Trebamo li poseban kazneni zakon koji će uređivati samo prijetnje, uvrede… Na Facebooku?

Jednostavno je – postojeći Kazneni zakon je već dovoljno jasan. Kaznena djela protiv časti i ugleda, poput uvrede, sramoćenja ili klevete, na koje često nalazimo na internetu, jasno su definirana i kažnjiva. No, zašto se onda iznenađujemo kad je netko priveden na ispitivanje zbog prijetnje ili uvrede na društvenim mrežama? Otkad je to postalo kažnjivo iznositi svoje “mišljenje” na internetu, pitamo se. Pa, postoji razlika između mišljenja i… Svega onoga što je definirano spomenutim zakonom. Čak i na internetu.

Za one koji nekim čudom nisu pratili zbivanja posljednjih tjedana, u medijima su objavljivane zabrinjavajuće novosti o tome kako je zbog komentara na internetu, bilo uvreda, bilo prijetnji, uhićeno nekoliko nepovezanih osoba – među njima jedan sedamdesetogodišnjak, zatim 45-godišnji modni dizajner te 21-godišnji mladić (iako je u drugom slučaju riječ o komentaru još iz travnja), tu je i konzultant Gordan Bičak, a prema pisanju zastupnika Ivana Pernara, imamo i najnoviji slučaj, 57-godišnjakinju koja je “zaradila” ne kaznenu, nego prekršajnu prijavu zbog kršenja javnog reda i mira, odnosno vrijeđanja službene osobe (ne moram ni spomenuti da je Pernarova objava o tome povukla sa sobom niz drugih uvreda u komentarima, što dovoljno govori o specifičnosti ove situacije).

No, vratimo se malo unazad, na početak 2013., kad su napravljene ponešto kozmetičke izmjene Kaznenog zakona. Mediji, posebice oni elektronički, gorjeli su zbog te novosti i pisali – od sada su uvrede na internetu kazneno djelo!

Kao da ranije nisu bile.

Naime, zakon je samo malo moderniziran i proširen na način da su u njega uvršteni “računalni sustavi i mreže” i to u dijelove koji se odnose na uvredu, sramoćenje, klevetu, govor mržnje, a dodan je i dio o kaznenim djelima protiv računalnih sustava, programa i podataka, odnosno o hakiranju.

No, i bez toga odavno znamo (ili bismo barem trebali znati) da sve ono što radimo na internetu ima ili bi barem trebalo imati jednake posljedice i u “stvarnome” svijetu. Zakon ne razlikuje virtualni i stvarni prostor (što bi mogla biti i dobra tema kad se popularizira virtualna stvarnost), a to što je tek 2013. dodano da se Kazneni zakon odnosi i na “računalne sustave i mreže”, ne znači da se on do tada nije primjenjivao ili nije trebao primjenjivati i na internetski prostor. Jednostavno nije bilo potrebe za posebnim naglašavanjem… A onda je odjednom bilo.

Naime, problem je u općenitom shvaćanju interneta kao manje ozbiljnog medija, kao da ono što se na njemu radi… Ima manje posljedice nego iste radnje u stvarnome životu. Tomu u dokaz ide i komentar analitičara Žarka Puhovskog, koji je 2013. dao idući komentar na ranije linkani članak na Tportalu:

Mislim da ne trebamo očekivati poplavu tužbi jer ljudi to ne shvaćaju toliko ozbiljno. Većina komentara, kao što sam i rekao, dolazi od anonimaca. Prema onome što se piše u komentarima, ja bih morao tužiti i do 50 puta mjesečno.

Svatko tko je imalo aktivan na internetskom prostoru, posebice u komentarima ispod članaka masovnih medija, susreo se s nekim oblikom vrijeđanja, prijetnji i drugom vrstom kažnjivog ili barem neprimjerenog ponašanja i komuniciranja. I svatko tko je bio meta takvih komentara, vjerojatno se osjećao loše, nelagodno, možda čak i zastrašeno, ali daleko od onoga kako bi se osjećao da mu se na isti način obratila skupina ljudi na ulici.

S obzirom na to da su mnogi ovih dana stali u obranu uhićenih uz argument “pa to su tek Facebook prijetnje, to nije ozbiljno”, treba li onda Facebook-uvrede tretirati na isti način kao… Obične uvrede?

Pa, bez uvrede (!), ali treba.

