Izbjeglice nisu bogate jer imaju pametne telefone: To je često jedina vrijedna stvar koju posjeduju!

Glupe rasprave na društvenim mrežama gdje si ljudi obično daju previše oduška uglavnom me ne uspijevaju izbaciti iz takta. Ali kad vam netko od poznanika s kim ste odlučili sjesti na kavu krene nadugačko i naširoko objašnjavati vezu između bogatih izbjeglica i njihovih pametnih telefona, vrijeme je da sjednete za računalo i napišete smislen članak na tu temu.

Jesu li pametni telefoni toliko neuobičajeni za zemlje u razvoju?

Imam blagi osjećaj da ljudi zapravo nemaju pojma koliko su pametni telefoni promijenili sliku svijeta kakav smo poznavali u posljednjih desetak godina. Prije svega, broj ljudi koji ima pristup internetu početkom stoljeća iznosio je svega 400 milijuna globalno, da bi do 2014. godine, prije svega zahvaljujući mobilnim komunikacijama, narastao na čak 3 milijarde. Isto tako, od 7 milijardi ljudi na Zemlji, danas čak 2 milijarde posjeduje pametne telefone, a projekcije do 2020. godine pokazuju da će taj broj porasti na gotovo 4 milijarde.

Samo primjera radi, čak 70% populacije u subsaharskoj Africi pokriveno je mobilnim signalom (od čega 20% 3G signalom), dok pristup pitkoj vodi ima svega 60%, a priključak na električnu mrežu tek nešto više od 30%. I u takvim uvjetima, gotovo 40% ljudi u subsaharskoj Africi posjeduje mobitele, od čega je polovica pametnih telefona. Isto tako, cijene pametnih telefona značajno su se stropoštale posljednjih godina, tako da prosječna globalna tržišna cijena mobilnih uređaja s Android operativnim sustavom iznosi oko 250 dolara, dok se najjeftiniji mogu nabaviti za manje od 35 dolara.

Ove brojke, naravno, nisam ja izmislio, već su to relevantni podaci koje u svom vrlo slikovitom predavanju iznio Benedict Evans, jedan od ključnih analitičara globalnog tržišta mobilnih tehnologija. Ali ako vas podatak o 20% stanovništva s pametnim mobitelima u subsaharskoj Africi začuđuje, što onda reći na činjenicu da u Jordanu preko 40% stanovnika koristi pametne telefone, a u Libanonu taj postotak iznosi čak 48%? Sve to je nešto manje od 60% koliki je postotak korisnika pametnih telefona u Hrvatskoj, ali daleko od toga da su pametni telefoni neuobičajena stvar na područjima odakle dolaze izbjeglice. I upravo globalna pristupačnost i rasprostranjenost pametnih telefona zabijaju prvi čavao u lijes teorije o “bogatim izbjeglicama s pametnim telefonima”.

Pametni telefon je izbjeglicama ono što je nekoć bio švicarski nož

Na stranu globalna tržišna kretanja, ono što me više pogađa u tim glupim pričama je nedostatak ljudske dimenzije i krajnja površnost. Naprosto mi je nevjerojatno kako ljudi naprečac mogu donositi zaključke o stvarima u koje nisu upućeni i koliko im je teško uživjeti u situaciju i uvjete u kojima izbjeglice putuju. Razmislite samo na trenutak koliko vam, kada ste u stranoj zemlji, čiji jezik ne poznajete, može pomoći GPS i navigacija ili koliko fotografija “okinete” svojim pametnim telefonom i koliko ste sretni što pomoću pametnog telefona u hodu možete potražiti informacije koje vas zanimaju. Sad zamislite ljude koji su sa sobom na put u nepoznato ponijeli samo nekoliko komada odjeće i par osobnih sitnica. Tim ljudima pametni telefoni su nešto najvrjednije i najvažnije što posjeduju.

Izbjeglice putem svojih pametnih telefona stupaju u kontakt putem WhatsAppa, Vibera ili Facebooka s dijelom obitelji u zemljama u koje idu ili u zemljama iz kojih dolaze čim god uhvate priliku da se spoje na mrežu. Nadalje, velik broj izbjeglica u mobitelima drži fotografije svojih bližnjih (od kojih su neki možda čak i stradali u ratu) ili gradova i sela (možda i iz nekih ranijih vremena) kao jedine uspomene na život kakav su nekoć imali. Dodajmo tome i činjenicu da putem mobilnih telefona dolaze do svih relevantnih informacija te jedni s drugima razmjenjuju iskustva, ali i dogovaraju i koordiniraju razne oblike legalnih i, nažalost, ilegalnih transfera. Osim toga, upravo su razmjena iskustava i Google Maps jedan od razloga zašto je sve manje pokušaja ilegalnih transfera i zašto sve više izbjeglica bez tuđe pomoći pokušava doći u Europu. Uzmemo li sve to u obzir postaje jasno zašto su pametni telefoni postali toliko važan dio njihovih života i toliko važni da ih tijekom transfera čamcima iz Turske u Grčku oblijepe ljepljivom trakom i stave u vrećice kako bi ih održali na suhom.

Nemojte osuđivati, nego pomognite izbjeglicama

Iz svih navedenih razloga pogrešno je i otužno osuđivati ljude samo zato što imaju pametne telefone. Zastanite samo trenutak i zamislite što biste vi da se nalazite u njihovoj situaciji ponijeli sa sobom na put. Vjerujem da bi se pametni telefoni kao komunikacijsko sredstvo našli visoko na listi prioriteta i stoga nemojte i vi upasti u zamku i osuđivati te ljude. Umjesto toga, postoji toliko divnih načina da se pomogne tim ljudima. Primjerice, putem Indiegogoa skupljaju se donacije za nosiljke za izbjegle majke s djecom ili recimo možete donirati pokrivače i vreće za spavanje po sve hladnijem vremenu. Isto tako izuzetno cijenim što Otvorena mreža pokušava izbjeglicama osigurati mrežni pristup jer je informacija blokada usred Europe njihov najveći neprijatelj.