Mitovi o startupima: Akademska zajednica nebitna je za razvoj ekosustava

U balonu u kojem žive startupaši često se spominje teza da formalno obrazovanje nije bitno za uspjeh – Bill Gates, Steve Jobs i Mark Zuckerberg popularni su primjeri za to, a ne pomaže ni to što Peter Thiel propagira dropout kulturu sponzorirajući studente kako bi se ispisali s fakulteta i pokrenuli svoju tvrtku. Koliko su završen studij i kompetencije na taj način usvojene bitne za uspjeh, kompleksno je pitanje i tema nekog drugog teksta, no paralelno s tom premisom rađa se još jedan startuperski mit – da akademska zajednica zapravo nije bitna u startup ekosustavu.

U svakom predavanju i literaturi o stvaranju ekosustava i pogodne klime za startupe akademska zajednica spomenut će se kao krucijalan dio. Uostalom, to je mjesto na kojem se okupljaju mladi ljudi sa svježim idejama s onima sa znanjem i iskustvom, a institucije višeg obrazovanja pružaju infrastrukturu potrebnu za istraživanje i razvoj, unutar i van kurikuluma. U nekom idealnom svijetu, naravno.

Problem s ovim startup mitom je što je on tek djelomično mit – ovisno o tome kakva ta akademska zajednica jest, objašnjava Tobias Stone, profesor na britanskom University of Huddersfield koji je i sam je član akademske zajednice, ali i aktivan sudionik u onoj startuperskoj:

Ako ste blizu MIT-a ili Stanforda, bit će vam to prilično korisno, a sveučilišta poput Berkleyja imaju i vlastite akceleratore koje vode iskusni poduzetnici – to je ekosustav koji može odigrati svoju bitnu ulogu u startup zajednici. Spora i konzervativna sveučilišta i institucije, s druge strane, ni na koji način ne mogu poduprijeti ovaj vid poduzetništva.

Od znanja do financija

U teoriji, sveučilišta bi trebala imate programe u kojima predaju ne samo teorijom, već i praktičnim iskustvom potkovani predavači, i to programe gdje se tehnička znanja i inovativnost uspješno spajaju s poduzetništvom. U takvoj se okolini onda i proizvodi intelektualno vlasništvo koje se potom može komercijalizirati i s jedne strane doprinijeti poduzetničkoj kulturi, a s druge dobiti novi izvor prihoda koje institucija ulaže u vlastitu infrastruktutru i programe, iz kojih opet izlaze novi proizvodi u studentskoj proizvodnji.

Takav bi razvoj događanja ponajviše pogodovao u sustavu poput ovdašnjeg, gdje velik dio sredstava (ovisno o području) za projekte dolazi iz polupraznog državnog džepa, što znači da budžeta uglavnom i nema, a tako ni resursa za inovacije ili posla za nove inovatore ili istraživače.

Sveučilišni spin-out projekti i studentska poduzeća pak brišu granice između “akademskog” i “poduzetničkog”, no riječ je o pojavi koja je kod nas još rijetka. Jedan uspješan primjer riječki je E-glas, o kojem smo pisali zbog njihove asistivne tehnologije Serwantess, ili srpski Vincerus koje su pokrenuli studenti – zasigurno nisu jedini, no i dalje je riječ o izdvojenom projektima koje možemo nabrojati na prste.

Pozitivnih pomaka ipak ima, ne samo kada je riječ o studentima, nego i samim institucijama – VERN je, primjerice, otvorio svoj inkuabator, a pokrenuta je i Mreža studentskih poduzetničkih inkubatora, dok je u susjednoj Srbiji sličan program BoostIT, no to je tek početak povezivanja dviju zajednica.

Usto, obrazovne institucije mogu za istraživanje i razvoj dobiti sredstva iz fondova i drugih izvora koji tvrtkama nisu dostupni, a mogli bi pomoći studentskim poduzećima da lakše plivaju ili im omogućiti uvjete za rad u domenama sa specifičnim zahtjevima, primjerice hardverskim startupima.

Pustiti svoje intelektualno vlasništvo?

Problem je što bi i nakon toliko ulaganja, bilo vremena, bilo resursa, institucije trebale i pustiti svoje intelektualno vlasništvo, što im često nije u prirodi niti navici. Odluče li polagati na njega previše prava, studentska poduzeća i startupi tako nastali postaju loša investicija za venture kapitaliste, poslovne anđele i one koji bi u njih mogli dalje ulagati.

Kako bi sva ova teorija zapravo funkcionirala u praksi, nekoliko je bitnih fakora, objašnjava Tobias:

Kako bi ovo funkcioniralo, sveučilišta moraju shvatiti što su startupi i kako se događaju inovacije. Moraju biti spremni odreći se svog intelektualnog vlasništva, kako bi ga startupi mogli komercijalizirati, postati ‘spin-outi’ i krenuti za uspjehom. Vrijednost sveučilišta ne leži samo u komercijalizaciji intelektualnog vlasništva, već i u poticanju razvoja dinamičnog ekosustava oko sebe. Sveučilišta moraju raditi sa startupima kako bi definirala načine na koji ih mogu podržati.

Pritom treba imati na umu još jednu stvar, dodaje Tobias – inicijative i programe vezane uz razvoj poduzetništva i ekosustava trebaju razvijati poduzetnici, a akademici, kao i država, podržavati ih, ne obrnuto, jer takvo što rijetko funkcionira. Zanimljiv obrat je, primjerice, bugarska tvrtka Telerik, koja je osnovala vlastito internacionalno sveučilište.

Da se teza o važnosti akademske zajednice testira na MythBustersima, dobila bi oznaku “Plausible”. Bez onog čega nema, najčešće se može, pa tako startup ekosustav uistinu može egzistirati bez shvaćanja i podrške akademskih krugova i institucija. No kako i sami svjedočimo razvoju regionalne startup zajednice, koja napreduje brzo, ali i dalje zaostaje za globalnom scenom, očito je da nedostaje nekoliko bitnih sastojaka za uistinu dinamičan ekosustav koji prati svjetski tempo.

Jedan od tih sastojaka je i podrška akademske zajednice, ali one koja razumije potrebe novog poduzetništva i sposobna ih je i voljna pratiti. U takvoj simbiozi i akademska i startup zajednica mogu se početi uistinu zajedno razvijati, a ne samo (ko)egzistirati.