Prijetnja je prijetnja, uvreda je uvreda, širenje govora mržnje je širenje govora mržnje, bez obzira na medij kojim se te poruke prenose. Dok je moguće da za one s debljom internetskom kožom riječi izrečene uživo imaju veću težinu od komentara na internetu, to je stvar osobnog dojma. Na papiru, ekranu i pred zakonom, dok se on ne uredi drugačije, trebalo bi biti jednako.

Trebalo bi, ali je li doista tako i tretira li se, primjerice, poznate osobe u ovim slučajevima drugačije od ostalih, poput novinara, kako je nedavno primijetio Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, bez dubljeg istraživanja teško je reći. Kako je naveo najnoviji državni tajnik Ministarstva unutarnjih poslova, Robert Kopal, u skladu sa svojim znanstvenim pristupom svakoj temi:

Za tako nešto trebalo bi primijeniti znanstvene metode, prikupiti podatke od prošlih godina, uzeti u obzir prirast ili smanjenje stanovništva, broj ljudi koji koristi internet. Za tako nešto treba malo duže pratiti i moći dokazati što se događa, potvrditi ili oboriti hipotezu.

Nadam se da će profesor Kopal prionuti na taj posao jer, ako se ono što se u ovom trenutku doimlje kao selektivno provođenje zakona takvim i pokaže, pa čak i ako se utvrdi da postoji razlika između pristupanja kaznenim djelima na internetu i onima uživo, onda očito trebamo promjenu te primjene.

No, trebamo li i promjenu samog zakona, kako sam sugerirala u naslovu?

Pa, opet, ne treba. Radije, umjesto da lovimo komentare u mutnom, odnosno pod Pernarovim postovima na Facebooku ili drugdje, razmislimo kako je do ove situacije došlo te kako se ona može prevenirati, umjesto kažnjavati. Nije ovo samo hrvatski problem, riječ je o globalnom fenomenu u kojemu su govor mržnje, uvrede i prijetnje postali dio internetske svakodnevice, opet, jer se taj medij smatra manje ozbiljnim, prijetnje na njemu manje… Ozbiljnima.

A onda se zamislimo nad time kad svakih nekoliko mjeseci ili godina kad stvari prijeđu granicu. Kad komentatori polude nakon smrti jedne glumice. Kad na Facebooku ugledamo slike naših kćeri, sestara uz degutantne komentare, koji se tjednima ne mogu ukloniti. Kad komentatori koji šire govor mržnje dobiju lice kroz aktivističke projekte kao što su Zlovenija i Lijepa naša. Kad 12-godišnja Medina iz Bosne i Hercegovine nakon videa na YouTubeu u kojemu se ispovijeda kako ju je ostavio dečko, postane meta, opet, degutantnih komentara, zbog kojih si u konačnici pokuša oduzeti život.

I kažete da komentari, uvrede, prijetnje na internetu nemaju jednak utjecaj kao oni uživo? Da nisu ozbiljni. Hm, razmislimo još jednom.

Da, problematika nije jednostavna. Da, tanka je linija između cenzure i provođenja zakona, ali to ne znači da ona ne bi trebala biti jasna. Da, nove tehnologije mijenjaju način na koji komuniciramo, reagiramo na svijet oko nas, objavljujemo drugima da nam je srce prvi put slomljeno, ali to ne znači da je tu riječ o jednoj velikoj šali te da se može razgraničiti naša persona na internetu od one uživo, iako su neki u tome poprilično uspješni.

Da, i platforme, poput Facebooka, Twittera i Googlea, ali i sami mediji koji omogućuju objavljivanje komentara, trebaju preuzeti dio svoje odgovornosti. Vjerojatno već znate da je u Njemačkoj prošao, po nekima, kontroverzni zakon kojim se bi se poprilično visokim novčanim kaznama kažnjavao Facebook i druge društvene mreže ako na vrijeme ne uklone govor mržnje. Je li to pravi put za rješavanje dijela ovog problema, teško je sada reći, ali bit će zanimljivo pratiti rasplet tih događanja i njihov utjecaj na ostale zemlje.

Jer internet nije neozbiljan medij. Internet je najrasprostranjeniji i najdostupniji medij. Samim time, izrečeno i učinjeno na internetu može imati i daleko ozbiljnije i dalekosežnije posljedice od onog napravljenog uživo. Zašto bi ga se onda smatralo manje ozbiljnim ili čak izvan zakona? Ali, napominjem, samo i isključivo pod uvjetom da su i zakon i njegova provedba jednaki i važeći za sve, kako bi i trebalo biti.