Zašto neki i dalje dijele lančane statuse očito lažnog sadržaja na Facebooku?

Prije no što se vratimo stoljeća, možda i tisućljeća unatrag, otputujmo nakratko u devedesete, desetljeće koje se možda današnjim internetskim generacijama također čini kao nekakvo misteriozno pećinsko doba. Naime, u to su doba lančane poruke, statusi, mailovi bili – lančana pošta.

Slijedi jedno priznanje: i sama sam sudjelovala u nastavljanju jednog lanca poruka koji je netko pokušao prekinuti.

Naime, jednog sam ljetnog dana, možda vrelog baš kao što je današnji, s prijateljima u odvodu za kanalizaciju primijetila omotnicu, prema stanju, svježe bačenu. Prepoznala sam odmah o čemu se radi jer je i moja majka nekoliko dana ranije dobila slično pismo – ne sjećam se točnog sadržaja, ali imalo je sve elemente lančanih poruka, od osobne priče, opasnosti koja prijeti i upozorenja do zahtjeva da se pismo umnoži i šalje dalje kako bi se prijetnja uklonila.

Mama je, pametna žena, uz duboko mrmljanje bacila sve u smeće, što je mene zgrozilo jer je jasno pisalo da se lanac mora nastaviti kako bi opasnost nestala. Nisam mogla pregovarati s njom, jer je rijetko koji osnovnoškolac devedesetih imao prostora za pregovor s roditeljima oko takvih “gluposti”, ali kad sam uočila sličnu, tuđu omotnicu u odvodu, pokušala sam zakrpati bar taj prekinuti lanac. Nakon što smo, ni ne sjećam se više kako, dohvatili omotnicu, proučili sadržaj pisma i shvatili njegovu ozbiljnost, prijatelji i ja pozvonili smo na adresu u susjedstvu, koja je bila navedena na omotnici. Zbunjenoj susjedi objasnili kako smo pismo našli u odvodu i da je zasigurno tamo slučajno završilo, jer tko bi, zaboga, tako važno pismo namjerno bacio. Pa, eto, mi ga spasismo – za svaki slučaj.

Je li ta omotnica završila ponovno u odvodu ili smeću ili je susjeda nakon naše intervencije odlučila ne igrati se više sa sudbinom i nastaviti lanac pisama, nije mi poznato. No, sjećam se da je tada prosljeđivanje lančanih pisama značilo njihovo kopiranje (što nije bilo jeftino ni lako dostupno) ili prepisivanje (što je zahtijevalo vrijeme), kupovinu omotnica, markica i šetnju do obližnje pošte ili sandučića ne bi li se pismo poslalo na razne adrese.

Za svaki slučaj, kopiranje i pasta – reče direktor HTZ-a

Mislim da me upravo ta cijela kompleksna uputa najviše fascinirala jer – zašto bi netko uložio toliki trud u prosljeđivanje takvih pisama, ako tu nema nečega? Za svaki slučaj, nastavi niz!

Danas su dvije stvari drugačije. Prvo, ja više nisam naivni osnovnoškolac, stoga svoju energiju radije usmjeravam u razbijanje, a ne nastavljanje lančanih poruka, lažnih vijesti i online prijevara, zbog čega i pišem ovakve tekstove. Drugo, danas je lančane poruke lakše podijeliti no ikada, zahvaljujući društvenim mrežama.

Vjerojatno ste i sami ovih dana vidjeli jedan u nizu (ha!) statusa koji periodično obiđu Facebook, a koji govori o tome kako Facebook odjednom može koristiti vaše fotografije (a možda ste ga i sami podijelili, poput predsjednika Hrvatske turističke zajednice, Kristjana Staničića, koji je zbog toga postao predmet izrugivanja javnosti i medija).

Ipak, jedno je ostalo isto. Motivacija za dijeljenje statusa i poruka čiji je sadržaj očito lažan i dalje se može objasniti frazom “za svaki slučaj”. Oni koji dijele takve statuse možda su negdje u primozgu i svjesni da je malo vjerojatno da je sadržaj istinit, no, čak ih i mala mogućnost da jest tjera da ga dijele dalje. Jer cijena je prevelika u slučaju da je riječ o istini!

