WhoHack: Riječani žele napraviti najveći i najotkačeniji hackathon u Hrvatskoj, a i šire!
Mia Biberović
11. 02. 2015.
Znate li za WhoHack? Iako se u posljednje vrijeme organizira sve više hackathona, "maratonskog" osmišljavanja, kodiranja i dizajniranja konkretnih rješenja, ovaj riječki već nekoliko godina okuplja značajan broj sudionika, i to iz raznih zemalja, ali i sponzora. A planovi Edija Budimilića, Marije Butković i Ladislava Jurića s vremenom su sve veći i zanimljiviji, stoga smo s njima popričali o nastanku ovog događaja, ali i ambicioznim planovima za budućnost.
Naši se sugovornici prisjećaju se početaka, inicijative koja je nastala 2011. godine kroz malu dozu ljubomore na slične događaje u San Franciscu. Ljubomora se uskoro pretvorila u motivaciju, objašnjava Edi:
Pisali su o tom nekom uredskom okupljanju koji se zove hackathon i detalje objavili na svojem blogu – tada sam saznao što je to hackathon i odlučio to napraviti u svojem uredu. Nakon što sam pozvao prijatelje programere i djelatnike tvrtke, osjetio sam vrijednost takvog druženja i potencijal toga što se može napraviti kada se stvarno jako zapne. Nije bilo previše dvojbe, drugi put ponavljamo hackathon, ali ga otvaramo za sve. Tako je to krenulo. Danas nam govore kako smo “puknuti u mozak” što nam uopće takve stvari padaju na pamet i nepojmljivo mi je drago što nas smatraju luđacima. 🙂 Poduzet ćemo sve za uspjeh ideje.
Marija se s Edijem upoznala 2013. godine, kada su obolje postali mentori u riječkom startup inkubatoru. Kako kaže, Edi je pun fantastičnih ideja “koje ne možete ne željeti realizirati skupa s njim”, pa je spontano došlo i do suradnje s WhoHackom. Marija, pravnica po struci, pokušala je učiti programirati, ali nakon 30 sati učenja o HTML-u i PHP-u, shvatila je da to nije za nju, ali uskoro je pokazala da i za “neprogramere” ima mjesta na hackathonima. Ladislav priznaje da je odmah prihvatio kako nije talentiran za programiranje, ali nije mu žao, veli, jer vjeruje da svatko temeljem svog životnog puta može razviti ono nešto posebno u sebi u specijalnost.
I tako jednim potpuno slučajnim događajem i trenutku u životu, u trenutku kada se na prste jedne ruke moglo prebrojati koliko smo se puta Edi i ja puta vidjeli.U jednom potpuno nevezanom razgovoru kada je Edi spomenuo WhoHack. Istog trenutka sam znao da trebam biti dio tog projekta. Povezanost se stvorila od samog početka. Vizija, način rada, smjer i razlozi zašto to radimo nam se potpuno podudaraju. Zvučati će vjerojatno čudno, ali način kako smo postali povezani kroz projekt je nešto što bi poželio svaki co-founder.
U početku bijaše Rijeka. I tvit.
Što to ima u Rijeci da se ovakav događaj “rodio” upravo tamo? Edi se prisjeća 2013. godine, kada se tamošnja startup scena pokrenula uslijed reakcije riječkog gradonačelnika – na jedan tvit. Tko prati Vojka Obersnela, zna da je aktivan u online vodama, a Edi je uz Hrvoja Hudoletnjaka nakon komunikacije na Twitteru počeo graditi plan za poticanje poduzetništva u Rijeci. Za nekoliko mjeseci krenuo je program inkubacije, a nakon uspjeha projekta na kojemu je Edi tada radio, investicije u iznosu 500.000 kuna od akceleratora 500 Startups, IT zajednica se još više aktivirala – a jedna od aktivnosti su bili i hackathoni. Marija dosta toga pripisuje i otvorenosti Rijeke, a Ladislav ovaj grad smatra “čudom”, iako je sam iz Zagreba. Iznenađen je podrškom lokalnih vlasti, samog startup inkubatora, a i svih IT tvrtki – sve je to pogodno tlo za lansiranje zanimljivih projekata.
