Odense, danski grad veličine Splita, postao je središte visoke tehnologije koje privlači IT kadrove kroz esport

Kada pričamo o Danskoj i drugim nordijskim zemljama, često govorimo o uređenim sustavima, vrhunskoj brizi za građane i visokim cijenama. Možda i Ikei? Ipak, ono što možda ne znate je da neki gradovi u Danskoj cvjetaju jer su uvidjeli potencijal startupa i novih tehnologija, a skupa s njima – i esporta.

Kako bih saznao što to domaća startup (i esport) scena dijeli s Dancima, potegnuo sam virtualnim putem skroz do Odensea, grada u kojem je rođen Hans Christian Andersen, a danas je jedan od najvećih centara visoke tehnologije u Europi i dom jednog od najvećih esport turnira u svijetu. U Odenseu se intenzivno radi na razvoju robotičkih startupa, ali i umjetne inteligencije te strojnog učenja, a sve ovo podupire sam Grad koji raste i razvija se na krilima robota i igara. Ovo je rečenica koju nisam mislio da ću ikada napisati.

Suradnja sveučilišta, tvrtki i gradske uprave – ne samo na papiru

Sa mnom je iz Odensea razgovarao Joost Nijhoof, voditelj Odjela urbane strategije i ekonomskog rasta grada koji je svoj prvi veliki rast doživio relativno nedavno, 2015. godine. Naime, tada je tvrtku Universal Robots akvizirala tvrtka Teradyne za nešto manje od 300 milijuna dolara, a Joost mi kaže da je to bio “aha trenutak” u kojem su shvatili da u Odenseu zaista mogu napraviti nešto veliko.

Danas se u gradu nalazi više od 130 tvrtki i startupa koje se bave robotikom, a koji zapošljavaju više od 3600 ljudi. Iduće godine planiraju rast zaposlenih u IT sektoru na gotovo pet tisuća. Imajmo na umu da je ovo ipak grad nešto manji od Splita, Odense danas ima oko 179 tisuća stanovnika.

No, što zapravo čini ovaj grad tako posebnim?

Joost kaže kako se, iz njihove perspektive, radi o dvije velike prednosti. Prva je nedvojbeno suradnja sveučilišta, tvrtki i gradske uprave na rastu i razvoju IT scene:

Osnivanje nekih od većih kompanija u klasteru počelo je na Maerske Mc-Kinney Moeller Institutu na Sveučilištu Južne Danske, gdje su osnivači bili doktorandi. Tvrtke surađuju jedne s drugima, a kako su sve od samog početka okrenute izvozu i nude drugačije proizvode, ne gledaju jedni na druge kao na konkurenciju. Ovdje vidite tvrtke koje proizvode dijelove koji pašu na robote drugih tvrtki, i tvrtke koje skupa izlažu na sajmovima.

Nismo toliko različiti od Danske?

Druga velika stvar je koncept kolaborativnih robota. Coboti, kako ih se skraćeno zove, su roboti dizajnirani za blisku pomoć i rad s ljudima koje ne treba odvajati u posebne prostorije ili iza ograda kako bi bili efektivni i radili dobro, već ljudima u radu pomažu direktno. Joost mi dodaje kako se ovaj koncept suradnje s robotima vrlo dobro uklapa u Dansko stanje uma koje cijeni fleksibilnost i suradnju.

Zanimljivo je kako je inicijativa za razvoj IT scene došla direktno od privatnog sektora, kao što je slučaj i u Hrvatskoj. Kompanije su počele rasti i razvijati se te su de facto same sebi omogućile uvjete za rad.

Međutim, na kraju, ono po čemu se Danci razlikuju od nas je mnogo veći nivo podrške državnih institucija koje su taj rast odlučile podržati.

Robotički klaster su neformalno osnovale IT tvrtke, a oživljen je i strukturiran od strane Odense Roboticsa. Grad nastoji stoga privući tvrtke i investitore u grad tako što pronalazi tvrtke koje će se dobro uklopiti u klaster.

Kako se oni nose s nedostatkom talenata?

Svim članovima domaće IT scene laknut će kada čuju da i Odense muče isti problemi kao Osijek i mnoge druge – nedostatak kvalificiranog kadra. Čak 78% kompanija u Odenseu kaže kako im je najveća prepreka rastu pronalazak ljudi, a njih 39% razmišlja o uvozu radne snage izvan Danske. Joost kaže kako kompanije jednostavno rastu vrlo brzo, a nedostatak ljudi koji bi podržali taj rast i u njemu sudjelovali može se negativno odraziti na rast. Ista je to situacija kao i u Osijeku koji muku muči s malim brojem studenata koji ulaze na tržište rada svake godine, samo što Grad Odense za IT radi mnogo više nego Osijek. Joost dodaje:

Grad treba imati intenzivne razgovore s kompanijama. Treba otkriti kako se jedinstveno predstaviti i kako Grad može pomoći tvrtkama u rješavanju njihovih problema. Najveća lekcija koju smo mi naučili je to da moramo biti koncentrirani i tražiti prilike za rast.

