Jesam li lijen developer ako mi treba PlayStation pauza na poslu?

Od kad sam se zaposlio kao QA engineer u SeekandHitu sudjelovao sam u brojnim raspravama ovoga tipa. Bilo s roditeljima ili prijateljima – svi su me zafrkavali zbog “super uvjeta na poslu”.

No, jesu li uvjeti u tech tvrtkama baš tako dobri? Jesam li ja stvarno postao toliko “razmažen” da moram toliko odmarati? Od čestih opravdanja sam doveo u pitanje svoje radne navike.

Pet godina ludog tempa na studiju, a onda – posao

Ali radne navike sam uvijek imao.

Na sreću, nisam iz obitelji gdje smo se borili za svaku kunu. Ne mogu vam ispričati srceparajuću priču o momku koji je gladan išao u školu jer nije imao što jesti. Nisam imao potrebu raditi dok sam studirao, ali sam uvijek volio imati koju kunu za sebe. Hajde na faks pa konobari pa na trening, opet faks, uči, pa tu i tamo bih odradio neki pir… Pet godina ludog tempa kojeg sam sebi postavio.

Onda sam se zaposlio i – puf! Danas jednostavno ne mogu cijeli dan izdržati bez pauze na poslu. Je li problem u meni, jesam li se promijenio? U razgovoru s drugim kolegama vidio sam da svi imamo sličan problem.

Kako bi trebala izgledati radna pauza?

Svaka firma bi trebala imati pauzu od pola sata na osam radnih sati. Pravilnik o sigurnosti i zaštiti na radu pri radu s računalom glasi da je potrebno svakih sat vremena napraviti pauzu od 5 minuta.

Uz to imamo i švedski model radnog vremena koji prakticira radni dan od 6 sati. Znanstvenici kažu da mozak prirodno funkcionira s naglim rastom i padom energije. Ona obično raste sat vremena, nakon čega slijedi 5 do 10 minuta dug pad. Kako prenosi Moj Posao, znanstvenici su istaknuli da uzimanje pauze ne znači nastavak sjedenja za kompjuterom. “U pauzi treba ustati, prošetati po prostoriji ili, ako je moguće, izaći izvan zgrade. Baterije se mogu napuniti razgovorom s kolegama, kratkom šetnjom, čitanjem.”

No, nismo ovdje da bi se bavili znanstvenim činjenicama nego svakodnevnim iskustvom.

Prosječan radni dan u tech firmama započinje dobrom kavom.

Kad dođeš na posao, skuhaš kavu, upališ laptop i pripremaš se za nadolazeći dan. Ljudi kažu, po jutru se dan pozna, a to vrijedi i za nas. Nakon proučavanja zadataka koji me čekaju taj dan, krećem s ozbiljnim radom.

Kada sam se tek zaposlio imao sam dosta lagan tempo. Odradio bih par zadataka, ali s većim iskustvom dolaze veće obaveze. Više se ne može po jutru prepoznati dan jer, kako je kod nas u Dalmaciji svakih sat vremena sunce pa kiša, tako i u poslu stalno dolaze nove obaveze.

U popodnevnim satima kreće ozbiljniji rad s ozbiljnim problemima. Pogledaj ovo pa pogledaj ono pa ne radi ovo pa testiraj ono… Sto zadataka koji dolaze sa strane, a ja svoj posao još nisam ni započeo. Glava mi puca, ne znam gdje ću se prije okrenuti, a problemi samo nadolaze.

U tom času, kao svjetlo na kraju tunela, čujem glas kolege koji pita: “Hoćemo baciti jednu brzinsku?”. Kao da su svi problemi nestali, dignem se i odem na mjesto gdje nema obaveza.

Moji postupci su jako diskutabilni. Mnogi bi rekli da je to jako neodgovorno ponašanje. Posao je prioritet, a sve ostalo su privilegije. U potpunosti se slažem, ali mogu argumentirati svoje ponašanje.

Pola sata PlayStationa mi znači više nego 3 sata ne-efektivnog rada

Svima se sigurno dogodilo bar jedanput u životu da učite cijeli dan, a ništa niste naučili. Oh, kako je to frustrirajuće. Cijeli dan radiš na nečemu, a nema rezultata.

Ja sam taj problem izbjegavao tako da bih popio kavu s prijateljima, otišao trčati ili odraditi trening, praktički – birao sam bilo koju drugu aktivnost koja je bila razbibriga i nastavio učiti sutra. Drugi dan sam bio skoncentriraniji i u pola sata bih naučio više nego jučer cijeli dan. Istu tu tehniku primjenjujem na poslu.

Ako sam umoran i dekoncentriran, pola sata Playstationa mi znači više nego 3 sata ne-efektivnog rada. Smatram da je moj rad kvalitetniji ako sam svježiji, a PlayStation mi daje tu svježinu. Da se razumijemo, ne prakticiram zabavu svaki dan. Nekada pritišću rokovi, nekada rad drugih kolega iz tima ovisi o mom radu. Ne želim se dovesti u situaciju da o meni ovise drugi ljudi, a ja se zabavljam.