No, da bi projekti poput hackathona bili održivi, bitno je da na njih dođe dovoljan broj hackera, ali i sponzora. Koju korist i jedni i drugi zapravo imaju od ovakvog događaja? Edi priča u šali:
Baš “nikakav” interes za sponzore. Osim, naravno, mogućnosti pronalaska talenta kojeg traže u svojim kompanijama, globalne medijske eksponiranosti, lokalne čak i na televizijskoj razini i totalno bezveze dodane vrijednosti – moderniziranja statusa tvrtke, da pokažu kako se znaju uključiti u nove cool trendove. Eto, ipak nije toliko bezveze, zar ne? 🙂
Što se tiče naših kreativaca koji nam dolaze na događaje, to su meni osobno anđeli mojeg raja, a vjerujem da se i oni tako osjećaju kada stignu na hackathon. Nije lako zamisliti sve te scene i čari kada se u zadnjim trenucima završavaju zadaci, te napetosti, neizvjesnost, otkrivanje novih sposobnosti kod timskog rada pod ekstremnim pritiskom i slično. Naravno, neki nam se pojave s ciljem da osvoje nagrade kojih je kod nas uvijek bilo napretek (jer mi ne stavimo lovu u džep, nego radije damo nagrade sudionicima), ali i oni nauče da, kad ne pobijede na hackathonu, da su ustvari dobili jednu veliku nagradu koja je veća od te pobjede.
Marija je trenutno u Londonu, u kojemu se gotovo svakoga dana organizira mnoštvo hackathona, a imali smo priliku čitati njeno iskustvo s TechCrunchovog događaja. Navodi da doba ovakvih događaja tek dolazi, a ističe i primjer Facebooka, u kojemu su oni postali kultni događaj gdje svi zaposlenici uz pizzu i pivo brainstormaju sa nadom da će njihov hack postati sljedeća uspješna opcija Facebooka.
Tako su Like, Timeline i tagiranje u komentarima kreirani upravo na hackathonu, i to od strane njihovih pripravnika, tek pridošlih u kompaniju. Jedan od najpoznatijih primjera uspješnog hacka je i GroupMe, kreiran na TechCrunch Disrupt hackathonu u New Yorku 2010., iz kojeg je proizašao startup, a koji je već 2011. kupljen od strane Skypea za nevjerojatnih 85 milijuna dolara. To samo pokazuje da za uspjeh ponekad nije potrebno dugo smišljati što i kako, nego otići na hackathon i imati malo sreće.
Inozemne suradnje s WhoHackom?
No, krenimo na ono konkretnije za ovu priču – kamo ide WhoHack. Edi najavljuje drugi internacionalni hackathon s globalnom eksponiranošću i otkriva kako smatra da imaju dobar potencijal i za globalni uspjeh jer konkurencija ne riskira dovoljno. Ladislav se također dotaknuo konkurencije, napomenuvši kako ih ona može učiniti samo boljima. Marija se nadovezuje:
Vani su hackathoni i općenito događaji vezani uz tehnološku zajednicu puno češći, veći, a oni manji su svakodnevni. Nastojat ću neke uspješne ideje i vlastito iskustvo iz Londona implementirati u sve ono što WhoHack radi i u naše projekte, kako bismo i na taj način hrvatskom i regionalnom startup svijetu ponudili nešto drugačije. Ujedno, planiramo s vremenom WhoHack hackathone početi održavati i vani, u suradnji s inozemnim partnerima i sponzorima. Naime, jako je puno startupa, tvrtki pa čak i individualaca koji jednostavno ne znaju kako organizirati hackathon ili jednostavno žele drugačiji i atraktivniji događaj te vrste, čak i u Tech Cityju, pa su već najavili želju za suradnjom.
WhoHack, dakle, ide dalje, bolji, jači i veći. Čak ni prostorna razdvojenost osnivača nije unazadila cijelu priču – naprotiv, samo su počeli gledati šire. U budućnosti planiraju odraditi što više egzotičnih i ludih događaja, a jedan od ciljeva im je pokušati ih koristiti kao platformu za zapošljavanje talenata. A zašto bi netko uopće trebao posjećivati hackathone? Ladislav navodi i nekoliko praktičnih razloga:
Ljudi dolaze jer je zabavno, kreativno i otkačeno. Mogu se dokazati, a onaj kome nije primarno dokazivanje, može upoznati suosnivača. Tko ne želi niti to, može pojesti pizzu. 🙂 Drugi presudni faktor je brzina popunjavanja događaja nakon objave. A onaj posljednji je atmosfera koju takva vrsta događaja donosi. Kada sjedite na konferenciji dio ste neke grupe ljudi koji ima zajednički cilj i sluša predavača na pozornici. I to je u redu, vi ste u ulozi nekog pasivnog promatrača. Slušate, razmišljate, učite. Sudjelovati na hackathonu je nešto puno više. Tu ste vi onaj koji stvara, tu ste vi onaj govornik s pozornice, vi ste u centru i sam centar. Kao pojedinac dio nečeg višeg i vi kao malen član postajete dijelom velikog stvaranja. No pri tom vjerojatno niste niti svjesni činjenice da stojite na samom rubu ili izvoru stvaranja, i da tog stvaranja bez vas ne bi niti bilo. Niste svjesni jer ste toliko u tome, vi stvarate. Sjajno!