To dokazuje i jedan od primjera takvih statusa na koje sam naišla ovih dana – doslovno počinje riječima “za svaki slučaj”. Riječ je o varijaciji statusa koji je podijelio i nesretni direktor HTZ-a, a u kojemu se govori kako “sutra počinje novo Facebook pravilo na kojem mogu koristiti vaše fotografije”! Slijedi nastavak statusa:

Ne zaboravite da je rok danas!!! Može se koristiti u pravosudnim slučajevima u slučajevima protiv vas. Sve što ste objavili postaje javno od danas, čak i izbrisane poruke ili zabranjene fotografije. Jednostavna opcija copy-paste ne košta ništa, bolje je spriječiti nego liječiti. Vijesti Kanala 13, razgovarali su o promjeni politike privatnosti na Facebooku.

Ne dam Facebooku ili Facebook organizacijama dozvolu da koriste moje fotografije, informacije, poruke ili objave, prošlost i budućnost. Ovim izjavom upozoravam Facebook da je službeno zabranjeno puštanje, kopirati, distribuirati ili uzimati bilo koju drugu akciju počinio protiv mene na temelju ovog profila i / ili njegovog sadržaja. Sadržaj ovog profila je privatna i povjerljiva informacija. kršenje privatnosti može biti kažnjen po zakonu (ucc 1–308–1 1 308–103 i status Rima.

Napomena: Facebook je sada javna jedinica. Svi članovi moraju objaviti ovu poruku. Ako želite, možete učiniti copy/paste ove verzije. Ako ne objavite izjavu barem jednom, time ćete preporučiti korištenje vaših fotografija, kao i informacije koje se nalaze uz statuse profila. Nemojte dijeliti.

S jedne je strane fascinantno koliko mnogo, čak i ovako kratak tekst, sadrži znakova koji upućuju na to da nešto nije u redu s njim – od pravopisne i gramatičke netočnosti, po kojoj je jasno da je sadržaj strojno preveden, ali i ponešto “popravljen”, s obzirom na to da je vjerojatno prošao kroz mnoge ruke, odnosno profile na društvenim mrežama, do nelogičnosti u sadržaju (Kakav je to kanal 13? Što je statut Rima?) – no, s druge se strane nalaze određeni vješto formulirani elementi koji “prosljeđivače” čine slijepima za sve ono što je možda sporno.

Evo nekih manje ili više obveznih dijelova koji čine uspješnu formulu jedne “forvarduše”:

• Tu je dio koji nas lišava odgovornosti – “za svaki slučaj”, odnosno “priznajem da postoji mogućnost da je ovo netočno, ali ću, zlu ne trebalo, postupiti prema uputama”.
• Potom imamo element hitnosti – “rok je danas”, pojačan uskličnicima, čisto da vam ne promakne.
• Autoritet, odnosno, vjerodostojnost se pojačava spominjanjem medija i propisa (to što su imena tih medija i propisa besmislena, manje je bitno). Istodobno, autoritet dolazi i od same osobe koja je status ili poruku objavila ili proslijedila, jer je obično riječ o osobama kojima vjerujemo.
• Opasnost koja prijeti ako se poruka ne proslijedi dalje dovoljno je jaka, ali i široko primjenjiva. Nitko ne želi da sve što su ikada objavili na ovoj društvenoj mreži postane javno, ali ni da se taj sadržaj koristi u kakvim sudskim procesima. Nije bitno o kakvim se procesima radi, bitno je da se ta mogućnost spriječi!
• Sadržaj je tekstualan, nije riječ o poveznici na neki drugi sadržaj, poput članka ili videa. Detaljnije o razlozima zašto to pomaže većoj viralnosti lažnog sadržaja i težem iskorjenjivanju pisat ću nešto kasnije, ali valja napomenuti da suradnja Facebooka s fact checkerima ovdje konačno pokazuje plodove – ako podijelite sadržaj koji je dokazano okarakteriziran kao prijevara, on će imati i niži doseg, a ispod njega će među povezanim sadržajem biti i tekst u kojemu je objašnjeno da nije istinit.
• Trud da se potencijalna katastrofa spriječi je minimalan – potrebno je samo kopirati i zalijepiti poruku na svoj zid te pozvati i druge da to učine.

