Što je zajedničko lead programerki, producentu mobilnih igara i voditelju projekata? Svi su došli u Nanobit kao studenti!

Važno je napraviti prvi korak

Branimir je u Nanobitu počeo raditi još 2017. godine, na 3. godini preddiplomskog studija na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Njegova prva pozicija: Junior QA (Quality Assurance) Associate odnosno mlađi suradnik za osiguranje kvalitete. Iskustva u tom području nije imao, ali ga je gaming posebno zanimao što ga je motiviralo da tijekom studiranja isproba razne besplatne programe za razvoj igara.

U slobodno vrijeme bih, kao hobi, radio na vlastitim mini projektima. Interes je s vremenom sve više rastao, što me potaklo da se prijavim na oglas za posao u Nanobitu. Odluka je pala na poziciju suradnika za osiguranje kvalitete zbog toga što se nisam mogao odmah opredijeliti za jedan aspekt razvoja igara te mi se ista činila kao najbolji izbor za početnu poziciju.

Nije mu tada bio problem balansirati obveze, prisjeća se. Imao je fleksibilno radno vrijeme, a uz to, voditelji njegovog tima znali su da mu je prioritet na fakultetskim obvezama te su za to imali razumijevanja i omogućili mu nesmetano obavljanje istih.

Branimir: “I najmanji zadaci i projekti mogu vam puno značiti u budućnosti”

U početku Branimir je radio kao tester na igrama koje se nisu više razvijale, ali su za njih još stvarani novi sadržaji. Sav taj isproducirani sadržaj bilo je potrebno implementirati u samu igru. Nakon godine dana što je bio zaposlen kao student dobio je stalan posao, a i priliku da se usmjeri na postavljanje sadržaja koje mu je postajalo sve zanimljivije.

Pokazao sam interes za taj dio razvoja igre te uz podršku voditelja tima, sve više radio na tome. Uz pomoć programera naučio sam o strukturi projekta i kako funkcioniraju razni dodaci u pozadini igara, dok sam od producenta dobio uvid u procese i organizacijske prakse.

Branimir je u dvije godine tako napredovao na mjesto suradnika za osiguranje kvalitete (Quality Assurance Associate). Počeo je raditi na projektima koji se aktivno razvijaju, a zadatke testiranja je u potpunosti zamijenio sa zadacima vezanim uz postavljanje i lokalizaciju sadržaja, dok je u suradnji s kolegama iz analitike radio i na projektima AB testova. Nakon upoznavanja sa svim zadacima imao je i svoje sugestije oko tehničke izvedivosti, za što mu je najviše pomogla informatička podloga, dodaje.

Činjenica da sam prije radio i najosnovnije zadatke pomogla mi je u razumijevanju kompleksnosti zadataka, potrebnog vremena i organizacije za obavljanje istih.

Sve je to pomalo utjecalo da godinu dana kasnije bude promaknut u Junior Project Managera.

Izazovniji zadaci su ono što vas najviše gradi

Lana u Nanobitu počinje raditi na 5. godini faksa, kao programerka. S kratkim iskustvom rada u IT-ju bilo joj je prilično lako nastavili balansirati poslovne i fakultetske obveze, koje su se tada smanjile na samo pisanje diplomskog. Slično kao i kod Branimira, razvijala je svoja znanja s povremenim izazovnijim zadacima, a pomoć je pristizala ne samo od kolega iz odjela, već svih koji mogu doprinijeti svojim znanjem.

Zadatci su uvijek bili raspoređeni ovisno o iskustvu i razini znanja osobe, s time da je tu i tamo došao teži zadatak. I tako malo po malo sam napredovala i učila. Mom napretku uvelike su pridonijeli i ljudi koji su mi pomagali, moji kolege, testeri, backendaši, artisti, zapravo cijeli Nanobit.

Međutim, znamo da poznato “bacanje u vatru” studenata na praksi, bez neke podrške mentora – može izazvati negativne posljedice i frustracije. Zato Lana ističe kako dodjeljivanje izazovnih zadataka mora biti promišljeno, a to je onoga čega se od početka i u Nanobitu drže:

Težina zadataka ovisi od osobe do osobe i tu je najbitniji mentor koji će prepoznati trenutak kada bi junioru trebao dati izazovnije zadatke. Prvih godinu dana u Nanobitu svaki junior ima svojeg mentora, tako da doslovnog “bacanja u vatru” nikada neće biti jer je mentor tu koji će pomoći i na kraju krajeva spasiti stvar, ako je to potrebno. Od juniora se očekuje puno, ali uvijek imaju podršku mentora.

Lana: “Bili student, junior ili senior – uvijek ima prostora za napredak”

Tijekom godina Lana je radila na puno zanimljivih projekata i tako napredovala. Kaže skromno, “nema tu neka posebna priča nego rad i konstantno učenje”:

Svaki projekt ima nešto svoje, svaki programer doprinosi nečemu s pitanjima ili s idejama i stalno učimo. Moram priznati da dan danas nisam stala s učenjem novih stvari.

Uvijek je motiviraju ljudi s kojima radi. Ako je cijeli tim orijentiran na poboljšanju projekta, svi članovi tima neprestano napreduju, pojašnjava:

Nakon što sam to primijetila trudim se da svako tko dođe pokušava napraviti najbolje što može. Pokušavamo ne dopustiti seniorima, a tako ni meni, da se previše opuste, te da uče nove stvari, prate tehnologiju i isto tako da svaki komad koda napišu što bolje moguće bez obzira je li to prvi ili tisućiti put da je ta osoba radila sličnu stvar.

