E-sportovi pune stadione i nude milijunske nagrade – ali to nije poanta kompetitivnog igranja
Arena, veliki video zaslon, na tisuće navijača, spiker najavljuje događaj godine... Ne, niste na nekom boksačkom eventu. Dobro došli na eSports natjecanje, gdje glavni igrači sjede za računalima i sa slušalicama na ušima nastoje uništiti svoje protivnike za nagradu od nekoliko tisuća dolara.

Elektronički sport (e-sport) natjecanja su na tragu onih u tradicionalnim sportovima, osim što su discipline u kojima natjecatelji sudjeluju različite igre.
Ta praksa seže još u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, koje su bile su rezervirane za ATARI natjecanja u igri Space Invaders i pokoji turnir s Donkey Kongom i Pac-manom u glavnim ulogama.
Devedesetih stupaju na scenu uobičajeniji e-sportovi, svima nama dragi DOOM te, naravno, Starcraft! Nintendo je 1990. godine održao i prvi World championship turnir u sklopu promocije svog (tada) novog sustava Nintendo 64.
Veći turniri, veće nagrade, veća industrija
Nešto bliže ovom stoljeću nastaju nova natjecanja kao što su Intel Extreme Masters, World Cyber Games i Major League Gaming, a dodajmo i kako Battle.net ima svoju ligu za Starcraft 2.
U zadnjih par godina, scena je sve veća – postala su popularna MOBA natjecanja koja popunjavaju stadione s više od 15000 sjedećih mjesta, a league of Legends i DoTA2 žare i pale na sceni ovih dana. Trenutno se održavaju ljetna natjecanja koja sa sobom nose preko milijun dolara nagrade.

Gamerska je zajednica velika, a znamo kako se dobar dio gaming industrije osim igara vrti i oko zanimljivih gadgeta, specijaliziranih tipkovnica, miševa, “gamerskih” slušalica, matičnih ploča, radnih memorija. Svemu i svačemu se nalijepi “gamerska” etiketa, dobrim dijelom i zbog ovakvih natjecanja, jer su tvrtke koje opremu proizvode sponzori natjecanja koja privlače dovoljno gledaoca, online i offline.
Svaki sport ima svoja pravila

Problem kod ovog teksta bio mi je prvotno na što se fokusirati – na natjecatelje, igre koje nisu ništa zanimljivije od običnih tower defense igara, o pripremama koje su nekad napornije čak i od onih profesionalnih sportaša?
Sve to zajedno zna biti prilično rigorozno. Južna Koreja, primjerice, prednjači u pretjerivanju kada je riječ o esportsu, krenuvši od vježbanja po 16 sati dnevno za natjecanja pa sve do iskorištavanja igrača koji pucaju pod pritiskom.
Gameri, kao i obično, imaju svoj stav, a većina ima i ne tako debele živce te često bivaju kažnjavani zabranom sudjelovanja u natjecanju kada kažu ono što ne bi trebali. Probajte napisati nešto što se ne svidi sponzorima na nekim od silnih foruma ili Redditu i ostat ćete bez istih u roku od sekunde.
Ovdje nema testova za drogu, niti kažnjavanja osoba koje ju koriste za povećanje fokusa ili ostajanje budnima. Ipak, svi načini varanja, namještanja natjecanja ili čak klađenja van natjecanja najstrože se kažnjavaju
Nema neprijatelja, samo natjecatelja

Pitate se gdje onda ljepota ovog načina natjecanja?
Na temelju svih prohtjeva i zahtjeva koje stvaraju developeri najpopularnijih igara na tim natjecanjima dobivamo i novi “hardveraj”, za koji niste sigurni je li skulptura ili komponenta u računalu.
Ljepota je i u tome što nema navijačkih uvreda. Gameri možda jesu žestoki prilikom igranja, ali uživo je to miroljubiva masa ljudi koja navija za svoje timove.
Na kraju krajeva, tu nema neprijatelja u pravom smislu te riječi, već samo igrača koji su vas pošteno porazili ili koje ste vi pošteno dobili.
A da biste se natjecali i sudjelovali u multiplayer igrama iz svog doma, potreban vam je brz internet! B.net ti nudi mogućnost nadogradnje brzine do čak 120 Mbit/s. Doznaj više!

