Horor priče iz industrije: “Brzi novci” u industriji igara

Počelo je na 4. godini fakulteta kada sam u sklopu studija morao odraditi praksu u struci te sam pronašao tvrtku koja se bavila izradom video igara, nešto što je zvučalo zaista vrlo zanimljivo. Nakon nekoliko mjeseci dogovaranja za prvi sastanak, jedan od “šefova”, kojeg ćemo zvati Drakula, izrazio mi je dobrodošlicu riječima:

Ti si ili lud ili mrziš sebe kada si odabrao ovaj posao, hehe.

Tek sam mnogo kasnije saznao da sam zaista i bio lud. Hehe?

Ispočetka mi je predstavljeno kako ću zaista mnogo toga samostalno raditi i naučiti na praksi i kako je gospodin Drakula pravi majstor svoje struke koji ima gomilu znanja za prenijeti. Praksa je trajala oko tri mjeseca, a u tom periodu ne samo da nisam dobio ni jedan zadatak niti uputstvo za obaviti, već nisam više ni jednom razgovarao s Drakulom. Drakula se izjašnjava kao osoba koja “voli mrak” te su u firmi s dva mala prozorčića rijetko bila upaljena svijetla, dok je on radio u svojem najtamnijem kutu uz upaljenu svijeću te se rijetko ukazivao pred ljude.

Gdje su ti “brzi novci”?

Nakon odrađene prakse, iako nisu imali nikakvu komunikaciju sa mnom i gotovo stalno sam si morao sam smišljati zadatke, ponudili su mi posao. Kako mi je to bilo prvo ozbiljno zaposlenje i bio sam naivan u vjerovanju da ne može biti gore, a razvoj igara me stvarno zanimao – pristao sam. Iako je firma u tom trenutku postojala tek nešto više od godinu dana bez prihoda, uz mene je bilo zaposleno još nekoliko ljudi i studenata te se broj zaposlenih gotovo udvostručio. Razlog za to bila je ideja za izradu tima koji bi razvijao mobilne igre jer, kako bi rekao drugi šef, kojeg ćemo zvati Zombi:

To su brzi novci.

Zombi se pojavljuje tek ovdje jer je, kao i Drakula, bio rijetko viđen. Prvih nekoliko mjeseci bilo je zaista dobro, svi smo u timu imali konkretne projekte za razvoj, no tada su se stvari naglo počele kretati u nekom drugom smjeru. Kako se meni tada činilo, za vrijeme godišnjih odmora Zombi i Drakula su nekako shvatili da u proteklih godinu i pol dana firma ništa nije napravila te da su zbog naglog rasta broja zaposlenika jednako tako brzo i došli u dugove.

Čitava tvrtka ubrzo se prebacila isključivo na rad na mobilnim igrama jer su nas tamo čekali “brzi novci” o kojima smo mi studenti znali malo, ostali zaposlenici još manje, a naši šefovi, prema raspletu situacije, najmanje. Na dan povratka s godišnjih odmora, iako se za to znalo tjednima, svi su studenti obaviješteni da su nepotrebni do daljnjeg dok se firma “rekonstruira”. No, do kraja tjedna pozvani smo natrag na posao.

Najbolje je da svi rade sve, zar ne?

Tempo rada je bio takav da smo svaki tjedan morali izraditi jednu novu igru, opisi posla ljudi su postali nepostojeći i svi su radili sve što su stigli, a mantra od vrha je bila „Naši korisnici su glupi i ne znaju što žele“, i „Treba napraviti nešto gdje mogu glavom udarati o ekran“. U novonastaloj situaciji se ispostavilo da i od regularnih zaposlenika samo njih par zna što im je posao, dok su ostali bili juniori kao i studenti, a da Drakula ne zna apsolutno ništa.

Kako su svi bili na kraju zaduženi za sve, a zapravo nitko za ništa, počeli su se stvarati konflikti, svaki radni dan pretvorio se u nervozu, nadvikivanje i svađu. Događala su se cjelodnevna razglabanja o tome što treba raditi na koji način, stvarali su se klanovi i razvijale teorije zavjera o drugim zaposlenicima, dok u svemu tome vodstva nije bilo na vidiku. Drakula bi tu i tamo iskočio iz svoje spilje i počeo vikati na ljude čije mu se ideje nisu svidjele, naravno, one koje je načuo u svom dijelu ureda. S druge strane, Zombi bi organizirao zabave u kuhinjskom prostoru za svoje poslovne partnere. U jednom Zombijevom pijanom izlasku se i saznalo kako on želi da mu se “zaposlenici kolju jer tako se iskaže onaj najsposobniji”.

Nastavak s novim likovima?

U nekom trenutku su plaće počele kasniti te su se i radnici počeli opuštati. Radni prostor je zaprimio miris dima, alkohola i drugih supstanci. Nakon nekih poslijeposlovnih zabava bi nas ujutro dočekale i prekrivene sigurnosne kamere, a što je to značilo, možemo samo zamisliti. Plaće su počele sve više kasniti i na kraju prestale dolaziti, a potom su na posao prestali dolaziti i zaposlenici, s njima i ja.

Ova priča završava tek godinu dana kasnije kada je tvrtka proglasila stečaj jer oni brzi novci i dalje nisu stigli.

Bez obzira na to, Drakula se i dalje predstavlja kao stručnjak u svom poslu, Zombi zombificira svoje investitore i suradnike u daljnjim pothvatima, a ja sam se za sad udaljio od game dev industrije i zaposlio u normalnoj firmi.

Gledajući unatrag, ipak sam zahvalan na stečenom iskustvu, jer, radeći u kući strave, sada sam spreman na više ili manje na sve buduće izazove.

Ovaj je tekst dio serijala povodom noći vještica u kojemu objavljujemo anonimne “Horor priče iz industrije”. Više priča svojih kolega možeš naći ovdje.