Ne, ovo nije još jedan tekst o sve popularnijem sindromu "uljeza". Ovo je zapravo iskustvena priča o zaokretu za 180° i promjeni karijernog puta jednog non-techija te kako je pisanje internog handbooka pomoglo pri savladavanju sindroma i generalno lakšem onboardingu na agencijski život.
Iako već godinama pratim IT industriju i tech scenu, tek kada sam prije koju godinu i službeno zakoračio u taj svijet, spoznao sam koliko zapravo malo znam i razumijem. Zapitao sam se jesam li napravio pravi potez ili – pogrešku?
Mislim, proces zaposlenja je sadržavao poveći broj selekcijskih krugova, zadataka i testova te je bio poprilično sveobuhvatan, ali što su pobogu vidjeli u meni? Tada sam se prvi put susreo s nedoumicom jesam li varalica (imposter) ili ne?
Ono kad kočiš sam sebe
Dolazak u novu radnu okolinu, upoznavanje novih ljudi, novih procesa, metodologija rada, sustava, alata i same industrije, može biti popriličan izazov.
Kao i velika većina IT firmi, i moja ima uigran onboarding sustav i procese s ciljem lakšeg premošćivanja spomenutih izazova. Od upoznavanja glavnih dionika, dobivanja mentora do “how the company works” priručnika.
I da se razumijemo, sve je to bilo od velike pomoći u prvim mjesecima prilagodbe i učenja. Usprkos tome, u meni se počela rađati dvojba i nepovjerenje u samog sebe kako sam dobivao nova zaduženja i odgovornosti. A to nije dobra osobina nekoga tko bi trebao predstavljati firmu pred novim, potencijalnim klijentima, zar ne?
Nisam bio siguran imam li potrebne vještine da uspješno i samouvjereno razgovaram s klijentima i bez poteškoća shvatim njihove poslovne probleme, izazove, ciljeve te da s lakoćom definiram daljnje korake i potrebne akcije s naše strane. Jer hej, određeni aspekti suradnje moraju biti definirani prije no što ona de facto započne!
Svoje strahove i dvojbe podijelio sam (nekoliko puta) sa svojim Team Leadom i iako sam dobio poprilično umirujuće savjete i smjernice, nisam imao mira. To mogu pripisati činjenici da pomalo stremim perfekcionizmu i nemam previše strpljenja. Želio sam pohvatati sve konce čim više i čim prije.
Iako živimo u vremenima u kojima nekoliko klikova osigurava pregršt materijala za učenje, mučio sam se s pronalaženjem dobitne formule koja će strukturirati i sistematizirati taj sadržaj u prikladne umne police i u odgovarajućem slijedu.
Slučajno, namjerno ili djelovanjem deus ex machine, dobio sam zadatak koji me usmjerio na pravi put…
Rad na timskom handbooku.
Kako je Business Development tim rastao, došlo je vrijeme da sve procese popišemo, definiramo određene kriterije i odgovornosti te stvorimo podlogu za još bolji onboarding novih kolega. Neću ići u prevelike detalje procesa koji je trajao nekoliko mjeseci, no mislim da ima koristi ako navedem barem jedan TL;DR. Možda pomogne nekome drugom u budućnosti.
Prvi korak ovog procesa bio je due diligence već postojećih handbookova i razgovor s ljudima koji su na njima radili. Čemu kretati iz apsolutne nule kada (dokazani) temelji već postoje, zar ne? Potom smo napravili okvirni kostur glavnih poglavlja i potpoglavlja kako bismo lakše organizirali i strukturirali naše daljnje istraživanje. I to je bio zabavni dio kojeg nasljeđuje malo zamorniji dio – nova runda istraživanja, detaljnijeg raspisivanja procesa, definiranja načina rada, metodologija, terminologija… Cijeli ovaj dugotrajni proces zaključili smo finalnim ugađanjem, catchy naslovima i opisima te odabirom timskih ikonica.
A rezultat? Rezultat je sveobuhvatan priručnik koji broji 5 poglavlja, 24 potpoglavlja i uspješnu primjenu od strane petorice novih kolega. Bravo mi!
E pa, kakve ovo veze ima sa sindromom “uljeza”?
Dok sam radio na handbooku, nesvjesno sam počeo slagati određene elemente u pripadajuće umne police. Sve je nekako počelo sjedati na svoje mjesto i to sam osjetio u prvim tjednima nakon završetka handbooka, kako u internoj komunikaciji i suradnji s drugima, tako i u načinu rada i ophođenju prema potencijalnim klijentima.
Bolje razumijevanje internih procesa, poput važnosti koordinacije s drugim timovima i tech leadovima, pomoglo mi je da pronađem svoj stil komunikacije, vođenja sastanaka i menadžiranja klijenata i njihovih očekivanja.
Uz to, oslobodio sam svoj (pomalo) introvertirani karakter. U samim početcima, bilo me strah postavljati pitanja o temama koje nisam razumio (ipak bi svi trebali bez problema shvatiti svaki božji API koji postoji…) jer bi time drugima dokazao da mi tu nije mjesto, tj. da sam varalica. No, kako sam dobio “opravdani” razlog za ispitivanjem, shvatio sam da su drugi generalno spremni pomoći i da neće osuđivati “neznanje”. Ludo, zar ne?
Također sam shvatio da nismo svi isti. Iako su meni moja pitanja zvučalo glupo, drugima su ponekad pomogla sagledati problematiku iz potpunog drugačije perspektive i kuta gledišta. Ne nosimo svi inženjerske kapice (niti smo ih sposobni nositi) pa su moja pitanja zapravo drugima pomogla da shvate kako postoji šansa da i klijent neće shvatiti naš prijedlog rješenja ili tumačenje problema. Odnosno da određene stvari možda moramo simplificirati i prilagoditi rječniku klijenta ili određene industrije.
Premotajmo film nekoliko mjeseci unaprijed…
Ne mogu tvrditi da sada ispitujem apsolutno svaku sitnicu koju ne razumijem ili s kojom nisam upoznat, ali sam definitivno slobodniji i izravniji.
Sposobnost otkrivanja sebe drugima, tj. prikazivanja u pravom svjetlu, i umijeće postavljanja pitanja svih oblika i formi, pokazale su kao velika snaga, a ne slabost kako sam prvotno mislio. Štoviše, jedna od životnih krilatica postala mi je ona poznata izreka “There’s no such thing as a stupid question“. Ne baš, ali skoro.
Nikad dosta komunikacije
Koja je zapravo poanta moje priče? Ako ti nešto nije jasno ili se ne osjećaš udobno u svojoj koži, u profesionalnom smislu, napiši (interni) handbook i sve će biti ok? Ne baš tako doslovno.
No, ono što možeš izvući iz ovoga je činjenica da je komunikacija učinkovit način za razbijanje imposter sindroma. Pitaj pitanja i izrazi svoje nedoumice. Siguran sam da ćeš naići na pozitivnu reakciju kolega.
Znam da postoje firme u kojima vodeći ljudi ne pridaju toliku pozornost svakom pojedincu. Ipak, vjerujem da svaka firma može imati koristi od raspisivanja poslovnih procesa u obliku nekog priručnika. Na tebi je da tu ideju prodaš svojem nadređenom, a onda ćeš imati izliku za ispitivanjem brojnih pitanja. A moći ćeš si i na LinkedIn dodati poziciju autora! Kvragu, zaboravio sam si to nadodati…
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.