Ivan Pelivanović
19. 06. 2025.
Kad se u influencerske vode uđe prerano, teško je ne zapitati se: promatramo li razvoj talenta ili novu normu koja dolazi s visokom cijenom?
Internet je postao prostor u kojem djeca odrastaju, uče, traže pripadnost i oblikuju sliku o sebi. U tom kontekstu društvene mreže više nisu samo alat za komunikaciju, već ključni kanal za izražavanje i potvrđivanje vlastitog identiteta.
Koliki su zapravo ulozi i kakve su posljedice kada tinejdžeri postaju “profesionalni” kreatori sadržaja, odnosno influenceri? Treba li to promatrati kao odličnu priliku za prva radna iskustva ili kao eksploataciju jedne od najranjivijih skupina društva?
Upravo ta pitanja potaknula je vijest koju je na svojim društvenim mrežama objavio hrvatski TikTok evangelist Dario Marčac.
Četrnaestogodišnjakinja kao ‘pojačanje’ u timu
Mladi content kreator i osnivač agencije Crew pohvalio se kako su proširili tim te da je sada njihova najmlađa članica Ana, četrnaestogodišnjakinja koja će snimati videe jutarnje rutine, baviti se njegom kože, pokazivati odjevne kombinacije:
Iako je još jako mlada, kroz ovakav način rada razvija kreativnost, odgovornost i mindset kreatora, umjesto da bude samo pasivni konzument sadržaja.
Iako se odmah ogradio navodeći kako djevojka stvara sadržaje u suradnji s roditeljima te kako oni kontroliraju sve što se objavljuje i daju svoj blagoslov, društvene mreže su izgorjele od negativnih komentara u kojima se taj Marčacov potez procjenjuje prilično problematičnim.
Tko postavlja granice? Nitko.
Bilo je i pozitivnih komentara jer jasno je da mladi najbolje znaju kako koristiti društvene mreže, a i TikTok poduzetnik je i sam u biznis krenuo vrlo mlad. Mnogi priznaju da su i oni tijekom ljeta krajem osnovne škole već imali poslove.
No, iako sve to stoji, društvene mreže nisu pitom prostor, već prostor izloženosti i pritiska na koji ni odrasle osobe nisu imune.
Ovaj slučaj otvara mnogo ne tako jednostavnih pitanja što su potvrdile i brojne zabrinute reakcije na Marčacovu objavu:
Stvari se bitno mijenjaju kada dijete od 14 godina više nije pasivni promatrač, već aktivni kreator sadržaja. Ulog je veći, a posljedice dublje. Otuda i sve glasnije rasprave o tome tko postavlja granice, tko nadzire sadržaj i tko uopće ima kontrolu nad digitalnim prostorom u kojem se maloljetnici svakodnevno kreću.
Hrvatska još nema jasno zakonodavstvo kojim bi se regulirao takav poslovni angažman. Iz Ureda pravobranitelja za djecu tvrde kako je zakon trebao biti donesen još 2015. godine, no i dalje se ovakvi slučajevi reguliraju Zakonom o radu i Pravilnikom o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima.
Naravno, tamo nije navedena ovakva situacija, a organi vlasti navodno se godinama oglušuju na upozorenja tog Ureda da bi trebalo regulirati ovo područje rada. Zasad se drže načela kako treba postupati u najboljem interesu djeteta, no pritužbe koje im stižu u Ured govore upravo u prilog tome da vlada veliko nerazumijevanje tog načela.
Sigurnost djece krhkija online
Društvene mreže nisu neutralan medij. One oblikuju ponašanja, estetske norme i emocionalne reakcije. Za odrasle, one mogu biti zabava, posao ili komunikacijski kanal. Za djecu osobito onu koja ulaze u formativnu fazu identiteta one postaju primarni emocionalni ekosustav.
Izdvojili smo komentar koji se osvrće upravo na taj problem:
Puno nas nije svjesno da su djeca danas nesigurnija online nego offline. I koliko je krhko samopouzdanje u tim bitnim godinama.
Društvene mreže za djecu su prostor stvarne ranjivosti i veoma štetnih sadržaja.