Na kraju, naši sugovornici priznaju da žele stvoriti najveći i najotkačeniji hackathon u Hrvata. Za to će trebati puno truda, rada i odricanja, ali na to su spremni. A kada možemo očekivati idući hackathon? Naši su sugovornici pomalo tajnoviti, ali najavljuju događaj početkom ljeta, što ćemo svakako dodatno popratiti. Do tada, laštite svoje hackerske vještine – trebat će vam! 🙂
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
mirko
11. 02. 2015. u 5:11 pm
Imam filing da ti hackatoni najvise sluze regrutiranju mladih talenata od strane informatickih tvrtki koje vape za kvalitetnim programerima tj. sljakerima. I onda se desi da mladi “trbuhom za kruhom” umjesto da odu u poduzetnicke vode, fino odu, budu rano uhvaceni u korporativnim vodama. A to totalno gusi razvoj mladih i inovativnih ideja, poslova, poduzetnicki duh, a uglavnom pridonosi daljnjem razvoju firmi koje bukvslno stancaju sw za narucitelje iz inozemstva. Zato, ako ste imalo ambiciozni, a talentirani, bjezite od hackatona jer ce vas napast ko ovi iz teleprodaje. :p
damir
12. 02. 2015. u 9:16 am
Zašto u Hrvatskoj svi moraju biti skeptični i pesimistični.
Druženje, zabava i razmjena ideja. Normalno da će tu biti i lovaca za novim talentima. Ali i ti talenti se moraju negdje pokazati da bi mogli uspjet i probit se na tržište.
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 11:37 am
Ne vidim problem da najboljima pristupaju firme u potrazi za talentima. Ne bih se složio s tobom da sve firme samo štancaju softver za naručitelje iz inozemstva, situacija se bitno popravlja jer je danas jako teško pronaći kvalitetne ili *jako* kvalitetne ljude i koliko vidim firme sve više nude odlične uvjete i različite “perkove” kako bi takve privukli.
Hackathon (kao općenito bilo koje community okupljanje) je prilika i da se upoznaju drugi ljudi sličnih interesa, da se ostvari suradnja i sl.
Sanjin
12. 02. 2015. u 12:03 am
Mirko, postoje hackatoni, a postoji i WhoHack 🙂 Sudjelovao nekoliko puta, same pohvale!
Mario
12. 02. 2015. u 12:54 pm
Google se ozbiljno zabrinuo od ovih Hackathona, da ih netko od sudionika ne nadmaši :). No nema straha, to je samo način da si programeri dignu cijenu i da budu primijećeni od strane posldavaca. Mirko je u pravu. Cijena programiranja kao u SAD a znanje 1/3 njihovog, to je naša realnost. Ne znam više broj naših programera koji misle da vrijede trostruko nego što stvarno vrijede. To će potvrditi svaki upućeniji poslodavac.
Oni kvalitetniji ionako rade za vanjske firme, a ima i takvih. No ni ne hodaju po Hackathonima jer im to ne treba. Ako mislite da ste jedan od takvih nada moj savjet iz prakse. Napravite neki program ili add-on za browser i stavite ga besplatno na upotrebu. Ako ste dobri veliki će naći vas.
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 1:02 pm
Hrvatska je mala i teško je uopće napredovati i raditi zanimljive poslove ako si orijentiran samo na naše tržište, imho. Danas kvalitetni programeri mogu raditi samostalno sa strancima, ne moraju raditi u nekoj firmi. S druge strane, često znam reći kako je baš jako kvalitetnih programera (ma općenito profesionalaca, neovisno o backgroundu) zanemarivo malo. Imao sam prilike raditi s mnogim ljudima i puno njih ima potencijala, jedino je pitanje da li će taj potencijal znati iskoristiti.
Ljudi često misle da je moguće nešto napraviti u životu bez puno odricanja, učenja, nespavanja noću i davanja malo iznad svog maksimuma. Ne ide to tako 🙂
Marko
12. 02. 2015. u 3:52 pm
USA median placa 55000 $. A u nas isto tako.
