Like, share, vlog: Odlični za dizanje svijesti, ali svijest treba pretočiti u djela!

Čini se da nikad nije bilo više razloga da se aktiviramo i progovaramo o važnim društvenim problemima nego danas, a internet nam je otvorio gomilu novih mogućnosti da svoje mišljenje i podijelimo. Ipak, gdje je granica “internetskog aktivizma” i prave brige za neke ciljeve i koliko toga zapravo možemo napraviti lajkom ili šerom?

U istraživanju ove teme pomogli su mi popularni komičar i vloger Aleks Curać-Šarić, Jelena Tešija iz GONG-a i Lucija Baraban koja je dio kolektiva iza osječkog azila za nezbrinute životinje. U razgovoru s njima nastojao sam saznati različita gledišta na sve prisutniji “internetski aktivizam”, ali i vidjeti koliko je zapravo moguće promjena unijeti samo klikovima na internetu.

Odgovor je, pogađate: ne baš puno, kao što su i naši Netokrati više puta analizirali. Neki će reći – “bolje išta nego ništa”. No, je li to doista tako?

Ti, ti si mi u mislima.

Siguran sam kako svi znate za izjavu thoughts and prayers oja zatrpa internet svaki puta kada se u svijetu dogodi neka katastrofa. Svi su tada “jedno”, ali svoje jedinstvo i podršku izražavaju ne direktnom pomoći, već fejsom, jer ipak svi mislimo da će nas drugi smatrati bešćutnima ako se nešto loše dogodi, a mi samo sjedimo prekriženih ruku i ne kažemo glasno da nam je žao.

Stoga nećemo sjediti prekriženih ruku, nego ćemo (vjerojatno sjedeći) natipkati taj status, zar ne? Ipak, Jelena Tešija kaže kako je i to dobar način ukazivanja na određenu situaciju:

Sigurno da se ne može puno promijeniti isključivo djelovanjem na društvenim mrežama, ali u mom su se iskustvu mreže pokazale kao dobar način ukazivanja na određeni problem, postavljanja problema na dnevni red, okupljanja oko tog problema i naposljetku djelovanja u offline životu.

Ponekad lajk dovede i do akcije… Ponekad.

Jelena dodaje i kako su se neki od najvećih prosvjeda u nedavnoj ovdašnjoj povijesti rezultat upravo internetskih okupljanja te je očito da ponekad i “lajk i šer” mogu dovesti do nečeg zaista velikog u stvarnome svijetu. No, društvene mreže i česta “prazna empatija” na njima fenomen su koji zaista vrijedi istraživati, a Jelena napominje kako se i sama često suočavala sa situacijama u kojima je bila frustrirana zbog disproporcionalnog odaziva na društvenim mrežama i u stvarnome životu:

Mogu se samo opet osvrnuti na vlastito iskustvo organiziranja koje je ponekad bilo popraćeno frustracijom zbog broja lajkova i šerova koji ne završe pojavljivanjem na određenoj javnoj akciji/prosvjedu. Međutim, mislim da je pretjerano reći da je ta “indirektna” podrška bila u potpunosti nebitna (čisto zbog kruga ljudi koji su zbog lajkova i šerova tu objavu ili poziv na okupljanje vidjeli) ili da je naštetila nastojanjima za promjene.

Držanje koraka s vremenom

Sličnog stava je i Lucija Baraban iz azila u Osijeku, koja kaže kako se jednostavno promijenio način na koji gledamo na aktivizam jer on u moderno doba postaje dostupan svima. Daleko smo dogurali od cenzuriranih informacija iz samo nekoliko izvora, dodaje Lucija. Danas je aktivizam i zauzimanje za ciljeve dostupan svima, a informacije nisu nikada bile protočnije i demokratiziranije. Jasno, samim time je i zauzimanje za ciljeve mnogo lakše.

Ipak, Lucija napominje i kako je mnogo bolje “dijeliti i lajkati”, nego ne činiti apsolutno ništa:

Smatram da su se društvene mreže i doba dijeljenja i lajkanja jako infiltrirale i skoro identificirale sa stvarnim svijetom, tako da iz njih trebamo izvlačiti ono najvažnije, a to je da jedni drugima prenosimo važne informacije. Također smatram da je bolje i dijeliti i lajkati, nego ne učiniti ništa – nikad zapravo ne znamo do koga će stići informacija koju smo podijelili i koji kotačić će zakotrljati.

