Kako igrifikacijom poboljšati izlaznost na hrvatskim parlamentarnim izborima?

Kao što je Ivica Puljak, moj prijašnji gost na Birc Talk podcastu rekao: „Svi laki problemi već su riješeni. U budućnosti nas čekaju samo oni teški.“ U tome duhu, odlučio sam napisati ovaj članak. Ne kako bih predložio rješenje, nego kako bih potaknuo ljude na razmišljanje o mogućim odgovorima na teška pitanja.

Neki od najtežih problema za riješiti u svijetu su društvene prirode. Kako ne možemo imati jedinstveno rješenje za sve probleme u svijetu, bilo bi dobro da se fokusiramo na probleme u Hrvatskoj, a velik broj ljudi koji ne žele izaći na izbore predstavlja i veliki problem u ovoj regiji. Pitao sam se: na koji način motivirati ljude da izađu na izbore, kako ih potaknuti da „daju“ svojih 20-ak minuta kako bi imali mogućnost za bolju budućnost?

Igrate se i kada niste toga svjesni

Kao UX dizajner, moj cilj je riješiti problem kako bih postigao poslovni cilj kompanije, stavljajući korisnika u centar pozornosti. No, što ako je kompanija=država, a svi vlasnici i korisnici su ljudi koji žive u toj državi?

Poticanje ljudi na neku radnju koju ne žele napraviti može biti komplicirano. Mnogo tvrtki koje imaju stručnjake u svojim timovima ne uspijevaju u tome. Nakon nekog vremena provedenog razmišljajući o tome kako potaknuti ljude na glasovanje, vratio sam se na osnove ljudske psihologije, a onda mi je palo na pamet: svi vole igrati neku vrstu igara. Ne samo kompjuterske ili društvene igre, igramo se svakodnevno i mnogo više nego se nama na prvu čini.

Igre igramo dok se vozimo, dok radimo ili odmaramo, a toga nismo ni svjesni. Jedan primjer igre bile bi stube klavijature čija je implementacija povećala korištenje tih stuba za čak 66%. Jedna mini-igra bila je dovoljna promijeniti ljudsko ponašanje.

Problemi s izlaskom na izbore

Prvo pitanje koje sam se morao pitati o ovome problemu je: Zašto ljudi ne žele izaći na izbore? Kako bih dobio saznanja, obratio sam se hrvatskom subreddit forumu i dobio poprilično zanimljive odgovore koje sam sažeo u 3 pretpostavke:

1. Ljudi se ne osjećaju kao da rade nešto značajno kad izlaze na izbore zbog toga što „sve ostaje isto“ nakon izbora, bez obzira na to tko pobjedi na izborima.
2. Ljudi imaju nisko povjerenje u vladu i vladine institucije.
3. Ljudi nemaju za koga glasati.

Sva 3 gore navedena problema je teško riješiti pogotovo jer nemamo kontrolu nad unutarnjim osjećajima pojedinaca pa sam odlučio potražiti novi pristup koji bi motivirao ljude izvana. Znam da je unutarnja motivacija bolja nego vanjska motivacija u mnogo slučajeva, ali ovdje stvarno nemamo izbora nego vanjskom motivacijom utjecati na ljude. Potencijalno rješenje pronašao sam u igrifikaciji izbora.

Igrifikacija je proces u kojemu ozbiljnu radnju pretvaramo u „igru“ te na taj način „zavaravamo“ ljude kako bi napravili nešto produktivno kroz zabavu. Kako bismo to napravili, prvo moramo analizirati nešto što se zove „Petlja angažmana“ iliti na engleskom, Engagement loop.

Motivacija je prvi korak u petlji angažmana. Nakon što je osoba motivirana za obavljanje radnje, osoba će tu radnju obaviti. Radnja će pružiti povratnu informaciju, koja bi opet trebala voditi do motivacije. Ako jedan od ova tri elementa ne postoji ili nije aktiviran, petlja se prekida i osoba neće napraviti željenu radnju.

Kako vidimo po našem istraživanju na hredditu, povratna informacija s prijašnjih izbora je vrlo loša (ljudi misle da se ništa ne mijenja bez obzira tko osvoji izbore), tako da ljudi nisu motivirani, što rezultira nedostatkom akcije, što dalje opet rezultira još gorom povratnom informacijom. Na taj način stvara se negativna petlja koju je teško razbiti postepenim promjenama, a upravo zbog toga trebamo radikalan zaokret u razmišljanju i djelovanju.

Još jedan problem je nedostatak opipljive nagrade za radnju – glasovanje ne pruža nikakvu opipljivu nagradu za trud kojeg birač uloži. Naravno, stranka koju podupirete može osvojiti izbore, i vi možda budete profitirali od toga, ali to nije stvarna opipljiva nagrada (osim što zbog korupcije i nepotizma u Hrvatskoj, pojedinci stvarno imaju direktne koristi ako glasaju za „pravu“ stranku, ali to je drugi problem kojeg ćemo riješiti kasnije 😉).

Što nas tjera na promjenu ponašanja?