Mirko
12. 02. 2015. u 12:54 pm
Kao sto rekoh, uglavnom je onako kako sam napisao. To nije ni skepticno, ni pesimisticno od mene, al dobro znam kako to ide. Naravno, nista nije crno-bijelo, ali zato i kazem UGLAVNOM. Istina je da se na hackatonima ljudi druze, upoznavaju, bude tamo i ekipe koja vec je dio neke firme, programera koji vec rade, razgovara se o svemu, al velim, idealno mjesto, da ne kazem “sponzorirano”, za lov na nove talente. Rijetko kad cujes da je neka suradnja, posao, nastala iz takvog druzenja, a cesto cujes da se netko zaposlio jer je na hackatonu bio “zamjecen”. Ok, to ne mora biti lose, da, slazem se, ljudi se zaposljavaju, s obzirom na situaciju u HR to je pozitivna stvar, ali iz te druge perspektive, bas i nije tako. Svi znamo da je tesko pronac dobrog developera. Startupi to znaju jos i bolje jer svi koji ista vrijede su vec brze-bolje pokupljeni od strane firmi o kojima govorim. A jednom kad se takvi zaposle, toliko imaju posla da je prekricki nemoguce da ista rade, naprave, sa strane. Provjereno! Istina je, danas ti isti mogu radit od doma, od bake, tetke, dobiju laptope, relativno ok placu, neki cak i smiju furat svoje side poslove, ali na koncu postaju robovi tih firmi. Zatrpaju ih. Znam o cemu govorim. Iz moje perspektive to je, uvjetno receno lose, ali istina, da sam ja gazda neke od gore spomenutih firmi onda bi pricao drugacije :). Velim, na zalost, ljudi se pobiru prakticki iz studentskih klupa bez prilike da se razviju u nesto drugo. Cast iznimkama. Iz istog razloga nitko nece napravit druzenje, event, a toga vani ima, gdje se druze startup-i i developeri, gdje entuzijasti jedni drugima pokazuju svoje ideje i sl. (Kad kazem startupi onda ne govorim o Rimcu i sl. koji isto zaposljavaju, ali su vise formirane firme nego ono prvo). Kod nas vise ne mozes dobit dobrog developera koji zeli investirat svoje znanje u neku ideju, projekt…ili daj pare, ili vozi dalje.
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 12:59 pm
Teško je investirati svoje znanje. Od čega ćeš živjeti u međuvremenu, od zraka? 🙁 No, to je situacija trenutno u Hrvatskoj. Ja zaista ne vidim problem da odeš raditi u neku firmu godinu–dvije, da stekneš iskustvo, ako ništa drugo. Da, posao je takav kakav jest (možda zato i nikada nisam radio kod nekoga, nego sam radio “za sebe”), ali s druge strane iskustva rada u većoj firmi ti nitko ne može nadoknaditi. Znam i po sebi da mi ponekad nedostaje takva vrsta iskustva, pa da onda lakše radim svoj današnji posao, bez “pokušaja i pogrešaka”.
Dakle, ti kažeš da je to što će ih netko primijetiti na hackathonu negativno, ja mislim suprotno. No, na kraju krajeva – barem se slažemo da je hackathon sam po sebi korisno iskustvo.
I da, ništa nije crno–bijelo, ali iz iskustva mogu reći da sposobni ljudi uvijek na kraju budu zadovoljni, nauče nešto novo i idu dalje. Dvije, tri godine i ideš dalje. To je u redu.
