Algebrinih 20 godina: 65% polaznika dolazi do diplome, 100% ih se nakon nje zapošljava

U zemlji u kojoj je prva asocijacija na privatno obrazovanje često “kupljena diploma”, Algebra je uspjela dobiti i zadržati status institucije iz koje izlazi kvalitetan kadar, a tome svjedoče ponajviše uspjesi njenih polaznika, tvrdi član uprave Hrvoje Balen:

Često ljudima kažem da edukacija nije klasičan biznis, jer se ne možemo fokusirati samo na maksimizaciju profita, već moramo paziti tko izlazi s našom diplomom. Posljedica toga je da je 100% studenata koji izađu s naših preddiplomskih programa zaposleno nakon diplome, a imamo alumnije u nekim od najvećih tehnoloških tvrtki.

Ukratko, što je veća kvaliteta nastave, bolji je kadar koji izlazi s Algebrinom diplomom u ruci, sama institucija dobiva na legitimitetu, a to opet dovodi nove studente.

Svaki student je buduća referenca – dobra ili loša

Ipak, ne izlaze svi koji upišu neki od Algebrinih programa s diplomom ili potvrdom u ruci – prolaznost je oko 65 posto, ističe Balen, kao uostalom i na većini tehničkih studija.

To je nešto što je vrijedilo od samih početaka, kada smo držali tečajeve za korištenje Excela i sličnih uredskih alata. Polaznici koji su se kod nas upisali dobili su sve potrebno da polože konačni ispit, no ako su sjedili na ušima i nisu uspjeli položiti, to je na njima.

“Sve potrebno” nije samo prazna fraza – s jedne strane, tu su neke povlastice dobre tehnološke infrastrukture, poput streaminga predavanja koje studenti djelomično mogu pratiti izvan učionice ili centraliziranog sustava koji omogućava pristup nastavnim materijalima i literaturi.

S druge strane, uspjeh studenata se detaljno prati u internom sustavu Algebre. Ako se dogodi da polaznik zaostaje, djelatnici koji se brinu za uspjeh studenata provjeravaju gdje leži problem, zadaju se dodatne vježbe i organizira učenje sa starijim studentima.

Logična pretpostavka bila bi da je jednoj privatnoj visokoj školi ili učilištu lakše pratiti svoje polaznike jer ih je manje no na masovnim javnim sveučilištima. Ubacimo tu onda brojku od 15 000 polaznika učilišta i visoke škole koje Algebra upisuje godišnje, a potom brojku od 12 663 upisnih mjesta koliko ih je u ovoj školskoj godini popunjavalo Sveučilište u Zagrebu.

Imajući na umu da Sveučilište ima 34 sastavnice, što znači da se broj studenata na brizi po pojedinom fakultetu višestruko smanjuje, posvetiti se uspjehu studenata ne bi trebao biti toliki problem.

Lako tako, kad zarađuju od školarina!

Ako ste se htjeli mašiti argumenta iz podnaslova, prisjetimo se da su i školarine na javnim fakultetima plaćene – bilo iz džepa studenata ili državnog proračuna.

S obzirom na to da se (srećom!) dio državnog novca slijeva u obrazovanje, praćenje uspjeha studenata ne samo da ne bi trebalo biti problem, već bi trebalo biti bespredmetno kako bi se uložen novac (vaš, naš, državni, studentski) što bolje oplodio – u ovom slučaju, to bi značilo da što više studenata uspješno završi svoj studij u razumnom roku i priključi se tržištu rada.

Oplođena investicija značila bi i da  studenti ubrzo po završetku fakulteta mogu naći posao i pridonijeti napretku gospodarstva, što velikim dijelom ovisi o prilagođenosti programa visokog obrazovanja gospodarskim izazovima. Algebra tome doskače i angažmanom predavača koji ono što predaju svakodnevno rade u praksi:

Stručni studiji nemaju tu slobodu kao sveučilišni se bave teorijom i kažu “Naučit ćete to u praksi kad se prvi put zaposlite”. Moramo izgrađivati kadar koji dolazi iz gospodarstva. Zapravo mislim da je to jedan od naših velikih uspjeha, da dobijemo stručnjake iz industrije kao predavače, koji se obvežu da cijelu godinu drže jedan kolegij.

Dobar dio studenata tvrtke pokupe već na drugoj godini, dodaje, a za ostale tu je centar karijera gdje ih se savjetuje i kroz koji se pronalaze stručne prakse.

Zapravo, školarine su samo jedna poslovna vertikala

Centar karijera i ostali interni neprofitabilni servisi financiraju se kroz nekoliko vertikala: programe cjeloživotnog obrazovanja, visoko učilište, ali i prodaju različitih usluga te znanstveno-gospodarska partnerstva.

Neka od rješenja koje su razvili za vlastite potrebe sofisticirali su da bi poslužila komercijalnoj svrsi, pa tako svi koji unazad desetak godina polažu teorijski dio vozačkog ispita na računalu, polažu ga upravo preko sustava koji je Algebra razvila.

Kroz interni sustav, također razvijen u samoj Algebri, prate se i prihodi i rashodi svakog pojedinog smjera, tečaja, drugih izvora prihoda, ali i rashodi različitih službi poput tehničke, novoformiranog HR-a i sličnih. Sve to radi stotinjak zaposlenih uz pomoć vanjskih suradnika i predavača.

Trik onda očito nije u škrtarenju na studentima, predavačima, osoblju, opremi već u dobroj alokaciji resursa – Sveučilište u Rijeci je tako objedinilo neke od svojih službi, na mnogim stranim institucijama je praksa da ih vode pravne osobe, a jedan sustav za upravljanje resursima bi mogao uvelike pomoći, primjerice, Sveučilištu u Zagrebu da efikasnije gospodari s 2 milijarde kuna (uglavnom državnih) koje se sliju svake godine u njihov proračun.

Budućnost je – preko granice

Unatoč tome što prilično dobro posluju, u Algebri planiraju dugoročno, a dugoročne statistike pokazuju da će se broj studenata na nacionalnoj razini s godinama značajno smanjivati. Imajući to na umu, studijski programi će postati dvojezični te će se raditi na privlačenju stranih studenata – njih je sada manje od 200 godišnje u cijeloj Hrvatskoj.

Osim toga, planira se i globalno širenje, jer očito ne idu samo programeri preko granica u potrazi za nekim povoljnijim tržištem, već i institucije koje ih obrazuju.

A kao šareni papir u koji je to cijela ta priča došla zamotana predstavljeni su novi brending, logo i slogan “Zaiskri”, pod kojima su ujedinjeni učilište i visoka škola kako bi se olakšala administracija i povećala kvaliteta oba sustava.

Možda nešto od te iskre ili barem praktičnosti zahvati i druge obrazovne institucije.