Što su mikroservisi i može li se 80% njih ugasiti preko noći, kao što je zamislio Elon Musk

Musk je zaključio (ili mu je netko rekao) da je tek manje od 20% mikroservisa doista nužno da bi Twitter radio kako treba, a ostali postoje kao posljedica lošeg upravljanja infrastrukturom i tehničkog duga.

Zašto bi Musk gasio mikroservise? Jer koštaju, a Musk je dosad radio sve klasične poteze novog vlasnika koji smanjuje troškove.

Ta se odluka pokazala promišljenom kao sve dosadašnje Muskove odluke kad je u Twitter u pitanju pa su se, na tom istom Twitteru, vrlo brzo počela širiti upozorenja upućenijih korisnika ostalima da spreme neke svoje podatke ili da će vjerojatno imati problema s prijavom ako koriste dvofaktorsku autentifikaciju jer se mikroservis “zadužen” za to gasi.

Što su mikroservisi?

Zbrka koju je Elon stvorio savršena je prilika da se pozabavimo temom mikroservisa – što oni jesu, je li 1200 mikroservisa previše, premalo ili dovoljno za aplikaciju kao što je Twitter te mogu li se odluke o gašenju – i to tako puno! – njih donositi preko noći.

Za početak, mikroservisi, odnosno mikroservisna arhitektura je jedan od načina dizajniranja kompleksnih softverskih sustava u kojem je po jedan manji servis zadužen za jedan dio funkcionalnosti.

Takva je arhitektura iznimno popularna i korištena posljednjih desetak godina jer developerima olakšava posao u svijetu sve kompleksnijeg softvera, za razliku od monolitne arhitekture u kojoj je sve jedan veliki “blok” i ponekad je teško nešto maknuti ili nadograditi bez da se pokvari nešto drugo. Odnosno, kako to objašnjava Ivan Kišić, Senior DevOps inžinjer u Infobipu:

Jednostavnim rječnikom – kod mikroservisne arhitekture aplikacija je podjeljena na više manjih servisa od kojih svaki radi jedan dio funkcionalnosti i svaki je fokusiran na svoj dio posla.

Primjerice, jedan mikroservis je zadužen za logiranje, drugi za slanje podataka, treći za frontend, a međusobno komuniciraju preko API-ja ili drugih metoda.

Ne postoji standardna granularnost mikroservisa i zna se dogoditi da će jedan odrađivati širi raspon posla kojeg održavaju cijeli timovi, a drugi može biti manja skripta koja se brine za neki trivijalan dio.

“Twitterovih 1200 servisa ne zvuči pretjerano, ali…”

Kako o skaliranju mikroservisa i koliko je granularnost stvarno potrebna ili nije ne znam puno više od memova s tech Twittera koji ismijavaju inženjere koji nekad nepotrebno kompliciraju zavedeni trendovima (i jer su vidjeli famoznu shemu Netflixovih više od 1000 mikroservisa), pitam Ivana je li Twitterovih 1200 previše:

Twitterovih 1200 mikroservisa ne zvuči pretjerano, ako se uračunaju sve sposobnosti koje su skrivene u backendu. Isto tako, ne zvuči čudno niti da je samo njih 40-ak kritično za funkcioniranje aplikacije, kako Elon Musk tvrdi.

Dodaje da nije neobično da postoje servisi koji su nepotrebni, posebno u velikim organizacijama kao što je Twitter:

U većim organizacijama, a naročito onim starijim koje vuku za sobom dosta tehničkog duga i starog koda zna biti po nekoliko tisuća mikroservisa i nije neuobičajeno da se neki od njih zapuste, inženjeri koji su ih napravili napuste firmu i ostanu slabo dokumentirani.

“Mogao bi pitati developere. Da im nije dao otkaz!

Može li se taj tehnički dug, odnosno napuhani broj mikroservisa, odrezati mačem, preko noći (odnosno u par dana), kao što je to zamislio Musk? Čak i laiku poput mene se čini da to ne može biti tako jednostavno, posebno kad pogledamo razne mape i dijagrame mikroservisne arhitekture u većim kompanijama na kojima se vidi koliko toga je isprepleteno.

Baš u kompleksnosti sustava i jest caka, kaže i Kišić:

Generalno nije problem vidjeti koji servis šalje pozive nekom drugom, ali što je kompleksniji sustav sve je teže dešifrirati koji segment je stvarno potreban, a koji nije.

Najbolja metoda za otkrivanje toga bi bila kroz intervjue s ljudima koju su te servise i napravili. Odnosno bila bi, da nisu već dobili otkaz.