mirko
12. 02. 2015. u 1:59 pm
Emanuel, to što govoris je utopija. Otic u neku firmu pa radit godinu-dvije, skupit iskustvo pa onda što tocno??? Neka ti ovo bude reality check!? 🙂
Navedi mi koliko to tocno poznajes ljudi koji su ostavili 15k bruto place i krenuli u nesto samostalno. Vjeruj mi, odnos je vjerojatno 1 na spram njih 20, a i to AKO! Nakon par god rada u takvoj firmi imas relativno siguran posao (ushemiran si za razliku vecine mladih Hrvata), imas relativno ok placu, zbog navedenog vrlo vjerojatno si odselio od doma, upustio si se u samostalan zivot i poznavajuc Hrvate sigurno imas nekakav kreditic ili barem po karticama otplacujes cuda…ma koje su to sanse da ces krenut u nesto neizvjesno, a biti poduzetnik znaci tocno to. Poduzetnik znaci ulagat sebe 24/7 u nesto za sto nema sigurnog ishoda. Takvu kulturu posla nasi ljudi ne poznaju, a nit ih fakulteti za to pripremaju. Uglavnom se trci za diplomom kao ticketom za dobit bolji posao. Biti samostalni poduzetnik nije lako, ali ta kultura se kod nas ne gaji. Danas se vise cijeni dobra placa od dobre ideje. Zato velim, puno je lakse krenut u avanturu dok jos zavrsavas studij, dok zivis kod nekoga, dok te netko zeli hranit itd. Jednom kad se zaposlis sve to pada u vodu. Ja smatram da je placa u kapitalizmu nuzno zlo jer ona u ljudima ubija sve pozitivno. Od ljudi “uglavnom” (nista nije 100%) pravi radnike tj., slobodno cu rec, robove. A iskustvo? Sve je to relativno. Po meni, pravo iskustvo se vise gradi po projektima o kojima ja govorim nego u nekim firmama. Naravno, ako se zeli ucit i radit na sebi. Po firmama se ljudi, radnici, oblikuju po njihovim zeljama i zato OBOZAVAJU jos neformirane ljude. Lakse ih “usheme”. Al evo, tu sam se dotaknuo i fakulteta pa cu napisat i pokoju na tu temu. Na zalost, danas se mlade ljude ne priprema na kapitalizam jer fakulteti uglavnom pripremaju i izbacuju sljakere. Opcepoznato je prihvaceno misljenje da sa sa diplomom dolazi do posla pa se fino mora brze-bolje diplomirat i u trazlilicu ukucat http://www.posao.hr A onda se mladi nađu u cudu kad shvate da za sve posla nema (ovdje govorim opcenito o svim fakultetima). A nitko u te mlade ljude ne ugrađuje poduzetnicki duh, nitko ih ne potice da stvaraju ideje, da slijede svoje snove, da razvijaju strats prema necemu u cemu se pornalaze ili u cemu su dobri. Ne razvija se poduzetnicki duh nit se on cijeni. Samo se cijeni to tko se gdje zaposlio i tko je kakvu placu dobio. I onda imas punu burzu mladih “neradnika”. Danas je uvrijeđeno misljenje da je bolje radit 40h tjedno za pat tisuca kn nekakve place nego 40+ sati za udio u necemu sto potencijalno (na papiru) vrijedi puno vise od te mjesecne place. Danas ako ne primas placu to ti je isto kao da i ne radis. Na zalost to roditelji govore svojoj djeci…daj se zaposli, visis za kompjuterom po cijele dane, nista ne radis, ne privređujes… Zato danas kad neko mladima nudi udio u firmi koji na papiru vrijedi 100k eur isti nitko ne zeli uzet u usporedbi sa nekakvom placom od par tisuca kn. Zasto? Nije to samo stvar prilika u HR jer i vani je mladima jako tesko, vec je to problem drustva. Poduzetnicki duh u HR ne da je ubijen, vec nikada nije ni postojao. Po meni on nije stvoren.
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 2:40 pm
Mirko, sve što govorim vrijedi za 10% top ljudi, sve ostalo je nevažno. Top ljudi će uvijek naći posao, naći načina za napredovanje bez obzira u kakvoj firmi radili. I vodi računa da ja već 12+ godina radim sam za sebe. Nisam nikada radio kod nekoga za 15+ plaće (iako znam čak i dosta (10-ak sigurno) ljudi koji su napustili takav posao i upustili se u nešto novo, svi su redom danas uspješni). Tako da, opet se ne mogu složiti s tobom da su hackathoni problem. Problem čega? Toga da će onih 90% koji samo žele posao od 8 do 16 dobiti posao u nekoj firmi? Pa to je realnost. Imaš ljude koji daju sve od sebe i najčešće rade sami za sebe i imaš ljude koji ne žele davati više od onoga što se od njih traži i žele raditi za druge. Simple as that.