To potvrđuje i istraživanje Dublin City Universityja, koje je analiziralo koliko brzo algoritmi mogu usmjeriti tok sadržaja prema problematičnim temama. Pokazalo se da već nakon samo 23 minute gledanja TikTok ili YouTube Shorts videa, mlađim muškim korisnicima platforme počinju nuditi sadržaje s mizoginim, toksičnim i antifeminističkim porukama.
@grofdarkula Istraživanje provedeno na Dublin City University, u sklopu njihovog Anti-Bullying Centra, otkrilo je zabrinjavajuće podatke. Nakon samo 23 minute gledanja TikToka ili YouTube Shortsa, algoritmi počinju mladim muškarcima preporučivati mizogini, antifeministički i toksičan sadržaj. U eksperimentu je korišteno 10 eksperimentalnih (tzv. sockpuppet) profila na novim pametnim telefonima, 5 na TikToku i 5 na YouTube Shorts, a svi su bili postavljeni kao muški profili u dobi od 16 do 18 godina. Bez obzira na to jesu li profili aktivno pretraživali te teme ili ne, svi su već nakon 23 minute bili bombardirani sadržajem koji promovira mušku nadmoć, mizoginiju i ekstremne stavove. Što je eksperiment duže trajao, to su preporuke postajale radikalnije. Nakon gledanja ukupno 400 videa u 2 do 3 sata, čak 76 % videa na TikToku i 78 % na YouTube Shorts bilo je obilježeno mržnjom i ekstremizmom. Ovaj je eksperiment dokazao da algoritmi društvenih mreža u vrlo kratkom roku mlade muškarce izlažu mizoginom sadržaju, čak i bez njihovog aktivnog traženja takvih i sličnih tema. Algoritmi oblikuju umove, utječu na uvjerenja i mogu stvoriti plodno tlo za radikalizaciju, posebno kod mladih koji još nemaju izgrađene stavove. Što vi mislite, tko snosi odgovornost za ovakav sadržaj? Platforme, korisnici, roditelji, društvo? #fypbalkan #hrvatskatiktok #edukacija #feminizam
Što kaže psihologinja
Na društvenim mrežama se većinom pojavljuju uređeni i idealizirani prikazi svakodnevice, koji postavljaju nerealne standarde s kojima se djeca i mladi uspoređuju, napominje nam i psihologinja Valentina Čarapina iz Društva za psihološku pomoć:
Takvo neprestano uspoređivanje može dovesti do osjećaja manje vrijednosti, niskog samopouzdanja, iskrivljene slike tijela, usamljenosti, tjeskobe i depresivnosti, jer su standardi koje pokušavaju dostići zapravo nedostižni.
Svijet djece tako se oblikuje kroz pratitelje, lajkove, komentare i usporedbe s drugima, a ponekad je dovoljan samo jedan negativan komentar da uruši nečije samopouzdanje.
Kada pojedinac počne objavljivati sadržaj pred publikom, on ne samo da se izlaže reakcijama već počinje oblikovati sebe u skladu s očekivanjima te publike. Svaki lajk, komentar, kritika ili pohvala postaju dio feedback loopa koji regulira njihovo ponašanje.
Digitalni pritisak i ovisničko ponašanje
Na opasnosti koje konzumacija sadržaja s društvenih mreža ima na mlade upozorila je ovih dana i hrvatska eurozastupnica Biljana Borzan. Istaknula je kako su internet i društvene mreže postali izvor ozbiljnih psihičkih, ali i motoričkih poremećaja kod djece te najavila kako će se tom problematikom baviti u novom mandatu u Europskom parlamentu.
Njezine kritike nisu tek retorička upozorenja, ističe i psihologinja Valentina:
Društvene mreže koriste algoritme koji iskorištavaju sustave u mozgu vezane za doživljavanje nagrade – obavijesti i reakcije izazivaju izlučivanje dopamina, zbog čega prekomjerno korištenje stvara ovisničke obrasce ponašanja, a brze promjena sadržaja poput poruka, priča i videa mogu smanjiti sposobnost koncentracije kod adolescenata.
Ovdje posebno mogu biti ugrožena i djeca koja iz uloge gledatelja prelaze u ulogu kreatora. Njihovo samopouzdanje ne razvija se unutar sigurnog okruženja, već na pozornici algoritma, gdje su izloženi ocjenjivanju, usporedbama i često okrutnim komentarima. Za razliku od odraslih, djeca još nemaju emocionalne mehanizme koji bi ih zaštitili od takvog pritiska.
