije no što je završio u San Franciscu, Ivan je “svratio” do Švedske, gdje je upisao diplomski studij na Umea Institutu. Napominje da je institut pionir u human centered designu i dizajnu interakcija, a bio mu je veliki san upisati školovanje upravo tamo.

Biti pod krovom instituta koji je potkovan istraživačkim i timskim načinom rada, pruža veliku slobodu da se baviš stvarima van klasičnog poimanja dizajna interakcija. Dosta se kritički propituju etika, privatnost i smisao tehnologije u čovjekovom životu, i dijalog o njima ne živi samo u obliku konverzacije, već kao jedan od osnovnih principa kojih se timovi drže tijekom svog procesa rada.

A sve je to vodilo do mjesta na kojemu se danas nalazi, do San Francisca i tvrtke IDEO. Kako kaže, za samu se prijavu za praksu na mjestu dizajnera interakcija dugo pripremao – bitan dio prijave čini portfolio, potom razgovor s kadrovskom službom, a nakon toga slijedi razgovor s dizajnerima.

Kroz razgovore gledaju tvoj portfolio, objašnjavaš proces i odluke. Također se fokusiraju na tebe kao osobu, zanima ih tvoja širina znanja i dubina razmišljanja. I to je to, proces može biti dosta dug i teško je reći što je bilo presudno da dobijem praksu, sigurno je kombinacija studija (Umea), portfolia i radnog iskustva.

Ali mislim da je najbitniji faktor bio dijeliti jednake vrijednosti prema dizajnu. To je po meni najvažniji faktor za dobiti bilo kakav posao/praksu u bilo kojoj firmi/startupu, i ako ste u tome paralelni s ljudima s kojima pričate na intervjuu, malo toga može ići po krivu. Osim to što postoji hrpa pametnih i talentiranih ljudi koji su i istoj poziciji kao i vi. Ne postoji recept za upad, na vam je da se trudite, radite, imate vjeru u sebe, budite svoji i naravno prijavite se.

U IDEU su svi dizajneri

Ivan kaže da su u IDEU svi dizajneri – od poslovnjaka preko znanstvenika do klasičnih dizajnera. Svi sudjeluju u procesu oblikovanja ideje koja se gradi iz više perspektiva. Da bi takav tim funkcionirao bitno je izaći iz klasičnog načina rada i stvoriti zajednički jezik, kaže.

Kao što si i naslutila, prosječan dan ne postoji. Radi se na jednom projektu i njemu si posvećen 100%. Radi se istraživanje, intervjui, testiraju se koncepti. Korisnici su uključeni u proces od ranog početka pa do samog kraja, što također vrijedi i za klijenta ako on postoji. Ono što je posebno kod njih je to što, iako si na praksi, ne tretiraju te kao praktikanta, radi se u manjim timovima od 4-5 ljudi i svačije mišljenje je jednako bitno. Za tebe kao novu osobu je bitno biti proaktivan i dobiti povjerenje tima. Nešto što je kao dio kulture ukorijenjeno u Ideov način rada je kako oni kažu “Making others successful”, mislim da je to jedan jako bitan faktor zašto u toj tako poznatoj dizajnerskoj firmi nema ega niti prisvajanja ideja.

Design Thinking poznat je kao metoda, dok je to više način razmišljanja. I mislim da je baš tu ključ uspjeha IDEO-a u popularizaciji te “metode”, a to je dokazivanje da smo svi kreativni i da svi možemo biti dizajneri.

Ivanova praksa traje godinu dana, do ljeta, a potom se posvećuje završavanju diplomskog studija. A nakon toga? Planovi postoje, kaže, ali za sada samo u obliku motivacije. No, jedno sigurno zna. Budućnost će biti vesela, u skladu s tradicionalnim korčulanskim pozdravom “veselo”. Jer “veselo mora bit’, inače, čemu smisao”.