Hrvatski gaming veteran otvara muzej, evo što ima u kolekciji koju je stvarao desetljećima

Zagreb i Hrvatska u svibnju dobivaju muzej jedinstven u europskim razmjerima  – Muzej povijesti videoigara (Video Game History Museum – VGHM).

U njemu će biti izloženo 3000 eksponata – videoigara, prvih računala, igraćih konzola, arkada, umjetničkih djela i rijetkih memorabilija iz razdoblja od kraja 1960-ih do početka 2000-ih.

Riječ je o ulaganju većem od dva milijuna eura, a vlasnik ove zbirke i kustos muzeja je Damir Šlogar, pionir i veteran industrije videoigara s bogatim međunarodnim iskustvom.

Naime, u Kanadi i SAD-u radio je više od 20 godina na više od 150 naslova, među kojima su najpoznatiji serijali Shrek, Barbie, Battlefield i My Singing Monsters.

U razgovoru nam je, između ostalog, otkrio zašto se odlučio na osnivanje muzeja, s kojim se izazovima pritom morao nositi, koji mu je najdragocjeniji izložak, što misli o današnjoj industriji videoigara te kako bi umjetna inteligencija mogla utjecati na nju.

Vrlo osoban projekt

Više godina zaokuplja me ta ideja o muzeju, a ideja postaje stvarnost kada sam se odlučio vratiti u Hrvatsku. Selidba je presudila – postalo je jasno kako je kolekcija jednostavno prevelika za nešto što se može držati/izlagati doma.

Kaže da je ključno bilo okupiti tim s kojim će raditi na projektu i pronaći odgovarajući prostor u centru Zagreba. Prvi zadatak mu nije bio težak jer, kaže, ima izuzetno talentiranu ekipu s kojom je radio na drugim projektima. No prostor je bio problem i trebalo mu je više od godine dana intenzivnog traženja i pregovaranja. Zasad nam nije htio otkriti točnu adresu, nego samo da će Muzej biti u strogom centru Zagreba.

Financijsku podršku nije ni tražio:

Muzej je 100 posto privatno financiran. Radi se o vrlo osobnom projektu u kojem nisam bio spreman na puno kompromisa, tako da nisam ni pokušavao tražiti alternativne izvore financiranja.

Grad Zagreb i Turistička Zajednica Grada Zagreba su nam spremni pomoći u svakom trenutku i imamo dobar odnos s njima. Kao i kod financiranja, uzdamo se prvenstveno u svoje snage i viziju.  Kada krenemo s radom i pokažemo da se radi o vrlo ozbiljnom projektu kakvog u Europi još nema, nadamo se i široj podršci.

Suosjećamo sa Sizifom

Priča da je vrlo komplicirano otvoriti privatni muzej u Hrvatskoj, a pogotovo u ovom slučaju:

Ne samo da se radi o vrlo specifičnoj djelatnosti, nego se radi i o vrlo specifičnoj temi, tako da su zakonski propisi često vrlo nedorečeni. Općenito, poslovanje u Hrvatskoj je opterećeno s puno birokracije i hrpa vremena odlazi na rješavanje problema koji ne bi trebali ni postojati.

Prošli sam tjedan popustio i napokon nabavio pečat koji su me tražili na barem 20 mjesta, iako je tehnički odavno ukinut.

Međutim, najveći problem su naši izlošci koji spadaju u posebnu kategoriju za koju ne postoji carinska (a ni prava knjigovodstvena) kategorija, tako da trenutno baš suosjećamo sa Sizifom.

Stvaranje kolekcije i upoznavanje idola

Gradeći kolekciju više desetljeća Damir je saznao za sve trikove kolekcionara, ali je ipak velik dio svojih izložaka kupio klasičnim putem, na aukcijama i rasprodajama:

Veliku kolekciju igara kupio sam prije 10-ak godina u New Yorku i vozio je ogromnim kamionom za selidbe (bez serva!) nekih 12 sati do Toronta. Nije mi to najbolje iskustvo u životu. Neke izloške sam dobio direktno od autora jer mi je karijera omogućila da upoznam sve idole iz djetinjstva i s nekima sam postao vrlo blizak.

Priznaje da je neke izloške tražio više od deset godina, što je često slučaj s nekim rijetkim izdanjima (npr. Elite za Tatung Einstein ili prva izdanja Ultime), a kao novčano najvrjedniji izložak izdvaja Computer Space iz 1971. godine:

To je prva arkadna igra u povijesti, a na posljednjoj aukciji u Christie’su sličan je primjerak prodan za nešto manje od 100.000 američkih dolara.

Kaže da trenutno nije „u lovu“ jer je zaokupljen uređivanjem Muzeja, ali s kolekcionarima se nikad ne zna:

Prioriteti su se malo promijenili otkada sam odlučio privatnu kolekciju prikazati u Muzeju povijesti videoigara. Radovi su u fokusu. Kako sam kolekcionar više desetljeća, dosad sam uspio nabaviti sve željene igre. Što ne znači da uskoro neće iskočiti novi predmet kolekcionarske žudnje. Srećom, mnogi nisu baš zainteresirani za neke rijetke i opskurne igre koje meni puno znače.

Velika kolekcija

Otkrio nam je i koje su njemu, osim vlastitih, najdraže igre u životu:

U svakoj dekadi imao sam svoju omiljenu igru ili dvije. U 80-im to je bila Elita i Dungeon Master, u devedesetim Civilization 2, 2000-e Bioshock i nakon toga serijal Dark Souls.

No, da se vratimo na Muzej, Damir kaže da računaju na donacije, ali ne sada:

Iako se radi o 800 četvornih metara prostora, to je dovoljno za prikaz samo malog dijela naših eksponata u isto vrijeme. Volumen zbirke je doista impresivan tako da već sada ne možemo prikazati više od 20 posto naše kolekcije. Znači, vrlo smo ograničeni s onim sto možemo preuzeti ili pokazati.

Osim izlaganja stalnog postava, u Muzeju se planiraju i tematske izložbe, posebna događanja, gostujuća predavanja i susreti s najutjecajnijim osobama iz ovog svijeta te iznenađenja poput prikaza tehnologije nove generacije. Cilj je zabaviti i educirati posjetitelje, a posebno mlađe generacije, koje nisu mogle iskusiti rane dane videoigara.

Gaming industrija je u ogromnoj krizi, ali…

Naravno, Damira nismo propustili pitati kako vidi današnju industriju videoigara, a on je bio vrlo iskren:

U vjerojatno najvećoj krizi od svog nastanka. Međutim, mislim da je samo pitanje trenutka kada će se pojaviti neko novo inovativno rješenje, tehnološko ili pak novi poslovni model koji će to sve preokrenuti. 

Govoreći o hrvatskoj sceni, vidi dobre šanse za dva tipa developera:

Prvi su developeri koji već imaju svoj brend (postojeću igru koja je jako popularna). Lifespan igre danas je vrlo dug, tako da ne moraju brinuti kroz duži period i mogu se fokusirati na idući hit.

Drugi tip developera su „mikro“ developeri ili solo developeri s dobrom idejom, talentom i upornošću, koji će pomno analizirati tržište i izići s uspješnom igrom. I to s budžetom koji će svima drugima biti premalen za napraviti bilo što. 

A što misli da će umjetna inteligencija donijeti u industriju videoigara?

Pomutnju, smanjenje inovativnosti i ubrzan put prema prosječnosti.