Je li sustav zakazao?
Da je situacija ozbiljna, potvrđuju i sami roditelji. U anketi koju je provela zastupnica Borzan, čak 96,5% od 229 ispitanih roditelja smatra kako su djeca pretjerano izložena ekranima, ponajprije pametnim telefonima. Još alarmantnije je i kako tri četvrtine njih vjeruje da sve veći broj djece dolazi u školu s vidljivim psihičkim, emocionalnim i motoričkim teškoćama, za što kao glavni uzrok navode upravo prekomjerno korištenje interneta.
Roditelji očito vide problem, no pitanje je bavi li se itko sustavno njime?
Europska unija već je reagirala kroz Akt o digitalnim uslugama (DSA), koji zabranjuje korištenje osobnih podataka maloljetnika u svrhe oglašavanja te povećava odgovornost platformi u borbi protiv štetnog sadržaja. Uvedene su i mjere koje roditeljima omogućuju bolju kontrolu nad onim što njihova djeca gledaju.
Ali to su tek prvi koraci. Zakonodavne rupe ostaju. Osobito u državama poput Hrvatske, koje još nemaju vlastiti okvir za zaštitu djece u digitalnom prostoru.
Odgovornost za društvene mreže zajednička, a ključnu ulogu imaju roditelji, obrazovni sustav i zakonodavne institucije, objašnjava Valentina:
Roditelji kao prvi stup obrane trebaju razvijati zdrave digitalne navike, razgovarati s djecom o utjecaju sadržaja i jačati njihovu emocionalnu pismenost. Ključno je mlade informirati o vlastitim emocijama, jačati njihovu svijest o tome kako društvene mreže utječu na mozak i ponašanje te im osigurati vrijeme, prostor i sadržaj za druženje uživo.
Škole mogu uvesti dodatne edukacije o digitalnoj pismenosti i kritičkom razlikovanju uređenih sadržaja od stvarnosti, osigurati podršku psihologa za virtualno nasilje, ali i dodatne rekreativne sadržaje za povezivanje uživo.
Zakonske i regulatorne mjere za zaštitu djece na internetu također imaju važnu ulogu i mogu zaštititi mlade od neprimjerenog sadržaja i oglašavanja.
Gdje povući crtu?
Nitko ne kaže da djeca ne smiju biti kreativna. Niti da je digitalna ekspresija sama po sebi loša. Problem nastaje kada granica između igre i rada nestane. Kada društvena mreža postane tržište. Kada algoritam oblikuje identitet i utječe na mentalno zdravlje djeteta.
U Aninom slučaju, svi akteri su barem javno pokazali namjeru da djeluju odgovorno. Marčac se, potaknut nizom kritika, dan nakon objave dobrodošlice novoj članici tima osvrnuo na te komentare.
Naveo je kako je u našem društvu pohvalno ako dijete od 14 godina bude medijski eksponirano ako ide na natjecanja iz pjevanja ili pokazuje neki drugi talent, ljeti radi u kafiću ili na benzinskoj ili ako razvija robote i zarađuje na njima. No, stjecanje džeparca snimanjem, editiranjem videa za društvene mreže u društvu nije prihvatljivo. Iako se dijete tako želi kreativno izražavati i ima podršku roditelja.
Kao predstavnik mlađe generacije, Marčac traži da gledamo “širu sliku” i to argumentira ovako:
Digitalne vještine su danas jednako važne kao i druge kreativne ili poslovne vještine. Sadržaj koji netko snima nije automatski “loš” zato jer je na TikToku. Odgovorni roditelji mogu djeci pružiti okvir u kojem sigurno razvijaju te vještine.
Iako se jednim dijelom možda uistinu radi i o generacijskom jazu, neke činjenice ipak je nemoguće zanemariti. Dijete se sada nalazi na sceni gdje je dodatno izloženo, a nema odgovarajuće zakonske zaštite. Uz to, roditeljsko odobravanje njegovih aktivnosti ne štiti ga od publike koja ne dolazi samo gledati sadržaj, već i suditi kreatoru.
Možda bi Ana trebala poslužiti kao ultimativni poticaj organima vlasti da konačno reguliraju ovo područje. Deset godina čekanja da to učine bilo bi sasvim dosta.
