Društveni i humanistički studiji: Put u nezaposlenost ili u poduzetništvo i karijeru?

Mjesto radnje je zavod za zapošljavanje. U tijeku je razgovor djelatnice zavoda (D) i mlade poduzetnice (P) koja je htjela angažirati djelatnika za stručno osposobljavanje.

D: Razina obrazovanja kandidata?

P: Pa, može biti prvostupnik, ili diplomski studij, ma čak i da ima samo srednju školu završenu, poznajem ljudi koji imaju uspješne biznise čak i nisu završili ništa više od srednje, pa i neke koji su završavali jer im je hitno trebala diploma da i postali CEO u velikoj korporaciji (smijeh).

D: OK, srednja škola?

P: Može, ali može i fakultet.

D: Moram unijeti jedno od toga.

P: Stavite prvostupnik ipak. (nevoljko)

D: Koji studij?

P: Može imati ekonomski, informatički, na sveučilištu ili veleučilištu, stručni studij možda, može filozofski, komunikologija…

D: Moram znati koji točno – mogu biti tri opcije.

P: Informatika, filozofski ili stručni iz ekonomije (nevoljko).

D: Dobro, a zanimanje?

P: Tražim osobu koja će mi voditi digitalni marketing.

D: Kako, molim?

P: Digitalni marketing. Unosit će sadržaj na web stranicu, na društvene mreže, pripremiti kampanje oglašavanja, poželjna su osnovna programerska znanja, te osnovno poznavanje photoshopa. Komunicirat će i s nekim medijima, pisati dopise i članke po potrebi.

(Svi su čuli za Photoshop i za društvene mreže, zar ne?)

D: Oglašivač/ica? Informatičar/ka? Novinar/ka?

P: Stavite što možete.

Razgovor sam karikirala, jer nisam napamet upućena u proceduru i pravila, ali sam od brojnih kolega čula da im je suradnja sa Zavodom za zapošljavanje prošla u ovom stilu.

Kako soft vještine ukalupiti u šifru djelatnosti?

Što smo napravili? Oglas za stručno osposobljavanje na kojem se traži osoba koja je završila neku humanističku znanost, tehničku ili ekonomsku, a može biti oglašivač (što god im to značilo) ili – informatičar? Kome će biti jasno ima li uvjete? Možda je ova mlada poduzetnica pokrenula projekt vezan uz zdravu prehranu i za komunikaciju joj treba – tek diplomirani nutricionist?

Iako postoji mogućnost dodatnog navođenja nekih znanja i sposobnosti koja se traže, pitanje je koliko će i takav opis biti jasan mladima koji su tek završili jedan od klasičnih sveučilišnih ili stručnih studija (ili možda nisu završili, ali im institucije ne omogućavaju jednak tretman), a nisu na dodatne radionice i programe usavršavanja kako bi stekli specifična znanja koja se zasad rijetko stječu na hrvatskim visokoškolskim ustanovama. Poznato je da poslovi u digitalnom marketingu, radilo se o community manageru, developeru ili dizajneru, zahtijevaju popriličnu dozu interdisciplinarnog razmišljanja.

Postavlja se pitanje, zašto su zapošljavanja u javnim službama i institucijama zapravo toliko neučinkovita? Stvarno, kako zaposliti managera knjižnice, muzeja ili škole, koji ima vještine, ono što Amerikanci zovu skills, koje pokrivaju i stručne i one soft vještine poput emocionalne inteligencije? Kako će se takvi uvjeti uklopiti u “šifru djelatnosti”? Pustimo na stranu zapošljavanje preko veze.

Kad povjesničar osnuje tehnološki startup

Studenti društvenih i humanističkih znanosti, pa čak i prava i ekonomije, susreću se s komentarima poput “ovaj će te studij odvesti samo u nezaposlenost”.

Još 2010. godine, po završetku preddiplomskog studija, otišla sam s Filozofskog fakulteta u Zagrebu na Fakultet humanističkih znanosti pri Sveučilištu u Coimbri (Portugal) gdje sam završila diplomski studij osmišljen u suradnji s Tehničkim fakultetom istog Sveučilišta. Uz diplomski rad stekla sam zvanje Muzejskog komunikatora, ukratko, vještine stručnjakinje koja zna kako najbolje komunicirati o muzejima i kulturnoj baštini putem online komunikacijskih kanala.

