Može li Hrvatska za 20 godina imati svjetske esport prvake?

Hrvatska je (skoro) prvak svijeta! Još uvijek ne mogu vjerovati da se ovako nešto dogodilo, a vjerujem kako moje mišljenje dijeli mnoštvo nas. Generacija koja je dosegla najveći uspjeh domaćeg nogometa dugo će se pamtiti, a svi oni koji su mislili da nemamo neke šanse sada mogu kriviti ždrijeb, vrijeme, Afriku i VAR-ove.

Svaki puta kada se u svijetu događa neka velika sportska priredba, a Svjetsko nogometno prvenstvo je svakako jedna od najvećih, počne se govoriti i o tome kako će za X ili Y godina i esport postati tako popularan kao što je i … (ubacite sport ovdje). Zna se i reći da će esport na olimpijadu, da će Counter Strike biti popularniji od košarke i razne druge stvari koje možda generalno imaju smisla, ali zapravo su vrlo daleko od neke “prave” realne situacije. Ipak, ne možemo tvrditi da je esport postao popularan pukom slučajnošću i da neće nikada biti esport natjecanja na ovakvoj skali.

Sav taj govor o nogometu, sportu i esportu doveo me do razmišljanja o tome hoćemo li za nekoliko godina gledati i reprezentacije u esportovima s istim žarom kao što gledamo Modrića, Sandru Perković ili nekog drugog od naših sportaša. Što to ovi “klasični” sportovi imaju, a esport još nema i hoćemo li ikada vidjeti esport reprezentaciju Hrvatske na nekom od velikih natjecanja?

Olimpijski odbor bi “bacio jednu”

Najviše govora i rasprava se UVIJEK vodi oko esporta i olimpijskih igara. Počelo je prije nekoliko godina, a svako malo se priča ponovo otvori, da bi se na kraju postavilo pitanje: zašto esport ne bi bio dio Olimpijskih igara?

Ako ste mislili da će Olimpijski odbor samo lagano odmahnuti rukom i reći “ovo je glupost”, zapravo biste se prevarili. Naime, nećete biti iznenađeni ako vam kažem da je gledanost Olimpijade u Riju kod osoba između 18 i 33 godine pala za otprilike trećinu u odnosu na igre u Londonu, a Olimpijski odbor nada se da će uskoro pronaći način za privlačenje mlađe publike. Njihove ideje? BMX i košarka 3 na 3, koji će se igrati na Olimpijadi 2020.

Olimpijski odbor čak je i rekao kako su zainteresirani za bolje upoznavanje s gaming i esport industrijom i žele istražiti što esport može ponuditi, što je svakako pohvalno. Prvi glas o tome hoće li esport biti bilo kakav dio nekih olimpijskih priredbi vjerojatno će se znati nakon nadolazeće Olimpijade 2020., a do tada očekujemo još mnogo govora upravo o tome.

Jasno, kao što je vrlo dobro predstavljeno u domaćim medijima, ne možemo očekivati CS:GO i LoL, ali možemo recimo PES ili FIFA-u te neke druge simulacije sporta. Osobno nekako najbliže vidim NBA franšizu 2K Gamesa i njihovu NBA 2K League esport ligu kao dobar model za Olimpijske igre.

S negativne strane moramo se sjetiti kako je svaki od esport naslova zapravo vlasništvo tvrtke koja ga proizvodi, a Riot u svakom trenutku može reći kako LoL više ne nadograđuje i gasi ga jer rade nešto drugo, a milijuni igrača ne mogu apsolutno ništa. To je, vjerujem, najveća razlika, jer nogomet nije privatan i možete ga igrati gdje god hoćete. Ako Riot odluči da LoL više nije aktualan, LoL-a više nema.

Klikaj moja Hrvatska?

Ako bi i došlo do toga da se esport uvrsti u neke institucije i igra kao “klasičan” sport, tko bi uopće igrao za Hrvatsku?