mirko
12. 02. 2015. u 4:15 pm
Ne kazem da su hackatoni problem, vec govorim sto se desava. Ja ne govorim o 10% top ljudi, vec opcenito o svima. Po meni su svi bitni, a ne samo oni koji su se rodili sa “crvima u guzici” da budu budeci gazde svojih poslovnih carstava. Iako, mislim da je i tih 10% koje spominjes prije 5%, ali otom-potom. Tako da ja govorim opcenito o situaciji na trzistu rada, o nasim mladim snagama koje bi nas trebale izvuc iz ovih “HR govana”. Zato je bitno i tih 90% koje ti apriori otpisujes, smjestas ih tamo gdje im je “mjesto”. Da, najlakse je rec da mi svi sami sebi krojimo sudbinu, da se uvijek moze nac vremena za sve, da se sve moze kad se hoce. Ali nije to bas tako. Pogotovo ako se takav duh, takva klima ne gaji. Zato i odgajamo klince, zato se i ide u skole, ljude se nekamo usmjerava itd. Slazem se, treba biti hackatona, nemam nista protiv, al treba biti i sveg ostalog. I ne treba bjezat od istine, vec se mladima treba objasnit kako stvari stoje. A ja otovoreno kazem sto JA mislim o hackatonima, u sto se oni uglavom pretvaraju i cemu sluze. To je moje misljenje. Mislim, nije to samo kod nas, ali kod nas nema puno alternativnih druzenja, evenata, nema radionica, otovrenih ureda i sl. Svako okupljanje, dijeljenje znanja, interesa, ideja, je dobrodoslo, podrzavam sve to, ali generalno ne volim naslove tipa: dođite svi na hackaton…sponsored by Pet minuta (FIVE) pod krinkom druzenja dok se zapravo radi o dobro smisljenom scautingu mladih i to vec direktno iz fakultetskih klupa jer je sve ostalo vec “pobrano”. Velim, sve to dok se klinci prakticno nisu ni (s)nasli na trzistu za koje ih se sprema. Zadnje, ne slazem se da kod nas nema dobrih programera. Ima, ali svi koji vrijede su “pokupljeni”. Tesko je doc do novih, a da odmah znaju sve. U usporedbi sa ostalim znanjima programeri su danas vruca roba, a nisu skupi, dapace. To odgovorno tvrdim. Place koje zarađuju po tim firmama i za koje misle da su dobre su zapravo kikiriki naspram vani. A klinci iz tehnickih skola, fakulteta nazalost nisu poduzetnicki navuderni il osvejsteni. Zato danas nase softverske firme koje uglavnom izvoze jako dobro stoje, rapidno se šire i zaposljavaju. Programer u US moze slobodno racunat na 6 figure godisnju placu, a firme po satu programiranja naplacuju po 100-150 usd. Provjereno! Nase firme su kudikamo povoljnije, po cijenama smo na razini Indije, a onda vrlo vjerojatno i po placama. Samo sto je kod nas sve skupje nego u Indiji pa mislam da sam sve rekao. Moja poruka mladima: stvarajte nesto svoje ili za sebe. Ne nuzno sami, ali za sebe, i to cim prije, dok ste jos mladi. Kasnije kad ostaris nije gotovo, ali je sve puno teze ili kompliciranije.
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 4:25 pm
Mirko, mislim da smo sada već otišli prilično off topic u neku raspravu koja nema veze uz originalni članak. Evo samo kratko:
(1) ja nikoga ne otpisujem. Svi koji mi pristupe i pitaju za pomoć će je dobiti, ne vjerujem da sam ikoga tko se potrudio sam prvo nešto riješiti i onda kada zapne pita – odbio. Tako da, samo bude jasno.
(2) možda se ja krećem u drukčijim krugovima, ali i naši ex klijenti iz IT sektora i neke kolege koje poznajem, možda nemaju satnicu od $100-150 ali imaju $50 i više. Mislim da ne treba biti toliko pohlepan i tražiti preveliku plaću, uostalom nije isto $50 u Hrvatskoj i $100 u US.
O svemu ovome bi se dalo puno više raspravljati nego što je moguće ovako putem komentara, pa se ja ovdje zaustavljam.
mirko
12. 02. 2015. u 4:33 pm
Imas pravo…al iduci put kad se sretnemo ti placas pivo 🙂
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 4:36 pm
Pivo je najmanji problem… 🙂
mirko
12. 02. 2015. u 5:00 pm
kad sam vec rasplamsao raspravu, imas li, znas li nekog vrhunskog SEOa u Hr?
Emanuel Blagonić
12. 02. 2015. u 6:06 pm
Mirko, javi mi se na mail da ne promoviram nikoga posebno ovdje, i napiši mi što ti točno treba jer neki su bolji u nečemu od drugih… emanuel@blagonic.com
Mirko
12. 02. 2015. u 6:35 pm
Naravno, al prvo pitam da ne skitam. 🙂 Javim se, tx.