Foggov model ponašanja može nam pomoći shvatiti zašto ljudi mijenjaju svoje ponašanje. Prema Foggu, promjena ponašanja je rezultat 3 faktora: motivacije, mogućnosti i okidača. Ako je akcija lakša za ostvariti, a u isto vrijeme osoba ima visoku motivaciju za ostvariti tu akciju, vjerojatnije je da će osoba reagirati na okidač koji smo kreirali kako bismo potakli promjenu ponašanja. Taj okidač može biti jednostavna tekstualna poruka na mobitelu, notifikacija ili poticaj neke druge vrste.

Kako bih lakše objasnio Foggov model, provest ću vas kroz svakodnevni primjer.

Recimo da dobijete notifikaciju na svoj mobitel. Ako ste motivirani da uskoro vidite poruku (recimo da čekate poruku od vama bitne osobe ili recimo, rezultate ispita na fakultetu), a uz to je i vaš mobitel odmah pored vas, gotovo odmah ćete reagirati na notifikaciju koja vam stiže na mobitel. No, s druge strane, ako se tuširate i nemate mobitel pored sebe, vaša mogućnost za provjerom notifikacije se smanjuje, što znači da nećete odmah promijeniti svoje ponašanje i pogledati notifikaciju. Dakle, osoba će reagirati na notifikaciju i ostvariti željenu akciju ako su motivacija i mogućnost visoke.

Najčešći argument kojeg čujem za povećanje broja birača je digitalno, odnosno e-glasovanje. No digitalno glasovanje putem PC-ja ili smartphonea bi možda moglo i smanjiti broj glasača. Iako bi se mogućnost glasanja povećala što bi moglo rezultirati većim brojem glasača, glasovanje bi moglo izgubiti na važnosti te bi manje ljudi moglo smatrati glasovanje kao nešto bitno.

Ovdje se može povući paralela s odlaskom u teretanu. Ako ste platili teretanu vjerojatno u tu teretanu i idete jer ste uložili svoj novac i ne želite da taj novac „propadne“. No, ako vam netko da mogućnost da idete u teretanu besplatno, to možda smanji vašu motivaciju da idete u teretanu. Ljudi često „besplatne“ stvari olako shvaćaju, a najviše pozornosti i pažnje daju onim stvarima kojima su morali posvetiti svoje vrijeme ili svoj novac. Tu vrijedi teza: „ako ne moram uložiti svoje vrijeme, onda nije ni bitno“. Ovu tezu o e-glasovanju ipak bismo trebali testirati prije nego što bismo uopće mogli vidjeti bi li to promijenilo broj glasača. Također je potrebno utvrditi koji broj glasača ne može izaći na izbore, a koliki broj glasača ne želi izaći na izbore.

Konačno, dolazimo do igrifikacije izbora

Mnogi principi mogu biti iskorišteni kako bismo povećali motivaciju osobe. Puno je takvih primjera, ali ovdje bih istaknuo primjer cestovne lutrije, čiji princip bismo mogli kopirati na našu situaciju.

Cestovna lutrija funkcionira tako da nagrađuje ljude koji nisu prekoračili ograničenje brzine, na način da ih stavlja u jedan kup i onda nakon nekog vremena izvlači pobjednike. Fond nagrada se puni od strane ljudi koji prekoračuju cestovnu brzinu. Dakle, jedno od potencijalnih rješenja da navedemo ljude na glasovanje je taj da im damo novac. No, ako bismo svima dali novac, morali bismo dati veliku količinu po osobi, što znači ogroman trošak za izbore.

Također, možemo kazniti ljude koji ne izlaze na izbore. Ovaj princip „motivacije“ također može potaknuti ljude na izlazak na izbore, no moja pretpostavka je da će ljudi izaći, i s guštom nacrtati mali šaljivi crtež na svoj izborni listić. Ljudi bi u toj situaciji izlazili na izbore samo zato što ne žele biti kažnjeni, a u stvarnosti bi stvorili još veći animozitet prema glasovanju.

Izborna lutrija!

Primjer kojeg želim predložiti je sljedeći: Za svaku osobu koja je izašla na izbore, u fond za nagradu stavlja se jedna kuna, a svaki tisućiti glasač osvaja 1000 kuna. Naravno, u ovu jednadžbu možemo uzeti i drugačije brojke, ali trenutno shvaćate ideju.

Ovakvim modelom glasanje bi nas koštalo dodatnih 3,8 milijuna kuna, a s obzirom da je trošak izbora oko 40 milijuna kuna, ovo bi značilo povećanje ukupnih troškova u iznosu manjem od 10%.

Provodeći igru lutrije, možemo vanjskom motivacijom potaknuti ljude (a pogotovo mlade i one kojima je svaka kuna bitna) da izađu na izbore. Čak i prekrižiti listić je bolje nego uopće ne izaći na izbore. Ovim principom pružili bi ljudima vanjski, opipljivi motiv za akciju, a onda bi nadam se i birali bolje ljude, što će rezultirati boljom povratnom informacijom, što će opet rezultirati većim brojem glasača. Na ovaj način pokrećemo petlju angažmana, s nadom da ćemo riješiti barem jedan problem u našoj predivnoj zemlji.