“Grad koji cijeli život upoznajem kroz filmove zapravo je… dosadan!”

Boys are back in town 🤠

Brzo se ponovila avantura koja me ovaj put ponovno odvela preko Atlantika i sada preko 10.000 kilometara od kuće. Proveo sam 7 užurbanih dana hodajući dugačkim ulicama kultnih američkih gradova. Govorim o kolijevci američke filmske industrije – Los Angelesu i gradu poroka usred pustinje – Las Vegasu…

Ovaj put, prve korake po Americi napravio sam u Los Angelesu. Mislim kako je postalo neupitno kako ćemo Los Angeles povezivati s filmskom industrijom ili košarkaškim klubom Los Angeles Lakersima. To je grad glamura i gdje jedan “high school dropout” može postati holivudska zvijezda vrijedna milijune (npr. Leonardo DiCaprio, Johnny Depp, Mark Wahlberg, Keanu Reeves, Jennifer Lawrence…).

Usprkos velikoj želji filmske industrije da LA predstavi kao bajkovito mjesto gdje svatko može ostvariti snove, dojam koji mi je ostavio taj grad upravo je suprotan.

LA je grad kojeg se upoznaje tjednima

Dubokog sam uvjerenja kako grad i način života drugog mjesta najbolje možemo upoznati dok su nam dvije noge čvrsto na zemlji. Naravno govorim o šetnji koja uvijek mora uključivati poznata mjesta poput Staze slavnih i Venice Beacha te manje poznata poput Central LA, Koreatowna i manjih kvartova Santa Monice.

Međutim, LA nije bilo lako upoznati šetajući jer je grad jednostavno ogroman. Možete šetati sat vremena monotonim ulicama bez da ste ostvarili značajnu udaljenost dok bi u tom vremenu mogli prijeći San Francisco od Union Squarea do obale i pritom vidjeti mnogo zanimljivosti.

Ovdje dolazimo do glavne bitke koju sam vodio s Los Angelesom.

Mogu šetati koliko treba, ali teže sam podnio kako je grad kojeg cijeli život upoznajem kroz filmove zapravo – dosadan. Malo toga mi je plijenilo pažnju, čak i na samoj Stazi slavnih gdje sam morao prošetati kao štovatelj sedme umjetnosti. Filmaš u meni se jako veselio tom mjestu, ali stvarnost me ponovno brzo prizemljila…

Gdje je holivudski glamur?

Hodajući ulicom koja nije baš čista, nisam osjetio nikakav holivudski glamur pa čak ni kada smo prošli kraj Dolby Theatrea gdje se dodjeljuju Oscari, TCL Chinese Theatrea gdje najveći blockbusteri imaju premijere jer posjeduje jedno od najvećih filmskih platna u SAD-u i Hollywood Masonic Templea gdje se snima Jimmy Kimmel Live!

Možda sam ja imao prevelika očekivanja, možda sam bio zaveden filmskom i televizijskom industrijom, ali samo iskreno prenosim kako sam se osjećao. Ipak, na Stazi slavnih nalaze se zanimljivi ljudi. Često možemo vidjeti kako ljudi nose kostim Spider-mana ili Mickey Mousea i zaustavljaju te na ulici kako bi se fotografirali s tobom. Naravno, nakon fotografiranja saznaš kako se taj čin naplaćuje. Bilo mi je tako zanimljivo otkriti kako je naš Spider-man zapravo Meksikanac (barem bi se to dalo zaključiti po tome što je za nama uzvikivao “amigo!”).

Pored maskota na Stazi slavnih, zanimljivo je vidjeti kako ljudi zarađuju na ulici. Nas su zaustavila dva glazbenika. Jedan nas je pitao od kuda smo, a kada je od mene čuo Croatia, pružen mi je izraz najvećeg poštovanja kojeg sam ikad dobio:

We don’t f*ck with Croatia.

Zatim je slijedilo bombardiranje informacija od kojih sam uspio zapamtiti kako jedan glazbenik dijeli svoj reperski album, a drugi svoju filmsku glazbu. Osim što i dobiješ autogram, albume dobiješ besplatno.

Ipak, brzo je došla molba za koji dolar jer dečki moraju putovati i nešto jesti. Kako sam sa sobom od gotovine imao samo kovanice od prethodnog puta, tako sam im ponudio “željezo” nadajući se kako ću ga se riješiti. Dečki su me brzo odbili i ponudili dvije opcije za donacije.

Pored papirnatog novca, ulični hustleri primali su i kartice!

Posjetili smo mjesto gdje se snovi stvaraju (naglasak na stvaraju, a ne ostvaruju!)

Kad smo bili u San Franciscu, oduševio me Alcatraz, ali kad smo ušli u Warner Brothers, srce mi je poskočilo. Turistička tura cijelim kompleksom WB-a iskustvo je koje ću pamtiti cijelog života ponajviše jer sam mogao na licu mjesta zaviriti iza filmske kamere.

Bio sam oduševljen vidjeti kostime i rekvizite iz DC Extended Universea te bilo što iz zlatnog doba Hollywooda. Naravno, ovo je mjesto i za sve obožavatelje Harryja Pottera, Prijatelja i Teorije velikog praska.

Sama tura traje otprilike 3 sata i ona najviše ovisi koliko ćete se zadržati u skupim suvenirnicama (55 dolara za najobičniju crnu majicu dugih rukava s malim logom Central Parka!?). Cijena ulaznice koja iznosi 69 dolara, točnije, 72 dolara kada dodamo porez, skoro nas je odgovorila od odlaska.

Usprkos visokoj cijeni, nisam požalio posjetu jer bila je meni za dušu.

