Zakon o audiovizualnim djelatnostima: Za game developere nove obveze, ali ne i poticaji

Domaća gaming industrija već se podosta vremena nastoji etablirati kao grana gospodarstva koja raste brzo, zapošljava velik broj mladih ljudi i predstavlja Hrvatsku kao zemlju koja se kreće u korak s vremenom, a broj izuzetno kvalitetnih igara domaćih studija iz godine u godinu sve više raste.

Ipak, kako to obično biva, domaća industrija bolje je prepoznata vani nego kod nas pa tako video igre još uvijek nisu klasificirane kao audiovizualna djelatnost, poput primjerice filma ili TV serija. Mnogi bi se složili kako su igre jednako audiovizualne kao i film, pa će se tako uskoro u Saboru raspravljati o prijedlogu novog Zakona o audiovizualnim djelatnostima, čiji je nacrt do danas bio dostupan za komentiranje.

Ako vam se čini da ovaj članak ide u smjeru pohvale jer se rade dobre stvari u industriji, na žalost nije baš tako. Naime, u nacrtu koji je dostupan na stranicama e-savjetovanja igre se spominju samo na nekoliko mjesta, i to prilično kratko i isprazno u odnosu na film, recimo. Kako bih saznao stavove domaće zajednice koja je uputila službenu kritiku na ovaj nacrt, razgovarao sam s Andrejem Kovačevićem iz Klastera hrvatskih proizvođača video igara (CGDA) i Lovrom Nolom, direktorom Machine.

Ako niste u prilici pročitati prijedlog, Andrej je sažeo o čemu se radi:

Trenutnom verzijom se nije napravio nikakav pomak po tom pitanju. Videoigre se nominalno dodaju tj. priznaju kao audiovizualna djelatnost no na tome cijela priča staje. Tako da nam se, barem nacrtom zakonskog okvira, ne ide u susret niti malo.

U redu, ovaj početak baš i nije pohvalan, ali idemo dalje. Kada smo već počeli s nešto manje sjajnim vijestima, zanimalo me što će se domaćoj industriji igara dogoditi ako se ne prihvate kritike i komentari na ovaj nacrt zakona i on u raspravu krene “takav kakav je”:

Ako zakon prođe “ovakav kakav je” bi teoretski svi koji proizvode audiovizualna djela, privatne i fizičke osobe, mogli biti novčano kažnjeni jer nisu upisani u registre HAVC-a. Nominalno će proizvodnja videoigara biti deklarirana kao audiovizualna djelatnost od važnosti za Republiku Hrvatsku, no bez jednog konkretnog pomaka ili aktivnosti koja bi to zaista pokazala jer u trenutnoj verziji Nacionalnoga plana nema aktivnosti usmjerene na razvoj videoigara.

Nacrt ne ide u korist studijima

Jasno je, dakle, kako ovaj nacrt ne ide u korist domaćim studijima, već ih zapravo traži samo da se upišu u registre HAVC-a ako već nisu. Istina, vjerujem kako mnogi studiji ne bi imali ništa protiv registra ako bi im se time pomoglo u razvoju domaće scene, ali kako se ovdje ne radi ni o jednom drugom praktičnom koraku, nekako sam skeptičan da bi upis u HAVC registre bio velik korak unaprijed.

Ovaj nacrt u sebi sadržava respektabilan broj nelogičnosti, od kojih su neke, primjerice, činjenica da se igre isključuju iz nekih poticaja iako su u istom prijedlogu imenovane audiovizualnom aktivnosti, dok filmovi iste poticaje mogu dobiti, a o cijelom prijedlogu dovoljno govori činjenica kako je CGDA zatražio korekciju čak 21 članka nacrta Zakona, što je gotovo pola svih članaka u nacrtu.

Moje iduće pitanje Andreju bilo je koliko misli da je realistično očekivati izmjene ovog nacrta s komentarima koje je CGDA predložila:

Osobno nisam pravnik, no koliko sam mogao razumjeti prema vezanim dokumentima, u izmjene zakona se ide upravo kako bi Hrvatska bila na tragu Europske prakse, koja ima nacionalne instrumente za poticanje izrade i promidžbe videoigara. Iako znamo čuti izjave na tragu toga da se HAVC naziva “Hrvatskim filmskim institutom” i slično, osobno nisam uspio naći jednog slova o tome unutar zakona. Trenutno ne vidimo niti jedan pravni te niti jedan praktični razlog zašto istovremeno uključiti (nominalno) i isključiti (praktično) videoigre. Vjerujemo da se može bolje i kvalitetnije pristupiti problemu i naći rješenje koje odgovara svim uključenim interesnim stranama.

Andrej dodaje i kako su brojne europske zemlje pokazale kako se pravilnim potporama ostvaruju sjajni rezultati, i nema nikakvog razloga zašto to ne bi bio slučaj u Hrvatskoj.

