Horor priča iz industrije: Pi*ka ti materina, zar se nismo dogovorili?

Tijekom preddiplomskog studija počeo sam raditi kao software tester u tvrtki u Zagrebu. Tvrtka je bila u stranom vlasništvu, a developerski tim nalazio se u Zagrebu. Radio sam puno radno vrijeme, uz fakultet, kako bi si mogao omogućiti studij i u potpunosti se osamostaliti od roditelja. S direktorom sam dogovorio satnicu od 30 kuna po satu i na temelju nje sam se preselio u Zagreb u podstanarstvo.

S direktorom sam imao dogovor da kada god imam neki problem, bilo u vezi plaće ili bilo čega drugog, prvo dođem do njega da pričamo.

Sve je bilo odlično prvu godinu i pol dana.

Posao je bio zanimljiv, dobivao sam pohvale za svoj rad od voditelja tima i direktnog nadređenog. Kombinacija punog radnog vremena uz fakultet je funkcionirala i uspješno sam balansirao obaveze na fakultetu s poslom.

Nakon povrataka s novogodišnjih praznika 2019. godine, u prvom tjednu nazad u uredu, dobivam poruku od svog voditelja tima da dođem do njega u ured. Pretpostavljao sam da me treba radi nečega u vezi projekta… Međutim, nešto drugo je bilo posrijedi.

Pozvao me kako bi mi prenio da je direktor rekao kako više ne mogu raditi pet dana u tjednu, nego maksimalno dva i da će mi satnica smanjiti na 25 kuna po satu. To mi je bilo u potpunosti neočekivano i ništa do tada nije upućivalo na takav razvoj situacije. Pitao sam voditelja tima je li to već odlučeno i nema pregovora i mogu li o tome pričati s direktorom, rekao je da mogu.

Pričat ćemo za dva tjedna…

Istog trena se vraćam za svoj stol da zamolim direktora za razgovor koji smo imali za nekoliko dana. Na tom, prvom sastanku na tu temu, rekao sam mu odmah da mi je ovo u potpunosti neočekivano. Nova satnica i radno vrijeme značile bi da si više ne mogu priuštiti živjeti u Zagrebu. Što znači da se moram vratiti živjeti s roditeljima i fokusirati se samo na fakultet.

Na tom prvom razgovoru na tu temu od direktora sam dobio objašnjenje – razlog je bio taj što vlasnici tvrtke nisu vjerovali da istovremeno mogu raditi puno radno vrijeme i studirati te su sumnjali da se preko mene radi pranje novca. Zar se prije takvih zaključaka ne bi trebala i mogla detaljnije istražiti situacija i utvrditi pravo stanje stvari?

No, najviše mi je zasmetalo to što me direktor, koji mi je prije rekao da o svemu pričamo on i ja direktno, nije pozvao da mi tu promjenu sam kaže i objasni, nego mi je to prenio voditelj tima koji uopće nema utjecaja na tu odluku i moje uvjete. Direktor mi je obećao da će još pričati sa stranim vlasnicima, da mi trenutno ostaju važiti originalni uvjeti te da ćemo pričati za dva tjedna…

Kad te plaćaju iz budžeta za troškove ureda

Prolazi više od mjesec dana, javljam se direktoru i molim za novi sastanak kako bih pitao ima li novosti. Sastajemo se početkom trećeg mjeseca. Tada mi govori kako bi ipak mogao raditi tri do četiri dana, ali da još uvijek nije potvrđeno od strane stranih vlasnika.

Tada mi otkriva novi razlog za smanjenje – to što budžet iz kojeg su me plaćali nije budžet plaća iz kojeg se svi zaposlenici isplaćuju, nego druga vrsta budžeta namijenjena za troškove ureda i povremene radnike. Iz tog budžeta se već plaćao jedan zaposlenik zadužen za izradu dokumentacije. Ne bi to ništa bilo problem da strani vlasnici, koji su odlučivali o budžetima, nisu htjeli srezati upravo taj budžet.