THE Venice Beach

Najpoznatija plaža LA-a prostire se na nekih 5 kilometara, a mi smo ju prošli od početka do kraja. U jednu ruku fascinantno je vidjeti kilometre pješčane plaže koja podsjeća na pustinju, ali u drugu ruku kada znaš kakvu obalu ima tvoja domovina, sjetiš se kako je s dobrim razlogom pjevao Arsen Dedić ´ko ovo more platit?

Usprkos tome, ovo je vrlo popularno odredište za građane LA-a. Sada je vjerojatno još popularnija jer tijekom jednog perioda plaža je doslovno bila ispunjena šatorima beskućnika. Početkom prošlog ljeta preko 200 beskućnika bilo je zbrinuto u skloništa s obećanjem kako će dobiti trajni smještaj. Ipak, tijekom naše šetnje mogli smo vidjeti nekoliko beskućnika koji su uživali na suncu.

Venice Beach poput svake plaže ima male dućane s robom, jeftinim sunčanim naočalama i raznim igračkama, a kad smo kod toga moram priznati kako mi je bilo smiješno vidjeti kratke hlačice s natpisma boner garage, Mike’s Bitch i accepting $ugar daddy applications. Vjerojatno nisam ciljana publika!

Viva Las Vegas ili možda viva Venecija i Rim

Kada već LA nije bio nešto posebno zanimljiv, zato je Las Vegas u dva dana provedenih tamo kompenzirao za sva razočaranja Los Angelesa. Koliko god LV bio umjetan po svojoj arhitekturi, on je u svakom slučaju impresivno ostvarenje ljudskih ruku. Tko bi izgradio mali Eiffelov toranj i Kip slobode te hotel koji izgleda kao dvorac iz animiranog filma – usred pustinje?

God bless America…

Las Vegas također nije građen za pješake pa smo tako nekada mogli vidjeti po 6 automobilskih traka u jednom smjeru, ali za razliku od LA-a, građani Las Vegasa su našli rješenje. Izgradili su ogromne mostove koji vode na drugu stranu ceste! Naravno, ti mostovi često su spojeni s hotelima tako da prije sunca ugledate najskuplje robne marke i hodate kasinom u kojem se prostire more aparata za kockanje.

Hodali smo tako najpoznatijim hotelima, a to su Bellagio, The Mirage, The Venetian, Caesars Palace, Wynn i Encore te taj dan na nogama prošli 25 kilometara što je otprilike 30.000 koraka. To možemo zahvaliti ogromnim hotelima čiji su hodnici kilometarski.

Svi navedeni hoteli imaju impresivnu gradnju, ali apsolutni pobjednici su The Venetian i Caesars Palace. Arhitekti The Venetiana smjestili su pravu Veneciju unutar hotela tako da možemo vidjeti prave gondole s kojima možete ploviti u bazenu. Uz to, možete hodati Trgom Svetog Marka, glavni ulaz u hotel smješten je u Duždevoj palači kraj samog tornja Campanile. Zadnje što sam očekivao u Las Vegasu je da ću biti u Veneciji. Zatim je Caesars Palace napravio sličnu stvar, samo s Rimom.

Pored same arhitekture, zanimljivo je i samo ponašanje ljudi. U svakom smo dućanu tijekom kupovine dobili ista pitanja:

• Od kuda ste,
• jeste li prvi put u Las Vegasu i
• što ćete raditi.

A da ne zaboravim i vama odgovoriti na ključno pitanje: Da, kockao sam! Izgubio sam svih 5 dolara na slot mašini što znači kako sam dobio ništa od 25 povlačenja poluge. Jednom sam probao rulet i također izgubio 5 dolara. Kako kažu, tko nema sreće u kocki, ima u ljubavi.

Zašto sve više ljudi bježi iz Kalifornije u Nevadu?

Kada smo krenuli prema aerodromu gdje nas čeka let za majku Europu, znao sam kako će mi faliti neka zaključna misao o cijelom mojem iskustvu, ali imao sam sreće što sam upoznao simpatičnog vozača Ubera zvanog Rayan.

Rayan nam je objasnio kako se sve više ljudi doseljava u Nevadu iz Kalifornije zbog jeftinijeg i prema tome lagodnijeg života. Drastičnu razliku u standardu života opisao je ovako:

Ako zarađuješ 120.000 dolara godišnje, u Las Vegasu možeš kupiti kuću, dok u Los Angelesu živiš na rubu siromaštva.

Zašto je tome tako? Jedan od razloga je što Kalifornija ima najviši state income tax u SAD-u, a on iznosi 14.63%. Uz to moraju plaćati personal income tax i naravno federal tax koji vrijedi za sve države. Po čemu je posebna Nevada? U njoj je potrebno plaćati samo federal tax. Uopće se ne čudim Rayanu što je prije 10 godina otišao iz prenapučenog Los Angelesa.

Visoki standard života istisnuo je iz LA-a srednju klasu koja je izgradila američko gospodarstvo. Veliki gradovi za njih su postali preskupi te se mnogi postepeno sele u unutrašnjost. Zbog toga na ulicama LA-a gledamo krajnosti: najbogatije i najsiromašnije. Barem je ovo bilo naše opažanje.

Tijekom povratka ponovno se probudio duboki osjećaj zahvalnosti što sam rođen gdje jesam jer ispada kako možda ovdje ipak nije toliko loše, ali to naravno ne znači kako bi trebali tolerirati ono što ne valja u Hrvatskoj samo zato što je negdje gora situacija. Usprkos svemu, vratio sam se sretniji i zahvalniji te s kilometrima letenja koji su jednaki ekvatoru 😵‍💫.

Još jedna moja američka tura privela se kraju, a vama ostavljam nekoliko meni dragih fotografija.