Hrvatska je mnogo poznatija doslovno po bilo čemu drugome, nego po esportu. Koliko god se neki od nas osjećali loše na spomen ovoga, jednostavno je tako. Sjetite se samo nekih domaćih esportaša za koje znate, a da nisu Perkz. Nije da ih nema, nego jednostavno možda igraju igre koje vi ne volite ili nisu toliko medijski eksponirani. Dobar primjer je Ivan Koturić, koji igra za Team Liquid i odličan je u HoTS-u, a svakako preporučujem pregled domaćih igrača na stranici esport earnings, vjerujem da ćete se iznenaditi.

Moja poanta je u tome da su naši esport igrači zapravo uvelike slični našim nogometašima. Gotovo nitko iz srebrne ekipe ne igra u Hrvatskoj, isto kao što većina  najboljih esportaša ne igra za neki od domaćih timova. I jedni i drugi otišli su iz Hrvatske kao mladi, a sada na velikoj sceni nižu uspjehe. Ne postoji neki veliki razlog zašto Sacre i Perkz ne bi igrali skupa za reprezentaciju, Sacre ionako igra top, a Perkz mid. 🙂

Ni esport nije imun na balkanski san

Ako mislite da su nogomet i esport dva različita svijeta, dozvolite mi da vam predstavim jednu zanimljivu činjenicu: Sacre je kao MVP Vip Adria League i dio odličnog KlikTech tima svoju karijeru pronašao u dalekom Brazilu jer KlikTech jednostavno nije mogao financirati tim kako treba. Poznato?

Ovo je bizarno slično domaćem (i regionalnom) sportu gdje klubovi koji nemaju novca jednostavno moraju prodavati igrače kako bi preživjeli. NK Osijek? NK Istra? Cibalia? To su samo jednostavni primjeri klubova koji su jedva preživljavali u najvećem rangu domaćeg nogometa. Osijek i Istra izvukli su se zbog financijskih injekcija i stranog kapitala, ali Cibalia na žalost nije (još) bila te sreće da u nju ulože stranci.

Kada smo već kod kapitala – ista je stvar kod esporta i nogometa u regiji. Valiance&Co., ponajbolji regionalni esport tim koji se sastoji od regionalnih igrača iza sebe ima potporu organizacije Valiance, koja s druge strane ima potporu finskog KuuHubba koji ih je i akvizirao ove godine.

Po čemu se to razlikuje od Osijeka iza kojeg stoje Mađari i Istre koju grli Alaves? Apsolutno ni po čemu. Nemojte me krivo shvatiti, izuzetno mi je drago da Istra, Osijek i Valiance dobro stoje financijski, ali to je samo dokaz kako ni esport ne može pobjeći od regionalne stvarnosti. Ako nemate kapital iza sebe, teško da ćete moći isplatiti igrače, pogotovo one koji imaju potencijala igrati vani.

Ako na to dodamo i činjenicu da se i dalje ne zna baš kakve ugovore ponuditi esport igračima, timovi se vrlo lako raspadaju i stvaraju ponovno, a to nije po ničemu različito od nogometnih klubova i ruba stečaja na kojem plešu.

Lagani koraci unaprijed

Čini se kako je regionalni esport i sličniji regionalnom nogometu nego što bismo mi htjeli znati, ali svjetlo na kraju ovog prilično čudnog tunela jest činjenica da smo i uz ovako lošu nogometnu ligu svejedno drugi na svijetu. Mladi igrači iz Hrvatske i regije koji u sebi imaju kvalitete lako će pronaći put do nekog od vrhunskih timova. Najbolja priča tu su svakako Perkz i NiKo, ali ni nexa i Zarmony ili neki od stotina drugih profesionalnih igrača nisu daleko.