Dogovor je bio da ostanu originalni uvjeti, ali da i dalje mora pričati sa stranim vlasnicima da se napravi konačan dogovor. Međutim, nakon toga gubim povjerenje u direktora jer vidim da je svaki put drugačija priča i drugačiji razlozi, a opcija prelaska na pravi ugovor o radu se ne nudi i ne postoji. Počinjem tražiti posao u drugoj tvrtki.

Nalazim novi posao, također preko studentskog, na puno radno vrijeme i s istom satnicom od 30 kuna po satu, samo u drugoj tvrtki u Zagrebu.

Molim direktora za zadnji sastanak za razgovor.

Dolazim u njegov ured, zatvaram vrata, sjedam za stol i on sjeda nasuprot mene. Kažem mu da sam pronašao posao u drugoj tvrtki i da bih se volio dogovoriti kada će mi biti zadnji radni dan. On se ustaje i kreće paljba…

Pi*ka ti materina, kako možeš, izdao si moje povjerenje, izdao si svoj tim, nikada od mene nećeš dobiti preporuku.

Ostajem sjediti prestravljen i u potpunosti šokiran reakcijom. Na kraju mi kaže marš iz mog ureda te zamrznut u trenutku i bez riječi, ustajem i odlazim nazad do svog stola. Prolazi nekih deset minuta i dolazi direktor do mene u sobu. Zamjećuje da je još jedan kolega tu i lijepo me zamoli da dođem na još par minuta do njega u ured.

Dolazim ponovo u njegov ured i na njegovu molbu ponovo zatvaram vrata. Na to nastavlja istim riječima: pi*ka ti materina, zar se nismo dogovorili, kako možeš, marš iz mog ureda.

Vraćam se nazad za svoj stol, bilo je oko 16h, odlazim kući s posla.

Iduće jutro dolazim na posao kako bih sakupio i posložio sve svoje stvari i opremu na svom stolu. Rekao sam kolegama na dailyu da mi je ovo zadnji dan i da nakon 12h (ručka) odlazim. Nisu to očekivali jer u manje od 24h koliko je proteklo od sastanaka s direktorom on nije slao nikakvu obavijest, niti sam ja.

Lijepo sam se pozdravio sam svima jer sam sa svima bio u dobrim odnosima i nikada nisam imao problem s nikim u tvrtki, a suradnja je uvijek bila na profesionalnoj razini. Voditelj tima je taj dan bio na službenom putu pa sam mu se javio emailom da odlazim i zahvalio na suradnji. To sve sam htio napraviti do 15h jer u to je doba direktor obično dolazio u ured, a nakon onakvog razgovora dan prije bilo me je strah susresti se ponovo s njime, nije mi bila želja da ponovo netko urla na mene.

Nakon toga odlazim iz ureda i odlazim u menzu. Nakon izlaska iz menze vidim propušten poziv i poruku od direktora. U poruci je pisalo: Bravo! Odlično si postupio, sretno u daljnjem radu i životu.

A kako je objasnio moj neočekivan odlazak?

Takvo nešto u IT industriji, koju smatram gospodskom, nisam nikada vjerovao da ću doživjeti. To mi je bio prvi posao i nisam znao kako reagirati na takvo ponašanje.

Smatram da, u najmanju ruku, to nije bila primjerena reakcija direktora i da se trebao u potpunosti drugačije ponijeti. Kasnije sam od kolega s kojima sam ostao u kontaktu do danas, saznao da je odmah idući dan sazvao sastanak cijele tvrtke kako bi “objasnio” moj neočekivani odlazak i da me izblatio na sve moguće načine.

Većina njih, naročito oni koji su najviše radili sa mnom u skoro dvije godine i s kojima sam dan danas u kontaktu i prijateljskim odnosima, znali su da je sve to predstava i laž od strane direktora.