Raditi odličan posao ne ovisi o diplomi

Naš treći sugovornik je Sebastian Šušnjar, danas na poziciji Game Producera, ovaj diplomirani psiholog pridružio se Nanobitu prije 2017., na svojoj apsolventskoj godini. Kako se psiholog našao u digitalnoj industriji – pa onda i u gamingu u konačnici?

Tijekom faksa slušao sam izborni predmet Psihologija potrošačkog ponašanja koji me zainteresirao za marketing općenito. Na tom smo predmetu imali goste predavače, te sam se preko jedne od njih zaposlio u digitalnoj industriji. Što se tiče gaminga, to mi je velika strast od malih nogu i čim mi se otvorila prilika nisam puno razmišljao.

Zaposlio se tada kao asistent, primarno pomažući producentu oko nekih operativnih zadataka. Onda je postao suradnik te su uslijedile nešto veće odgovornosti poput vođenja sastanaka i dogovaranja za sadržaj koji se ubacuje u igru.

Sljedeći korak bio je junior game producer, gdje sam postao odgovoran i za neke ljude unutar tima, ali sam i dalje imao uz sebe producenta koji mi je bio nadređeni. Nakon toga sam postao game producer gdje imam svoj tim bez senior producenta na projektu, već odgovaram direktno našem Head of Games.

Sebastian: “Bez obzira na vašu struku, bitan je trud i želja za učenjem”

Sebastian u gaming industriji prije toga nije imao nikakvog iskustva. Brzo se snašao jer su mu u Nanobitu pružili priliku da se razvija i napreduje unatoč tome:

Pomoglo mi je to što sam kroz četiri godine radio u više timova, s tri različite nadređene osobe, jer sam se tako susreo s drugačijim razmišljanjima i načinima rada. Na početku sam najviše toga naučio od starijih kolega koji su bili u firmi već par godina. Kroz formalne i neformalne razgovore s njima pokupio sam puno novih vještina, a i stekao prijateljstva.

Podrška nadređenih i kolega te njihovo konstruktivno povratno mišljenje na stvari koje su dobre, a posebno na stvari za koje je bilo potrebno uložiti dodatno truda, definitivno su ga motivirali da se zalaže još više, dodaje:

Smatram da se danas sve manje gleda formalno obrazovanje i diploma, a više trud i želja za učenjem i napretkom. Imamo ljude različitih pozadina koji su promijenili karijere unutar firme i ne bave se onim područjem iz kojeg imaju diplomu, ali svejedno rade odličan posao.

Kako danas kao voditelji usmjeravaju mlađe kolege?

Branimir komentira kako je gotovo svatko tko je došao raditi u Nanobit pokazao interes za napretkom. Trenutno s njim rade dvojica kolega koji su također primjer ambicioznih mladih ljudi. Primjerice, navodi, pridonose kvalitetnijem praćenju rokova, daju povratne informacije na razvoj internih alata, stvaraju pozitivnu atmosferu za rad te su vrlo predani i odgovorni… Kao takvi i njega potiču da pruži ruku kad god je potrebno, kako su i kolege njemu prije:

Trudim se pomoći oko napretka novih kolega u tvrtki ne samo zbog sjajnih ideja kojima novi članovi mogu pridonijeti timu, već i njihovog osobnog zadovoljstva. Ako se zainteresiraju za zadatke na kojima radim, vrlo rado im dam uvid na obavljanje istih i koje kompetencije su im potrebne.

Osim podrške, Sebastian ističe i koliko mu je važno dati kolegama studentima ili juniorima što više slobode u radu. “Novi par očiju često vidi prostora za poboljšanje koje možda mi koji smo dulje u firmi ne primjećujemo”, pojašnjava. Lana se također slaže i dodaje kako se u procesu mentoriranja također puno uči na obje strane jer se tako i mentori mogu prisjetiti nečega što su zaboravili ili primijetiti da se nešto može bolje napraviti.

Sebastian zato potiče sve članove na feedback i otvorenu raspravu o tome što se radi dobro, a što može bolje, jer tako svi zajedno kao tim mogu napredovati. Lana dodaje kako novim članovima tima uvijek ističu da od njih očekuju puno, ali i da novi članovi tima od njih zauzvrat mogu očekivati isto toliko. I možda malo više:

Tijekom čitanja tuđeg koda programer može jako puno naučiti i vidjeti tuđa, nekad zanimljiva, rješenja. Prirodno je griješiti i to uvijek ističemo. No, ako netko prezentira nepotpunu ili lošu ideju – objašnjenje zašto ona nije dovoljno dobra odličan je način učenja. Tako da je moj savjet: uvijek pitajte puno i budite strogi jedan prema drugome pa tako i prema sebi.

Za sve studente koji se nećkaju o svom prvom karijernom koraku u industriji video igara, Sebastian za kraj poručuje: prijavite se za bilo koju poziciju koja vas zanima. Za neke poslove u ovoj industriji nije ni realno očekivati da imate godine iskustva jer je industrija još premlada, zato – samo hrabro!