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na Netokraciji dopušteno je samo korisnicima koji ostave svoje ime i prezime te mail adresu i prihvate pravila ponašanja.
Pravila ponašanja
Na Netokraciji za vas stvaramo kvalitetan, autorski potpisan sadržaj i zaista se veselimo vašim kvalitetnim, kontruktivnim komentarima. Poštujmo stoga jedni druge prilikom komentiranja, kao i Zakon, držeći se sljedećih pravila ponašanja:
Kako koristimo podatke koje ostavljate? Bacite oko na našu izjavu o privatnosti.
Sve ostale komentare ćemo s guštom spaliti, jer ne zaslužuju svoje mjesto na internetu.
Komentari
Zvonimir Burazin
16. 06. 2015. u 10:56 am
Ne znam uopće odakle da krenem s komentiranjem ovog članka. Cijeli je napisan u stilu osnovnoškolske zadaćnice, bez glave i repa. Nema nikakav zaključak, samo hrpu nabacanih generaliziranih faktova, iako i sama autorica kaže da “Svaki sport ima svoja pravila”. I ima. I stvari se dosta razlikuju za igrače npr LoL-a gdje RIOT sve kontrolira i CS-a gdje VALVe reagira samo u rijektim situacijama.
Imamo autoricu koja je nekakav ljubitelj starcrafta, a napiše “igre koje nisu ništa zanimljivije od običnih tower defense igara”. Pa kako je moguće uopće ovako nešto komentirati? Zašto gledaš esport ako ti nije zanimljivije od tower defense igara?
Posebno je zanimljiv ovaj zadnji podnaslov, koji enkapsulira sve krive ideje koje se uporno guraju ljudima koji ne razumiju esport. Ljepota natjecanja nije u dobivanju “hardveraja”, što to uopće znači? Ispada da najbolji svjetski timovi igraju turnir za komplet slušalica i miševa?
U igri ima i neprijatelja, ima i uvreda od strane navijača. Sada ću ja napisati gdje je ljepota natjecanja – tamo gdje je i u pravom sportu. U vrhunskim igračima, u povijesti timova, u individualnim potezima i timskoj igri. Pošto pratim većinom Counter-Strike, napisati ću samo jedan od mnogih primjera zanimljivih priča.
Početkom Counter-Strike: Global Offensivea, nove inačice CS-a, kreirana je ekipa koja je kombinirala najbolje švedske igrače iz 2 prošle inačice (3 CS 1.6 igrača i 2 CS:Source igrača) – Ninjas in Pyjamas. Patrik “f0rest” Lindberg (koji je odustao od srednje škole kada je postao dobar igrač) i Christopher “GeT_RiGhT” Alesund su bili glavne zvijezde ove ekipe. Bazirani na jakim individualcima, igrali su slobodnim stilom koji su istima davali maksimalan prostor za 1v1 duele s protivnicima, koje su s lakoćom dobivali. Ova ekipa postala je toliko dobra da je na offline natjecanjima bila neporažena 87 mapa za redom. Znači od sredine 2012. do ožujka 2013. su bili neporaženi, osvojili 10 natjecanja za redom, a čak i nakon prvog poraza su još par mjeseci bili definitivno najbolja svjetska ekipa.
Kao rezultat njihove dominacije dogodilo se da su sve ekipe počele kopirati NiP pristup igri, no ipak, prva ekipa koja ih je zbacila s trona je francuski VeryGames tim koji je pristupio na skroz drugi način – fokus je bio na timskoj igri, čitanju protivnika i proučavanju snimki protivnika.
Kroz sljedećih 9 mjeseci NiP i VeryGames razvili su ogromno rivalstvo, a svaki njihov meč se pratio s ogromnim zanimanjem, toliko da su ga prozvali ‘El Classicom’ CS-a.
To je ljepota natjecanja. Priče ljudi, priče timova. Priče o padu nepobjedivih i rastu underdogova. Priče o rivalstvu. To je ono što je zanimljivo, a ne deseci tisuća dolara i milijun gledatelja na twitchu.
Goran
17. 06. 2015. u 11:12 am
Zvonimir je napisao bolji članak od novinarke.