Zašto kopiranje i lijepljenje, a ne dijeljenje?

Status koji je podijelio Kristjan Stančić na kraju naglašava da se sadržaj poruke treba izričito kopirati i zalijepiti (a u nekim verzijama poruke i kako to učiniti, prema formulaciji riječ je vjerojatno o standardnom internetskom trollanju). Međutim, postoji nekoliko razloga zašto se korisnicima naglašava da poruku kopiraju – a ne dijele, svi pomažu tome da se lažna poruka širi dalje te da se teže utvrdi njeno porijeklo.

Naime, ako se nečiji status samo podijeli, a osoba koja ga je objavila obriše ili mu promijeni vidljivost, sve podjele također nestaju. Slična je stvar i ako osoba uredi status i doda, primjerice, obavijest da je shvatila kako je riječ o prijevari – ista će se obavijest pokazati kod svih podijeljenih statusa.

Tekstualni statusi u konačnici daju i veću vjerodostojnost – osim što osoba koja postavlja status ili ga šalje putem servisa za dopisivanje može na njega dodati svoj osobni “štih”, on predstavlja i veći autoritet, jer se može činiti da je pošiljatelj ujedno i autor tog sadržaja. Time se povećava mogućnost da će se dijeliti dalje s obzirom na to da dolazi iz izvora kojemu vjerujemo.

Ovom metodom prijevaru je puno teže iskorijeniti, jer, ako dođe do prijave sadržaja, Facebook još uvijek ne prati dovoljno dobro “duplikate”, posebice ako se na njima naprave manje ili veće izmjene.

Što zapravo stoji iza lažnih Facebook statusa o Facebooku?

Snopes, jedan od najpoznatijih globalnih fact checkera, još je 2012. objavio kako je sadržaj ovakvih statusa lažan. Naime, on proizlazi iz krivo interpretiranih uvjeta korištenja ove društvene mreže u kojima stoji kako su Facebooku potrebna određena dopuštenja kako bi mogao pružati svoje usluge, a to je dopuštenje za upotrebu sadržaja koji njegovi korisnici kreiraju ili dijele. To je potrebno, recimo, kako bi naš status mogao biti automatski preveden na neki drugi jezik putem automatskog prevoditelja ili kako bi naše fotografije uopće mogle biti pohranjene kod Facebooka ili kakvog pružatelja usluga s kojim ova društvena mreža surađuje.

Od 2012. uvjeti korištenja su pomnije objašnjeni, a i dodatno nadograđeni jer je u međuvremenu u Europi na snagu stupio GDPR.

No, ni u kojem se trenutku nije događao scenarij opisan u statusima koje su mnogi rado podijelili, a, i da slučajno jest, dijeljenje, odnosno kopiranje statusa zasigurno nas ne bi zaštitilo od njega.

Zanimljivo je u ovom kontekstu pogledati i drugi, vrlo često prosljeđivan status koji širi dezinformaciju da će se Facebook početi naplaćivati. Naime, Snopes ga je povezao s malverom, odnosno linkom na stranicu na koju se usmjeravalo osobe ogorčene ovom vijesti. Iako tamošnja skripta koja bi “preotela” računalo naivne osobe odavno više ne postoji, ovakvi statusi i dalje se dijele.

Sjećate li se metha od jagode? A bijelog/crnog kombija?

Da, nerijetko se dogodi i da lančana laž dobije svoj vlastiti “život”, dijeli se sve dalje, poprima različite osobine ovisno o podneblju, prevodi se, bolje i lošije, a ponekad doista završi i u medijima, čime dobiva na dodatnoj vjerodostojnosti.

Jedan takav primjer je periodična internetska paranoja koja se širi o “razarajućoj” drogi mirisa i boje jagode, koja je vrlo primamljiva djeci, a koja je prije nekoliko godina objavljena i na našim portalima.

