(Skoro) svaki grad svoju aplikaciju za prijavu štete ima: Zašto neke uspijevaju, a neke ne?

Kada je u pitanju korištenje tehnologije za bržu i kvalitetniju komunikaciju građana s lokalnim vlastima, posljednjih godina smo svjedoci sve većeg broja aplikacija koje služe prijavi komunalnih problema. Građani uz opis i lokaciju mogu unijeti i fotografiju što lokalnim službama dodatno pomaže ukloniti štetu. Pojedinačna rješenja razvijaju se u različitim krajevima Hrvatske, a neka su već sreću potražila i u inozemstvu.

U Rovinju tako već duže vrijeme funkcionira SmartRovinj koji koristi 30 posto stanovnika grada, a dobroj suradnji s vlastima svjedoči 90 posto riješenih prijava. Isti sustav web i mobilne aplikacije implementiran je u Poreču, a nedavno i u Puli. U glavnome gradu pak još uvijek funkcionira MojZagreb, koji su popratili medijski napisi o preplaćenosti, u Slavoniji, ali i izvan Hrvatske, se širi CityHub, a bilo je i kvalitetnih rješenja s različitih studentskih natjecanja ili festivala poput Dana D koji je 2013. nagradio Flaster.

Međutim, ono što je zanimljivo kod tih projekata je to da svaka tvrtka ili tim rade vlastito rješenje, iako postoje otvorene platforme koje se lako mogu implementirati, poput FixMyStreet o kojem smo već pisali na prije ravno tri godine u sklopu događanja Više od transparentnosti. Zašto se “bježi” od primjene otvorenih platformi, za mišljenje sam upitala Jelenu Berković iz GONG-a koja je spomenuti događaj suorganizirala:

Kad je riječ o rješenjima koja postoje i u praksi se pokazuju kvalitetnima, dok se istovremeno pokušavaju smisliti nova rješenja, nisam sigurna je li riječ o neinformiranosti, nedostatku sklonosti da se javi onima koji su bili prvi s molbom za replikacijom ili možda o prevelikoj samouvjerenosti. No, ni među najvećim stručnjacima za otvorene podatke nema konsenzusa, odnosno nema jedinstvenog standarda za otvorene podatke, pa bih prije rekla da je riječ o strukturnom deficitu jer ipak je riječ o vrlo horizontalnom “sektoru”.

SmartRovinj uspješno surađuje s gradskim vlastima…

Aleksandar Sošić, inače programer u kompare.hr, koji je zajedno s Josipom Mihovilovićem iz IN2 pokrenuo SmartRovinj smatra da je činjenica da se otvorene platforme ne koriste u drugim gradovima u Hrvatskoj dokaz da nešto s njima “ne valja”. A po čemu se spram njih ističe SmartRovinj?

 Naš sustav je daleko od “originalnog” rješenja, sve je to već viđeno. Naš pristup je, međutim, po našem mišljenju, poprilično originalan na ovim prostorima jer se trudimo od slučaja do slučaja da isti uspije i da se koristi. To činimo putem društvenih mreža i u suradnji sa samim gradskim upravama putem promocije i promidžbe. Isto tako konstantno pratimo gradske službe u radu sustava te eventualno interveniramo da bi sustav unaprijedili i da ga sve veći broj građana koristi.

…dok Flaster ima drugačije iskustvo

Aleksandar i Josip nisu imali problema s dogovorima s gradskim vlastima, no Martina Nemčić, iz Flastera, koji je u međuvremenu prerastao u globalnu platformu PatchUp, ne može reći isto. Štoviše, sada kada se sjeti početaka s Flasterom, smatra da su dosta naivno pristupili pregovorima.

Vidjeli smo samo stranu koju smo htjeli vidjeti, da radimo projekt od društvenog značaja, koji će pomoći građanima, a koji će gradovi jednostavno i jeftino implementirati. Zapravo, svaki grad ima svoju dinamiku, ali ono što im je svima zajedničko je da je politika uvijek ispred interesa građana. Primjerice, razgovarali smo s dvoje poznatih političara koji su bili izuzetno zainteresirani za implementaciju Flastera u njihovoj gradskoj četvrti, ali ustvari moraju čekati izbore i eventualnu promjenu vlasti da bi se to stvarno dogodilo.

Neugodno iskustvo su imali i s jednim od najvećih hrvatskih gradova koji Martina nije željela imenovati, a koji im se javio s vlastitom ideju o investiranju u projekt. No, nakon mnogo sastančenja, u trenutku kad su već bili pred implementacijom, prestali su se javljati i odgovarati na mailove.

Naknadno smo, preko nekih privatnih kanala, saznali da su za isti projekt odlučili angažirati neku tvrtku iz grada, s čijim su vlasnicima privatno povezani. Nakon toga sam se još više razočarala u to kako stvari funkcioniraju u Hrvatskoj i cijeli projekt smo stavili na led do nekih boljih vremena.

‘Ni najbolje veze ne garantiraju uspjeh, ako zajednica ne prihvati rješenje’

Čini se da je, dakle, lakše kao “lokalac” dogovoriti suradnju s gradskim vlastima, ili je, u svakom slučaju, potrebna izgradnja dobrog odnosa. Kako je Flaster naišao na nerazumijevanje, a dio tima se preselio u SAD, danas rade na globalnom rješenju. Tu platformu za javne diskusije, koja je istovremeno i mehanizam za suradnju i zajedničko donošenje odluka, ponudit će gradovima koji žele biti “pametniji”, ali za to nemaju resurse.

Ipak, uspjeh ne garantiraju ni kvaliteta rješenja ni političke veze, naglašava Jelena. Građani su ti koji “stavljaju točku na i”, no nužna je i upornost.

Ni najbolje rješenje ne garantira uspjeh ako nije dobro promovirano, kao što ni najbolje veze ne garantiraju uspjeh, ako zajednica ne prihvati napravljeno rješenje. Za konačni uspjeh najbitnija je upornost koja dolazi do izražaja u onim fazama rada na projektu kad se čini da su sve lađe potonule – nekad je to zastoj na tehnološkom planu, nekad u komunikaciji s nadležnim tijelima, nekad u totalnom nedostatku resursa poput vremena i novca. U takvim trenucima ne pomaže ništa ako nema upornosti.

No, šteta je što u tako maloj zemlji ekipe ne vide više prostora za međusobnu suradnju koja bi na kraju dovela do unificiranog, prepoznatljivog rješenja tako da se svaki građanin može snaći na svakoj aplikaciji i da više ne moramo brinuti oko nesrazmjera u cijenama. Ako se ovako nastavi, vrlo brzo bismo mogli doći i do 100 aplikacija s različitim izgledom i funkcionalnostima. Neke će se koristiti, a neke ne, što će za pojedine timove značiti gubitak vremena, a za gradove i nepotreban trošak.