Gaming industrija je spremna za dijalog

Zanimalo me gdje Andrej vidi razloge za ovakav, u najmanju ruku čudan nacrt zakona:

Ne bismo htjeli upirati prste. Često smo u prilici vidjeti kako osobe koje nisu dio kulture videoigara imaju mnogo predrasuda i stereotipa prema računalnim igrama. Jedna od zadaća CGDA je raditi na informiranju i dekonstrukciji predrasuda. Industrija videoigara, pogotovo u Hrvatskoj, iza sebe ima gotovo isključivo pozitivne društveno-ekonomske efekte.

CGDA kao udruženje je na raspolaganju svima onima koji žele s njima sjesti za stol i porazgovarati, a isto se može reći i za Machinu i velik broj domaćih studija, bili oni indie studiji ili tvorci svjetski poznatih igara.

Suradnja uz obostranu korist

Lovro Nola, direktor Machina akademije drži kako je dobro što je Vlada polako svjesna da kod nas postoji gaming industrija:

Mislim da je nakon nekoliko Reboot Infogamera netko u vladi postao svjestan da se u Hrvatskoj proizvode video igre, ali se nažalost nitko nije potrudio pristupiti industriji niti ju uvrstiti u dnevni red. Nije dužnost vlade podsjećati ljude i tvrtke da se jave i pričaju o zakonskim problemima koji koče rast, ali dužnost vlade jest omogućiti vrijeme i mjesto da se ti ljudi pojave i sažeto i strukturno objasne s kojim problemima se suočavaju.

Lovro dodaje kako su developeri uvelike pokazali da su voljni promovirati ovu industriju i govoriti o problemima, ali je sada red na Vladi da kroz eventualno radno tijelo omogući kvalitetniju suradnju na obostranu korist, kako bi se formirali konkretni prijedlozi zakona koji bi mogao pomoći rastu ove industrije.

Ipak, i ako se uzme u obzir kvalitetna kritika koju je uputila CGDA, Lovro nije siguran koliko će ih Vlada uzeti u obzir.

Smatram da će bilo koje promjene ovog zakona donijeti mali, ali bitan pomak za game development tvrtke jer otvara vrata za ulazak industrije video igara kao zasebne stavke u zakonu RH. Nažalost, taj pomak se neće osjetiti u poslovanju tvrtki jer još uvijek nedostaje dijalog države i developera. Prijedlozi izmjene zakona koje je CGDA složila su korektni i razumni unutar zadanih okvira postojećih zakona, ali bez konkretnih komentara od strane vlade, teško je reći da li su provedivi i da li će vlada na njih i pristati.

Ne zanemaruje pritom ni mogućnost otpora filmske industrije:

Također je moguće da će filmska industrija pružati određeni otpor izjednačavanju zakonskih prava filma i video igara jer bi to moglo rezultirati manjim budžetima za filmove u Hrvatskoj. Uvođenje nove industrije u postojeće zakone nikada nije lagani korak i zahtjeva veliku koordinaciju, razumijevanja i strpljenja, no dugoročno može doprinijeti razvoju industrije video igara ali i filmske industrije. Zajedno smo ipak jači.

Kao najbolje moguće rješenje situacije Lovro spominje provedbu studije o industriji igara koja bi brojkama argumentirala eventualne izmjene Zakona.

Potrebni daljnji konkretni koraci

Za kraj, zanimalo me što Lovro misli da bi bili najbolji koraci (osim Zakona) za poticanje razvoja gaminga u Hrvatskoj,

1) Bolje poslovno (zakonsko) okruženje

Nešto što bi svi poduzetnici u Hrvatskoj objeručke prihvatili: manji nameti, porezne olakšice za zapošljavanje, smanjenje nameti u prvoj godini poslovanja, poslovna podrška za pisanje EU projekata, itd.

2) Zajedničko predstavljanje industrije na svjetskoj sceni
Pomoć za kolektivno predstavljanje na velikim svjetskim događanjima bi omogućilo našim tvrtkama da lakše i brže pronađu kupce i partnere te samim time bi u Hrvatskoj generirali veće prihode, a samim time i poreze. Ova pomoć od strane vlade ne treba biti nužno financijska – sam čin pregovaranja za nacionalne štandove na nekom od većih sajmova može smanjiti cijenu ukupno izlaganja te omogućiti izlazak tvrtkama koje si to inače ne bi mogle priuštiti.

3) Edukacija
Bez odgovarajuće radne snage, ova industrija neće rasti. Premda već postoje inicijative da se raspišu smjerovi za visoko obrazovanje, pravo vodstvo i koordinacija od strane MZOŠ-a bi uvelike olakšalo cijeli ekosustav edukacije za ove tehničke i vrlo tražene vještine, kako u službenim oblicima obrazovanja tako i kroz informalne i neformalne treninge i akademije.

Kada se sve zbroji i oduzme, oba moja sugovornika se slažu kako je jedino pozitivno u ovom nacrtu Zakona to što se igre konačno gleda kao na audiovizualnu djelatnost, ali na svemu ostalom bi se, na žalost, trebalo poraditi. S obojicom se slažem kako ovaj nacrt na trenutke izgleda kao da ga je pisala osoba koja nije ni najmanje upoznata s ovom industrijom, ali nadam se kako će nadležna tijela prihvatiti prijedloge koje je domaća zajednica iznijela.

Nadam se.