Kako hipnotizirajuće fotografije napuštenih prostora pretvoriti u posao pun avantura

Već smo pisali o digitalnim nomadima koji, zahvaljujući tehnologiji, strast za putovanjima i novim iskustvima spajaju s poslom. Jedna od njih je i Mirna Pavlović koja putuje kako bi otkrivala i fotografirala napuštene prostore. Ako ima sreće, uz bogatu prošlost, u njima će pronaći još jedinu prašinu i paučinu, no kako saznajem iz razgovora s njom, do sada je već nakupila i popriličan broj zanimljivih priča i doživljaja od kojih nisu svi bezopasni. Na pitanje kako je sve počelo, odgovara kako su prvo došla putovanja, zatim fotografija, a nakon toga se sve povezalo u jednu neodvojivu cjelinu.

Od kad znam za sebe htjela sam putovati, ali bio je to onaj klasični slučaj straha od izlaska iz zone komfora. Provela sam cijeli svoj faks samo sanjareći o tome i nisam ništa radila dok mi jednom nije puknuo film. U prosincu 2013. godine prijatelj me pitao želim li za nekoliko sati ići na petodnevno putovanje u Bugarsku jer je imao viška mjesto u autu. Nakon toga uslijedila je hrpa putovanje, fotografiranja i uspjela sam konačno iskombinirati sve što sam htjela raditi; putovati, istraživati napuštena mjesta i fotografirati.

U posljednjih godinu i pol dana imala je fotografske turneje po napuštenim mjestima diljem Hrvatske i regije te Belgiji, Francuskoj, Portugalu i Mađarskoj. Jedine pauze su kada planira nova putovanja, a u međuvremenu svoje avanture i fotografije zabranjenih mjesta objavljuje na Facebook stranici Inkquietude, a odnedavno i na istoimenoj web stranici. Posljednjih mjeseci kao spisateljica surađivala je i na knjizi Between Nowhere & Never: Photographs of Forgotten Places.

Na pitanje koji je najbolji dio njenog posla, odgovara:

Putovanja! Apsolutno i bez sumnje. Poprilično drag aspekt mi je i istraživanje novih lokacija i prekopavanje po najopskurnijih kutcima interneta kako bih našla neko novo napušteno mjesto. Na to bez problema mogu utrošiti tjedne i mjesece.

Napuštena mjesta kao vremeplovi

Mirna objašnjava kako se od malena zanimala za mitologiju i povijest te je sanjarila o pustinjama Egipta i prašumama Perua gdje bi otkrivala stvari i rješavala misterije. Iako igrom slučaja nije studirala arheologiju, a ta se želja kasnije pretvorila u zanimanje za napuštena mjesta gdje je svako od njih putovanje u prošlost. Mirna dodaje kako ju pri tome motivira preispitivanje i pomicanje vlastitih granica te želja za avanturom.

U istraživanju napuštenih mjesta, osjećaj slobode je nevjerojatno prisutan. Sve poprimi drukčiju kvalitetu – zvukovi su jasniji, boje su življe, adrenalin kola. Teško se toga odreći jednom kada se okusi. Svojevrsni je to povratak znatiželji i avanturi za kojima smo žudjeli kao djeca, ali su se negdje izgubili po putu dok smo preuzimali na sebe brige i strahove odraslog svijeta.

Za napuštena mjesta saznaje na nekoliko načina, preko zajednice urbanih istraživača do pretraživanja blogova i news portala iz stranih zemalja. Radi jedne talijanske vile na obali jezera Como danima je proučavala planine i reljef te zatim po Google Mapsu pretraživala centimetar po centimetar kako bi otkrila njezinu točnu lokaciju.

A kada pronađe napušteni prostor, kriterij po kojem odlučuje hoće li ga fotografirati je da on mora biti vizualno impresivan.

Bitno mi je da prostor izgleda epski. Volim industrijske prostore koji su obrasli i nude kontrast između prirode i betona te rashladne tornjeve jer izgledaju kao unutrašnjost svemirskog broda.

Putovanjima prethode manijakalne pripreme, pravljenje rasporeda po danima te određivanje lokacija s koordinatama. Kad je na putu, osim dobre fizičke kondicije i zavidnih penjačkih sposobnosti, potrebne su joj i odlične vještine orijentacije i korištenja različitih online mapa.