Pričam o danima kada mogu birati hoću li se nakratko odmoriti i zabaviti ili nastaviti raditi bez stanke (čime riskiram neproduktivnost). U toj situaciji uvijek biram zabavu.

Ali igranje video igara može biti i mnogo više od same zabave

Jednom sam čuo zanimljivu misao: “Nove tehnologije i napredak čovječanstva će dovesti do izumiranja mnogih djelatnosti, ali će ih stvoriti još više.” Tko je prije 20 godina mislio da će postojati poslovi poput: esportaša i influencera, no svjedoci smo ubrzanog širenja takvih zanimanja. Osim toga, gaming industrija je jedna od najbrže rastućih industrija na svijetu. U proteklih nekoliko godina izrasla je u industriju koja je po svom profitu prestigla glazbenu i filmsku skupa.

Uz to, dobar primjer koliko se gaming svijet provlači u mainstream sferu su videoigre poput Pro Evolution Soccera i FIFA-e. S njihovom popularnošću, mnogi veliki svjetski klubovi su počeli osnivati esport klubove. Tako imamo Barcelonu, Bayer Leverkusen, Wolfsburg i mnoge druge koji imaju svoje gaming predstavnike. To nisu zanemarivi podatci i mnogi svjetski stručnjaci vide budućnost upravo u ovoj industriji.

Daleko od toga da se prosječan zaposlenik može mjeriti s profesionalnim gamerima, ali možda ima nešto u tome svemu. Ljudi na poslu često znaju upasti u rutinu. U nekom trenutku ne bude više izazova.

Smatram da su ljudi po prirodi natjecateljskog duha bilo u sportu, poslu ili bilo kojem drugom području. Svatko teži biti najbolji bar u nečemu. Za ljude koji nemaju vremena za druge aktivnosti, pola sata PlayStationa je više nego dovoljno za zadovoljiti tu potrebu.

Zašto zaboravimo te male radosti…

Ponovit ću, moji argumenti nisu potkrijepljeni znanstvenim istraživanjima nego osobnim iskustvom, a za najbolju usporedbu ću se opet vratiti u studentske dane.

SeekandHit danas broji preko 50 zaposlenika, a samo jedan PlayStation. Srećom, nikad nismo imali problema s dogovorom termina. Nekad smo bili puno opušteniji i više igrali, no s vremenom se i to promijenilo.

Moram priznati da mi nedostaju epski okršaji u Rocket Leagueu. Nekad je bio problem doći do PlayStationa, a danas ga skoro ni ne igramo. Primijetio sam da se to dogodilo u periodu kada smo se preselili u nove prostore. Prostori su puno ljepši, veći i prostraniji, ali su nestale te male radosti. Ništa se konkretno nije promijenilo. Samo je u jednom momentu to nestalo. Uozbiljili smo se. Većina kolega više nema vremena za PlayStation.

Iskreno mislim da si svatko može priuštiti pola sata zabave svako par dana pa makar i radili pola sata duže. Ne vjerujem da je svima jednako zabavno igranje PlayStationa niti mora biti. Nekima su to dječja posla, neki nisu vješti s kontrolerom, ali znam da tko god je ušao u sobu za igranje se želi u nju i vratiti. Imamo vremena za takve stvari samo ga moramo znati (i htjeti) iskoristiti!

… ako su toliko korisne?

Naveo sam dosta razloga zbog kojeg volim zabavu na poslu, a nisam spomenuo meni najdraži. To je upoznavanje kolega. Vjerujte mi da ne poznajete neku osobu dok ne vidite kako se nosi s porazom. Kad uzmeš loptu kolegi i zabiješ pobjednički gol u devedesetoj minuti. Neprocjenjivo!

Svaku pauzu koju sam iskoristio za zabavu smatram malim team buildingom. Te “nebitne” situacije su mi jako pomogle u upoznavanju i komunikaciji s kolegama iz drugih odjela. Pogotovo u prvim danima u firmi.

Jedno vrijeme smo PlayStation zamijenili s igrom Among Us što je dovelo neke nove igrače, nova upoznavanja i nove priče. U igri kolegu lažima moraš uvjeriti da nisi ubojica. Igraš na kartu povjerenja, a lažeš. Je li može napetije od toga?

Svatko ima svoje mišljenje

Ne vjerujem da će se puno ljudi složiti s mojim mišljenjem.

Dapače, mislim da je više čitatelja na strani mojih roditelja i prijatelja koji ne shvaćaju koliko se mogu umoriti na poslu za računalom, no siguran sam da ima i onih koji će me razumjeti i podržati. Vremena se mijenjaju.

Očito je da sam osobno oduvijek volio igrati videoigre i da još uvijek volim, ali zabaviti se na poslu ne znači nužno igranje videoigara. Većina nas ima nekakav hobi kojim se bavi uz posao. Osim toga, postoje mnoge firme koje imaju prostore za stolni tenis, stolni nogomet, teretane pa čak i potpuno opremljene kuhinje… Svašta je moguće realizirati uz malo mašte, ali naravno posao uvijek treba biti na prvom mjestu.

Drago mi je da živim u vremenu gdje imam priliku odmoriti mozak kad mi je potrebno i iskoristit ću je kad god mogu.

A što vi mislite?