Najveća stvar koju Odense radi je konstantno povećavanje kvoti na fakultetima kako bi s njih u radne odnose dolazilo što je moguće više studenata. Odense također, dodaje Joost, ima globalnu kampanju orijentiranu na brže i bolje zaposlenje u IT i tech tvrtkama u gradu.

Joost zaključuje kako je uloga vlasti uvijek ta da pomaže gdje god može, i bude faktor koji omogućuje lakše napredovanje za one koji imaju ideje, a ne pokretač raznih inicijativa koje ne koriste previše. U principu, vlast treba slušati tržište i “pogurati” ga gdje je teže, a ne izmišljati “toplu vodu”.

Kako privući ljude? Brendiranjem grada esportom!

Zanimljivo je kako je jedan od najvećih brendova Odensea zapravo esport.

U ovom se gradu već nekoliko godina za redom održava finale ESL Pro League, natjecanja u igri Counter Strike vrijednog 600 tisuća dolara. I ovog prosinca Odense će biti domaćin Pro Lige, na velikom sajmu ODINCON. Joost mi kaže kako postoji mnogo razloga zašto je Odense privukao veliki esport event kao što je ovaj:

Jedan od glavnih je privlačenje tehnološkog talenta i podizanje svijesti o gradu Odenseu kao gradu koji živi IT i tehnologiju. Vrlo je logično da među esport fanovima postoji veći broj tehnološki osviještenih ljudi nego među ljudima koje sretnete u prosječnom supermarketu, a sajam ODINCON je odlična prilika da se grad brendira prema ovoj vrlo traženoj grupi ljudi.

Ukratko, u Gradu su shvatili kako će potencijalne nove zaposlenike lakše privući velikim esport natjecanjem nego oglasima za posao, a to je vidljivo iz intenzivnog reklamiranja Odense tehnološke scene na samim prijenosima lige.

Fanovi esporta – novi talenti i turisti

Čini se prilično logično da esportom nastojite privući mlade tehnološki osviještene generacije u vaš grad, ali pitam se kako se toga do sada kod nas nitko nije sjetio. Zamislite samo koliko bi ljudi došlo u Osijek, Split ili Rijeku kada bismo u nekom od gradova imali veliki esport turnir, a koliko bi njih ostalo kada bi vidjelo da odabrani Grad podržava industriju budućnosti. Pritom ovdje ne mislim na ljude iz drugih zemalja, nego prvenstveno na domaću publiku.

Odenseu je ESL donio i druge pozitivne stvari. Joost kaže kako u Odense na turnir ne dolazi vrlo velik broj stranih gostiju, ali ima izuzetnu lokalnu i regionalnu važnost za Dansku – ljudi iz čitave države ga posjećuju. Također, Joost dodaje kako prosinac nije najbolji mjesec za turizam u Odenseu, a veliki događaj baš u to vrijeme svakako pomaže turizmu i ispunjenju smještajnih kapaciteta.

Kada je riječ o budućnosti, Joost je oprezan. Kaže kako suradnja inicijative the Road To Odense, koja je blisko vezana s esportom, ovisi o pregovorima između Grada i ESL-a koji se trebaju uskoro održati. Ova inicijativa je zamišljena kao način spajanja esport fanova i rastuće tehnološke industrije u gradu, a Joost za kraj kaže kako vjeruje da svakim izdanjem turnira i svakom godinom postaju sve bolji kada je riječ o privlačenju talentiranih pojedinaca u Odense.

Što Hrvatska može iz toga naučiti?

Očito je kako je malo nezgodno usporediti hrvatske i danske gradove, to mi je jasno. Ipak, ono što se može promijeniti kod nas je stanje uma i razmišljanje o tome što se može, a što ne. Jasno mi je kako je u Danskoj vlast i akademska zajednica mnogo otvorenija prema idejama i mnogo ih lakše prihvaća, ali kada vidim koliko Joost logično kaže “povećajmo kvote jer nam to treba” pitam se zašto kod nas ne razmišljamo tako. U Danskoj, pa čak i Poljskoj, dođete s idejom za esport turnir i shvate vas ozbiljno, a kasnije od toga imaju nevjerojatnu korist, dok se kod nas i dalje raspravljamo “tko je kome stari”.

Koliko god inicijative poput Osijek Software Cityja i Split Tech Cityja učile od ovakvih svijetlih primjera, teško je išta promijeniti i rasti ako ideje ne padaju na plodno tlo lokalne vlasti, zar ne? Također, kako promijeniti stvari i zaposliti više ljudi kada ulažemo novce u stipendije na fakultetima koje ljudi ne upisuju umjesto da širimo kvote ondje gdje studenti navaljuju? Kako planiramo rasti, ako ne dajemo ljudima da uče?

Sve su to pitanja koja trebamo – i moramo pitati našu lokalnu vlast, ali bojim se da na njih odgovore nećemo dobiti. Barem do predizborne kampanje.