Urbano istraživanje nije za svakoga

Dok mi Mirna objašnjava kako nisu rijetki susreti sa stražarima ili skupinama naoružanih kradljivaca metala ako se nalazi u Belgiji, postaje mi jasno kako urbano istraživanje nije za one koji pate od klaustrofobije, vrtoglavice ili strašljivce bilo koje vrste. No, zapravo najveća opasnost su dotrajale građevine. Prisjetila se jedne zgode u Portugalu kada je drveni pod odjednom propao pod njom i partnerom, ali su se srećom nalazili na nosivoj gredi.

Neugodnih iskustava je malo, no jedno takvo koje posebno pamti dogodilo se prije pola godine.

Partner i ja smo se dva sata probijali kroz ogromno trnje koje smo morali krčili stativima kako bismo došli do jedne napuštene vile u Italiji. On je otišao razgledati, a kad se vratio rekao kako je čuo neke čudne zvukove. Ja sam se pripremala za fotografiranje kad sam odjednom čula lagano kašljanje, zatim mumljanje neke melodije te spore i odmjerene korake na katu iznad nas. To nije imalo smisla jer da su tamo bili drugi istraživali ili radnici ili bi nam se javili ili bi nas otjerali. Odlučili smo otići, a put nazad kroz mrak te vile bio je nešto zastrašujuće. Iza svakog ugla mislila sam da će netko izaći. Samo smo se zaletjeli nazad u ono trnje i otišli. Poslije smo saznali da je tamo bio vlasnik vile koji još uvijek ondje boravi, obično naoružan i kako je vjerojatno lud. Drugi istraživači su već imali problema s njime i većinom izbjegavaju tu vilu. Partner sada želi da se vratimo jer smo propustili neke stvarno epske prostorije, no nema šanse.

Više slobode, ali i odgovornosti

Kao freelancer čiji je rad neodvojiv od tehnologije, Mirna si može sama organizirati vrijeme, putovanja, marketing ili učenje o obradi fotografija, a najvećom prednošću smatra što je sama sebi šef. No, to ne znači da radi manje, već upravo suprotno.

Ja sam se tek počela probijati i zasad je sve maglovito i ništa nije sigurno. To mi svakako nedostaje iz tipičnog radnog okruženja, stabilnost u financijskom smislu, a ponekad i rutina, u trenutcima kada je sve previše kaotično. Također, freelancanje je posao s mnogo više radnih sati nego na tipičnom radnom mjestu jer je mnogo više truda uključeno da se posao pokrene i razvije, i mnogo više predanosti.

Bez šefova i rokova, ima veću slobodu, ali i odgovornost.

Unutarnja motivacija je veća od one koju bih osjećala na tipičnom radnom mjestu jer nema izvanjskih faktora stresa, nema nekoga kome moram odgovarati. Ali u tome leži i zamka, jer kada ne postignem ono što sam očekivala ili čemu sam se nadala, tada je razočaranje mnogo veće pošto nisam nikoga drugoga razočarala osim same sebe. I u tim situacijama nema nikoga drugoga tko će te voditi ili te ohrabriti osim same sebe. Tako da je motivacija teško uhvatljiv pojam. No, svakako mi više odgovara solo rad nego da imam nadređene.

Kao pravi digitalni nomad, ističe veliku ulogu društvenih mreža u svom dosadašnjem uspjehu, povezivanju s pravim ljudima i stvaranju novih poslovnih i umjetničkih prilika. Iako je početak bio težak, Mirna dodaje kako ne može zamisliti da se ne bavi ovime što sada radi čak i ako će u nekom trenutku morati potražiti “tipičan” posao radi stabilnijih financija.

Kad se nešto hoće, uvijek postoji način

Od početka ove godine, baza joj je Belgija odakle se nastavlja baviti fotografijom. Još kad bi samo bilo dovoljno vremena za sve napuštene građevine svijeta. Iako se Mirna poprilično trudi i već je isplanirala nova putovanja za sljedeće tri godine, od Europe do Azije. Svima onima koji žele putovati i raditi što vole, ali neprestano pronalaze izgovore Mirna poručuje samo jedno:

U svakoj situaciji možeš razmišljati: “Što ću, kako ću, hladno je, nemam novca?!” Nitko te ne može nagovoriti, moraš biti toliko nesretan što ne radiš ono što voliš i ne ideš nigdje da prekineš taj začarani krug, tako je i meni bilo. Uvijek sam našla neki razlog, ali za one koji žele uvijek će biti načina.

Digitalne nomade i freelancere podržava i Vipnet, koji nudi poslovnu ponudu za što lakše komuniciranje dok ste izvan ureda, kod kuće ili na putu.