Vaša (Facebook) privatnost je samo vaša stvar, al’ zato cenzura – to je već priča druga

Za one koji su propustili informacije o događajima vezanim uz Facebook prošli tjedan, priča ukratko ide ovako: Potencijalni novi zaposlenici državnog ureda u Marylandu, poznatog kao ‘Department of Corrections’, još na razgovoru za posao bili su primorani dati svoje Facebook podatke (korisničko ime i zaporku), kako bi ‘stručni tim’ pregledao njihove online aktivnosti te prema tome (izmeđuostalog) procijenio je li osoba podobna za rad kod njih. Slična situacija dogodila se i na nekoliko fakulteta gdje su, primjerice, sportaše tražili iste podatke, uz razliku da u slučaju fakulteta to nije bilo ‘obvezno’. No, taj odabir identičan je onome kod nas, a tiče se, primjerice, vjeronauka u školi – možete odabrati ne ići na njega, ali morate imati na umu da vas zbog toga čekaju najčešće neugodne posljedice.

Ista stvar bila je i s tim fakultetima – studenti su znali da si blokiranjem pristupa svojem profilu zaposlenicima fakulteta smanjuju mogućnost za upis. Sljedeći korak, naizgled blaži, jest činjenica da studenti kad jednom upadnu na željeni faks, moraju postati Facebook prijatelji s određenim ‘savjetnicima’. Istima moraju dati puni pristup svojem FB profilu, kako bi ih fakultet mogao držati na oku.

Situacija je eskalirala do te mjere da je i sam Facebook reagirao. Srećom po njih, stali su na stranu svojih korisnika, navodeći da:

Kao korisnici, ne bi smjeli biti prisiljeni na dijeljenje svojih privatnih informacija i komunikacija samo zato da dobijete posao. A kao prijatelji drugih korisnika, ne biste trebali brinuti da će vaše privatne informacije ili komunikacije biti otkrivene nekome za koga u startu niste očekivali da će te informacije vidjeti, samo zato što tražite posao. Zato smo napravili Izjavu o pravima i odgovornosti koja se krši davanjem vaše lozinke, odnosno pristupa vašem profilu drugim osoba.

Imajući na umu da je potraga za poslom, posebice u ovim godinama, nužni lov za preživljavanje u kojemu nema previše mjesta za kompromise, svima je jasno da će se ovakva praksa nastaviti, a samo je pitanje vremena kad će se početi prakticirati i u drugim zemljama. Kod nas, primjerice.

Mi djeca sa st(r)anice Netokracija.com kroz svoje članke, stavove i ‘privatne’ poslove otvoreno promoviramo pojam društvenosti i uvijek savjetujemo ljude da budu aktivni na online društvenim mrežama, a najčešće zato da učvrste i definiraju nešto što se zove – digitalni identitet. Isti onaj koji je vidljiv pretragom na Googleu, isti onaj koji na bezbroj načina možete okrenuti u vlastitu korist prilikom traženja posla i/ili stvaranja vlastitog brenda, bili vi agronom koji traži posao, mali poduzetnik koji prodaje jabuke ili PHP programer u potrazi za zaposlenjem. No, istovremeno, naš je stav (barem moj) da trebate razlikovati tri pojma koji su postali neobično aktualni sve većim razvojem i popularnošću online društvenih mreža: Anonimnost, privatnost i – (auto)cenzura.

Anonimnost

Želite li biti anonimni na internetu – to je u potpunosti vaša stvar. O tome sam pisao prije dvije godine u tjedniku Globus, pod naslovom ‘Dosta više te anonimnosti na internetu‘ i moje mišljenje, kako biti anoniman na internetu ima više negativnih nego pozitivnih konotacija stoji i dalje. Jednostavno je: Nikad neću uzeti u obzir anonimne komentatore koji na nečiji tekst/komentar/akciju reagiraju sakriveni ispod nekog najčešće retardiranog nadimka. Diskvalificiram ih u startu. Mislim da ne trebam previše objašnjavati zašto. Ipak, anonimnost opravdam u onim rijetkim situacijama kad osoba nema izbora, a u strahu za svoj život, posao ili sl. ‘zviždi‘ neke informacije bez da iza njih stoji imenom i prezimenom. To su, zapravo, jedine situacije, duboko sam uvjeren, u kojima si možete dopustiti anonimnost.

Dolaskom Facebooka i njemu sličnih društvenih mreža, taj se jaz još više produbio i ‘anonimci’ su dovedeni pred zid, ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da većina FB korisnika neće dati pristup svojem profilu osobi koja se predstavlja kao ‘Neumjesni komentator‘ ili ‘Živa Istina‘. O komentarima ispod članaka da ne govorim, iako je, suprotno očekivanjima svih vlasnika news portala, razina retardiranosti pojedinih komentatora ostala ista, čak i kad pišu pod vlastitim imenom i prezimenom. No, to je tema o kojoj bi vam bolje mogao pisati primjerice Vlado Jukić, ravnatelj psihijatrijske bolnice Vrapče. Pitanje online anonimnosti dodatno je testirano pojavom raznih bedastoća poput ACTA-e, no to je ipak više pitanje – privatnosti.