Naravno, riječ je o urbanoj legendi koju je američki DEA (Drug Enforcement Administration) još 2008. godine razotkrio kao laž, ali to ne sprječava korisnike društvenih mreža da dijele informacije o njoj desetljeće kasnije. Zašto? Zato što je riječ o djeci. Zato što s vremenom poruka mijenja sadržaj, ne bi li bila prilagođenija vremenu i lokaciji. Zato što… Za svaki slučaj.

Ista je stvar i o misterioznim kombijima koji vrebaju djecu u okolici škola i vrtića. Vraća me i taj slučaj opet u devedesete kada su se slične paranoje dijelile usmenom predajom. Prije nekoliko mjeseci, gledam kako poznanica, tehnološki educirana osoba, dijeli nečiji status upravo o jednom takvom kombiju, koji sadrži sve one elemente kao i onaj koji je bio povod članka – hitnost, opasnost, poziv na dijeljenje informacija, ali i nelogičnosti, gramatičku neispravnost…

Ali, bez brige, podijelila je i ona sve to uz obaveznu napomenu “za svaki slučaj”.

Zašto je nekima manje bitno je li sadržaj lažan?

Psihologinja Pamela Rutledge govoreći o ovoj temi navela je kako ćemo lakše povjerovati prijetnjama koje se čine mogućima ili koje je, bar na prvi pogled, teško provjeriti. I to je istina – nekome tko nije pretjerano upućen u to kako Facebook funkcionira činit će se vrlo vjerojatnim da bi ta društvena mreža odjednom mogla učiniti sav naš sadržaj javnim – ionako stalno mijenja pravila igre, ionako stalno cure nekakvi podatci, a mediji stalno pišu o toj temi.

Osim toga, najuspješnije i najdugovječnije lančane lažne informacije pobuđuju u nama najdublje strahove. Droga i kombiji prijete našoj djeci, a Facebook našim slikama, našim porukama, našim tajnama.

Samim time, “za svaki slučaj” prosljeđujemo onaj status dalje, kaže Rutledge.

Moramo odabrati između toga da ispadnemo blesavi zato što vjerujemo u opasnost i rizika da će se opasnost obistiniti. Svjesni smo da je to iracionalno, ali istodobno imamo iskonske, biološke strahove, posebice ako reagiramo da bismo zaštitili i one oko nas, ne samo sebe.

Nije stoga ni čudno što tragove fenomena lančanih poruka pronalazimo i kod Egipćana ili starih Grka. U 20. stoljeću dobio je na popriličnom zamahu, ali u 21. društvene mreže odvele su ga na potpuno novu razinu. Lako je okarakterizirati osobe koje dijele lažne vijesti, statuse, poruke, mailove, kao manje pametne.

Manje pametni ili slabije upućeni?

No, realnost je malo kompliciranija. Veća je vjerojatnost da su takve osobe tek digitalno slabije pismene, poput pripadnika starijih generacija koji su u kasnijoj dobi života prigrlili tehnologiju i koji su skloniji dijeljenju lažnih vijesti.

Kako tvrdi hoax slayer Brendan Christensen, i pametni, educirani i iskusni ljudi mogu nasjesti na šašave prijevare. Razloga je nekoliko – zbog prenatrpanosti informacijama, teško ih je sve procesuirati, stoga mnogi kliknu prije no što razmisle, bilo da je riječ o otvaranju mail privitka s malverom, bilo o “kopi-pejstanju” statusa upitnog sadržaja. Ako tome dodamo lažni autoritet, odnosno da nam se čini da nam je sporni sadržaj poslao netko kome vjerujemo, a i ako uzmemo u obzir sve one faktore prije, poput hitnosti, iskonskih strahova i želje da nekome pomognemo, dobijemo savršen recept za nastavljanje ovog sve kompliciranijeg lanca laži i bedastoća.

Digitalna pismenost zasigurno igra ogromnu ulogu u svemu ovome, a od medija, te osoba na zahtjevnim i visokim funkcijama doista treba očekivati više. No, moram priznati da i ja imam jedan iskonski strah – strah od toga da će i mene jednom pregaziti vrijeme ili tehnologija. Možda se to meni ili vama neće nikada dogoditi, ali, za svaki slučaj, podijelite ovaj tekst s barem 10 prijatelja kako biste pokazali da ste i dalje među digitalno naprednijima! 😉