Osječki azil je za ovo zaista dobar primjer, posebice jer je kolektiv koji stoji iza njega aktivan na društvenim mrežama te se trudi približiti probleme nezbrinutih životinja na nov i moderan način. To im čini i dobro, a okretanje novim tehnologijama evidentno je i iza moderne nove aplikacije za udomljavanje životinja koju su razvili uz tvrtku COBE.

Vlog kao alat za promjene

Aleks Curać Šarić predstavlja nešto drugačiji pristup aktivizmu, pogotovo jer se bavi vloganjem koje, za razliku od Facebooka, kod nas i nije suviše mainstream. Vlogovi, pak, mogu biti izuzetno moćan alat kada je riječ o govoru o aktualnim temama, ponajviše jer video dopušta da odete na mjesto događaja i direktno kažete u kameru ono što mislite.

Aleks se vloganjem bavi relativno kratko, ali je pomoću humora i karizmatičnih videa skupio gotovo 4500 pretplatnika na YouTubeu. Zajednica zainteresirana za ovakav sadržaj očito postoji, a Aleks napominje kako se odlučio ovim formatom baviti što je više moguće te ne krije da želi postati najpoznatiji domaći vloger. Osim toga, u posljednje se vrijeme planira baciti i u edukaciju o novim medijima kako bi mlađe generacije bolje znale koje su prednosti i mane YouTubea.

Upravo su karizma i solidan broj pratitelja za mlad vlog Aleksu dali hrabrosti da se uhvati u koštac i s nekim “teškim” temama:

Dotaknuo sam se moje situacije u kvartu u Rijeci i taj je vlog lijepo odjeknuo, kao i situacije koja se dogodila na Jarunu gdje su napravili novu regulaciju prometa i, po meni, stavljajući stazu na cestu ugrozili i bicikliste i vozače. Obje teme nisam vidio da je itko spomenuo u ovoj sferi digitalnih medija, a vjerujem da im je trebao glas pa sam se ja okušao u tome. Ti vlogovi su bili eksperiment koji je stvarno dobro prošao tako da to mi je dalo poticaj da se možda uhvatim i nekih “težih” tema.

Koliko god su njegovi vlogovi dobro odjeknuli, Aleks je generalno skeptičan kada govorimo o tome što se zaista može učiniti putem digitalnih kanala:

Vloganjem se ne može ništa postići, percepcija nema veze s time. Ni statusima na Facebooku, niti objavama na Twitteru. Postići se može izlaskom na izbore i glasovanjem te akcijama i djelima. Vloganjem se može podići svijest o nekom problemu, na zanimljiv način možda približiti inače nerazumljiva tema ili pojednostaviti komplicirana politička situacija. To je tek nulti korak i zapravo jedini na koji su ljudi spremni jer za svaki drugi treba nešto stvarno napraviti – i tu dolazimo do činjenice da rijetki to hoće.

Edukacija i medijska pismenost izuzetno važni

S ovim se stavom slaže i Jelena iz GONG-a, koja dodaje kako je mnogo lakše govoriti o izborima, nego zaista napraviti uvjete u kojima će ljudi rado izaći i dati svoj glas. Veliku ulogu ovdje ima kvalitetna ponuda kandidata, ali i edukacija te vrlo potrebna medijska pismenost koje u Hrvatskoj uvelike fali.

Korištenje interneta, ne samo za memove, nego i za više ciljeve, sigurno će biti jedna od glavnih stavki u pokretanju društvenih promjena u budućnosti, a Josipa mi dodaje kako se uz pomoć novih medija zaista lako može doći do velikog broja ljudi, čija pažnja se potom može iskoristiti kako bi se dala podrška nekom većem cilju.

Internetski aktivizam može zaista biti “Bogom dan”, a broj pokreta kao što je #MeToo ne bi bili toliko snažni da nije upravo – interneta. Ali, kako kaže Aleks:

Nakon podizanja svijesti o nečemu, treba tu svijest pretočiti u djela.

Naravno, ja se neću ljutiti ako šerate ovaj članak.