Privatnost

Teoretski (i tehnički), pravo na privatnost (ne samo online) je svetinja i tu ne bi trebalo biti apsolutno nikakvih dilema. No, dileme ipak postoje, pogledajte samo na priču iz uvoda ovog teksta. Prije svega, o razini privatnosti trebali bi odlučivati sami (‘Poslije uplodanja nema kajanja‘, također tekst iz Globusa gdje opet krivim jadne korisnike za ‘probijanje privatnosti’). S kim želite dijeliti koje informacije vaš je odabir. Najčešće je vaša pogreška kad te informacije završe u krivim rukama, a dio odgovornosti možete svaliti i na Facebook koji je nekoliko puta mijenjao svoje odredbe po tom pitanju pa ste često ostali ‘otkriveni’, ukoliko niste na vrijeme posložili postavke privatnosti. Facebook, primjerice, je vaš ‘privatni internet’ i nad njime morate imati apsolutnu kontrolu.

Ukoliko se nađete u situaciji da vas potencijalni poslodavac traži vaš pristup (dakle, korisničko ime i lozinku) vašem profilu, slobodno mu recite da mu je Nebojša Grbačić s Netokracija.com portala poručio sve najgore, sve ono što ipak ne smijem ovdje napisati (autocenzura!). Realno, što je sljedeće? Poslodavac će vas tražiti da se skinete pred njim? Uzorak krvi i DNA analizu? Ma hajde! Zaista želite raditi za nekoga tko vas ne želi zaposliti ukoliko mu ne pokažete svoje privatne online aktivnosti?! Dvaput razmislite, neovisno o krizi i neovisno o tome koliko ste gladni. Nije vrijedno.

Drugi način da se povrijedi vaša privatnost je ona zakonski ‘opravdana’. Pod pretpostavkom da vi niste ništa krivi (nemate 20 GB dječje pornografije na računalu, primjerice), a opet, policija i sud vam zbog ove ili one ‘presumpcije’ upadnu u stan i pregledaju gadgete, teško da išta možete napraviti. Moj savjet je da ih poslije toga tužite do beskraja, iako će to biti uzaludna borba. Ipak, pravilno se postaviti pitanje je vlastitog sustava vrijednosti i integriteta koji ne bi trebali dovesti u pitanje. Okrenite to u svoju korist, prije svega. Sjetite se samo Marka Rakara i njegovog uhićenja zbog sumnji da je prekršio zakon.

Stvari postaju kompliciranije u trenutku kad o vašoj privatnosti odlučuju beskurpulozni političari (powered by filmska i glazbena industrija) koji vam žele nametnuti odredbe poput ACTA-e, pa onda stihijski nadzirati kojem tviterašu šaljete svoje nage fotografije. To je već pitanje kolektivne odgovornosti i koliko ćemo biti složni u borbi protiv tog i sličnih prijedloga. A trebali bi biti složni.

(Auto)cenzura

Ovaj ‘auto’ prije riječi ‘cenzura’ nije ovdje uzalud. Svjedočit ću vam vlastitim primjerom kad sam prije par dana u afektu tvitnuo nešto što je povrijedilo moje bivše i sadašnje kolege (iskoristit ću i ovaj prostor da se ispričam), vjerujući da su tvitovi s mojeg profila moj stav, ne stav moje tvrtke. Ipak, tumačenje toga ‘moje’ i ‘tvrtkino’ je drugačije nego što sam očekivao, pa sad shvaćam da je autocenzura čisto pitanje taktičnosti koju morate imati na umu. Posebice kad predstavljate vlastitu tvrtku. Ali i kad radite za neku tvrtku, u kojoj ste slobodnom voljom potpisali ugovor o suradnji, trebali biste paziti kakvu sliku sebe (ne nužno doslovno) prikazujete online. Parafrazirat ću: Kad si s tvrtkom, nisi sam. To je pitanje onog božjeg ‘digitalnog identiteta’ na koji morate paziti. To je pitanje lojalnosti i odgovornosti prema osobama koje vam daju plaću. Ugovora koji ste potpisali, kao i mogućnosti svih budućih ugovora o zaposlenju koje ćete potpisati.

Pa ipak, to je pitanje koje si uvijek iznova morate postavljati i ako vam je odgovor: Ne, to zaista je moja stvar i ne, ne želim cenzurirati svoje mišljenje zato što radim ovdje ili ondje (sjetite se Marije Lugarić i njezinog ‘strašnog’ tvita), onda opet dvaput razmislite osjećate li se ugodno na svojem radnom mjestu. Nemojte da vam vaša eksplozivna osobnost stoji na putu, ali istovremeno odbijajte kompromise koji idu na vašu štetu. Primjerice, ako mi klijent ne želi povjeriti vođenje korporativnog Twitter profila zato što se na osobnom profilu ‘ispucavam‘ na, volim vjerovati, sebi svojstven način, onda ni ja, prvenstveno, ne želim suradnju s takvim klijentom. Prije svega zato što ne razumije koncept Twittera i ostalih online društvenih mreža.

Kad maknemo ovaj ‘auto’ i ostane nam samo ‘cenzura’, stvari postaju kristalno jasne. Ne, ne i ne. Uz sve mogućnosti koje vam internet pruža (da, uključujući anonimnost), pristajanje na cenzuru pristajanje je na udarac šakom posred lica i teško da ćete me uvjeriti da za nju ikad postoji opravdanje. Ako mislite da ima, dolje su vam komentari. I ne, nećemo ih cenzurirati. Iako nećemo uvažiti one anomine, uz pravo da obrišemo one vrijeđajuće. To je već pitanje naše privatnosti.