Nekako mislim da će se reprezentacije, barem u nogometnom smislu, prvo pojaviti u nogometnom esportu. Francuska i Belgija tako već imaju svoje nogometne esport asocijacije, a vjerujem kako će za njima poći i neke druge nogometne sile. Ostaje nam samo da osnujemo eHNS i zovemo profesionalne FIFA igrače da igraju protiv Francuske jer nas tamo sudac ne može zakinuti za faul. Također, na esport natjecanjima se ne pale baklje, pa vjerujem da bismo i to mogli promijeniti.

Šalu na stranu, međunarodna esport federacija već 10 godina za redom organizira Svjetsko prvenstvo u esportu, ali je na devetom prvenstvu prošle godine fond nagrada bio toliko nizak da se čudim i da su se neki igrači odazvali. Reprezentacija Srbije zauzela je drugo mjesto, a nastupili su i Gruzija, Švedska, Nizozemska, Kostarika, Rusija, Makao i mnoge druge reprezentacije članice IeSF-a, kojih je ukupno 46.

Neki će prst uperiti i u ESL, ali mislim da su oni u nogometnom kontekstu više ekipa koja organizira privatne turnire za klubove, a ne reprezentacije.

Nedostaju i institucije

Nisam siguran ni je li pojam “esport reprezentacije” ispravna terminologija u ovoj situaciji, a kako bismo uopće i imali neke vrste reprezentacija trebao bi nam i neki vid institucije koja bi se bavila prvenstveno esportom, zar ne? Trenutno se u ministarstvu sporta i ne govori previše o tome da se esport promatra u razini ostalih sportova, a stvaranje reprezentacije u bilo kojem, pa tako i u elektroničkom sportu, svakako treba imati i neku pravnu podršku same države.

Hrvatski Sabor je pak izglasao novi Zakon o audiovizualnim djelatnostima u koji su konačno uključene videoigre tako da država zna da postoje, ali naravno nigdje se tu ne govori o esportu. Također, Hrvatska bi možda trebala razmisliti o suradnji s gore spomenutom IeSF organizacijom kako bismo barem pokazali da smo zainteresirani za to da esport postane jednak “standardnom” konceptu sporta.

Hoćemo li ikada gledati esport kao nogomet?

Odgovor na ovo je: ne. Iako su esportovi slični nogometu i košarci po tome što su kompetitivni i imaju stroga pravila, nekako uvijek zaboravimo da se pojam “esport” veže za desetke video igara i ne možemo ih baš uspoređivati s nogometom, već sportom kao takvim. Možda se neki esport naslovi i probiju na Olimpijske igre, a nakon toga krenemo u razvoj timova koji će se natjecati pod hrvatskom zastavom.

Možda se i naše esport tržište konačno razvije dovoljno da uđu neki brendovi osim Vipneta, pa se od esporta bude moglo i živjeti, a možda i NK Istra nastavi tamo gdje je Rudeš stao pa i drugi domaći klubovi “uskoče” u ovaj trend. Bilo kako bilo, sličnosti esporta i nogometa ili košarke mnogo su veće nego što vi možda mislite, a kada bi počeli esport gledati kao “prave” sportove, vjerojatno bi se maknula i stigma “samo igranja igara”.

Što se mene tiče, nemam ništa protiv da nekada umjesto Team Liquida ili Cloud9 gledamo reprezentacije Švedske ili Brazila na digitalnom polju, a sve mi se čini kako smo svakog dana barem mali korak bliže tome. Neće tu još dugo biti velikih nacionalnih turnira, i neće 80 000 ljudi gledati meč Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u LoL-u, ali nema sumnje kako je ovo tema koja nam se zaista bliži.

Kada već igrači nogometa iz Hrvatske karijeru traže u klubovima van države, a potom se vraćaju igrati za reprezentaciju, nema razloga zašto do 2038. isto ne bude i za esport, zar ne, pod uvjetom da se do tada riješe problemi esporta na nacionalnoj, ali i na svjetskoj razini.