Početkom tog studija upoznala sam Alexandrea, kolegu koji je upravo završavao studij povijesti. Klasični, profesorski studij povijesti, kako bi postao jedan od mnogih, u zemlji koja neke karakteristike svojeg tržišta rada i ekonomske situacije dijeli s Hrvatskom. On je u to vrijeme uložio u novoosmišljeni gadget nad gadgetima, iPad. Došao je k nama kao gostujući predavač, u želji na mlađim kolegama pokaže kako je sa studija povijesti ušao u svijet tehnologija. Osnovao je tvrtku koja razvija aplikacije za turistička vodstva i bio zvijezda Web Summita. Kako je tada govorio:

Samo je bilo bitno naučiti komunicirati. Upoznao sam nekoliko web developera koji su bili zainteresirani raditi na ovakvom projektu, ali nisu imali znanja iz sadržaja, tj. povijesnih priča i kulturne baštine. Razvili smo radni model u svojem timu i razvili aplikaciju.

Na taj je način Alexandre nama predstavio već gotovu aplikaciju, koja je u offline načinu rada preporučivala rutu razgledavanja, ovisno o tome koliko korisnik označi da ima vremena. Nemojmo zaboraviti, bilo je to 2010. godine, WiFi je još bio poprilično rijedak, a troškovi roaminga astronomski visoki, stoga je ovakvo tehnološko rješenje naišlo na uspjeh kod ciljne grupe poslovnih putnika koji su imali par sati na raspolaganju za vidjeti grad u kojem su odradili sastanke i/ili posjet konferenciji. Ukratko, tvrtka i danas postoji, kao i njezina aplikacija, u razvoju je još aplikacija, a sve se promijenilo. Sada više nije programirana za offline, lakša je i ne zauzima puno memorije, a i nudi veći izbor različitih, besplatnih ili plaćenih, mogućnosti. Tvrtka zapošljava 30-ak ljudi, a sve je započeo jedan – profesor povijesti.

Profesorica jezika u ljudskim resursima

Nakon završetka studija upoznala sam Gordanu, autoricu nekoliko knjiga, što priručnika, što fikcije, a većinom na temu posla i karijere. Gordana radi kao menadžerica za ljudske resurse i iza sebe ima bogato iskustvo rada u nekoliko tvrtki. Ona je diplomirala dva jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po struci je – profesorica jezika.

Mora li profesor raditi isključivo u školi ili može podučavati na nekim drugačijim razinama? Bi li Alexandre bio još uspješniji da je završio ekonomiju, management i MBA ili možda informatiku? Bi li Gordana možda još lakše napredovala da je završila – opet, ekonomiju? Koji studij treba završiti za rad u ljudskim resursima? Naime, Gordana se bavi poslovima koji polaze od intervjuiranja novih kandidata za posao, pa do planiranja financija i sigurnosti na radu. Jesu li samo ekonomisti “obučeni” za poduzetništvo, marketing ili menadžment, jer su odslušali i položili predmete koji se tako zovu? Nadalje, kad će se ekonomisti zapošljavati kao djelatnici ili vanjski suradnici u institucijama kojima treba upravitelj, a ne samo znanstveno osoblje?

Prošlog sam se ljeta zaputila na mjesec dana u SAD radi stručnog usavršavanja iz projektnog menadžmenta. Tamo su se okupili studenti i već “dovršeni” stručnjaci s područja – prava, ekonomije, poljoprivrede, prirodnih i tehničkih znanosti, književnosti, jezika… da dalje ne nabrajam. Dio tog programa bilo je predstavljanje zemalja iz kojih dolazimo.

Online edukacija na hrvatskom primjeru

O svojoj sam prezentaciji Hrvatske spomenula edukacijski startup STEMI – čiji je suosnivač Pavao iz Rijeke nakon početka svoje poduzetničke karijere u potpunosti zamijenio prethodni studij prava, filozofije i povijesti na Sveučilištu u Rijeci online učenjem putem MOOC platformi Coursera, edX i Udacity. Prošao je tako 40 kolegija s različitih vrhunskih sveučilišta iz svijeta (američkih, britanskih, izraelskih i kineskih) iz područja financija, operativnog menadžmenta, razvoja poslovanja, tehnologije i humanistike.

Online programi su posebno zanimljiva mogućnost, vrlo često su besplatni, a jedino što ćete platiti jest – certificiranje da ste položili cijeli program, a cijena će se uglavnom kretati u iznosima od tek 30-100 eura-funti-dolara.

Pitamo se samo, kako će hrvatske institucije uvesti “šifru” za online (pa i prezencijalno) stručno usavršavanje, kojim ljudi stječu iznimno vrijedna znanja i vještine, potrebne za toliko željene reforme. Ostaje nam djelovati putem privatne inicijative.