Roditelji, oprez: Nemojte da gaming vašoj djeci “našteti” kako je meni!

“Roditelji, oprez!”

Nadnaslov je to teksta koji sam čitao prije nekoliko dana, a koji se bavi tematikom video igara i njihovog utjecaja na djecu i mlade koji ih igraju. Ovo je tema koja zaokuplja umove roditelja već niz godina, a njihovu brigu svako malo prati neki članak ili vijest o tome kako na igranje video igara trebaju paziti kao da je u pitanju pušenje ili heroin, umjesto da se govori malo više o pozitivnim stranama.

Ako nije riječ o SCUMu i njegovim milijunima te eventualno Reboot InfoGameru, teško da se kod nas nastoji često portretirati gaming kao nešto dobro. Ja sam imao sreće što je moja obitelj tijekom moje mladosti bila otvorena prema tehnologiji, ali da su moji roditelji čitali tekstove kao što je onaj na koji se pozivam gore, ne vjerujem da bi od mene ikada bilo pisca ičega. I upravo je to problem.

Tekstove o takozvanoj “ovisnosti o igrama” vrlo je lako pisati jer se naslanjaju na onaj prirođeni strah od nepoznatog koji je svima nama dobro poznat. Ako se nikada niste zanimali za igre i neki medij vam kaže kako biste oko njih trebali biti oprezni, nećete baš dobro reagirati, a od vaše (nepromišljene) reakcije patit će upravo vaši klinci. U reportaži je istaknut primjer djece koja Fortnite igraju 12 sati dnevno, ali ovo zaista nije problem djece, već roditelja koji im to omogućuju.

Pišete li takve tekstove, nikome ne pomažete, a samo mnogima odmažete.

Ne treba ići linijom manjeg otpora

Problem s igrama je taj što su zaista zabavne. Ako djetetu od 10 godina date Fortnite na neograničeno vrijeme, normalno da će iskoristiti što je moguće više istog da igra Fortnite, kao što bi iskoristio sve moguće vrijeme za igranje paintballa ili kupovinu nagradnih kutija sa stvarima na internetu, ali jednu od te dvije stvari mu nećete dati jer ozbiljno škodi vašem novčaniku.

Jasno, ja nisam tu kako bi govorio ljudima kako odgajati djecu – svjestan sam koliko teško može biti odvojiti se od računala i konzole jer i sam to teško radim – ali nikada neću kriviti igre za to što ih volim igrati, niti ću govoriti kako je nedostatak fizičke aktivnosti tu zbog igara. Nije, nego je tu jer se meni ne da.

Lako je stvoriti negativnu percepciju o gamingu i esportu jer i dalje postoji uvriježeno mainstream mišljenje da je to jednostavno gubljenje vremena i kognitivnih sposobnosti. Problem je veći time što ćemo za nekoga tko igra igre nekoliko sati dnevno lako reći kako je ovisan, ali igre nisu heroin, ljudi moji. Razbacujemo se velikim riječima kako bismo stvorili probleme, koji potom plaše ljude koji nisu upućeni u tematiku, samo kako bismo zgrabili poneki klik više, dok se zajednica trudi predstaviti esport i gaming kao valjan hobi za gotovo sve uzraste.

“Evo tebi tablet, a mama/tata idu na kavu…”

Uloga roditelja u percepciji gaminga i esporta važnija je nego ikada, a ako ćemo samo reći kako su igre zle jer nam se ne da previše razmišljati o tome, teško da ćemo išta postići.

Generalni konsenzus kaže da ste ovisni o igrama ako iste igrate toliko da zanemarujete osobnu higijenu, sve druge obveze, hranu i osnovne fiziološke potrebe određeni period vremena. Ja zaista ne znam kakav roditelj morate biti da vam dijete toliko igra igre, i onda još okrivite igru za to.

Zar vam se ne čini kako, možda, nakon 100 dana igranja Fortnitea, tijekom kojih vam dijete ne jede i zaudara, nije problem Fortnite, nego nešto drugo? U svakom slučaju, roditelji bi trebali više pratiti što im djeca rade, a ne im kupiti tablet kada imaju dvije godine samo kako bi bili mirni i ne bi im išli na živce.

Potrebno je mijenjati svijest

Jednostavno je upirati prstom u igre kao nešto što uništava živote, ali ako zaista mislite da vi, kao roditelj, ne možete učiniti apsolutno ništa, vjerojatno ste si sami krivi. Kao što ćete pročitati u mnogo tekstova koji pokrivaju upravo ovu tematiku, roditelji nekada trebaju biti i negativci te jednostavno reći “ne” djeci.

Ipak, djeca su djeca. Sjećam se kada sam čitav jedan dan proveo igrajući Gran Turismo 1 kada roditelji nisu bili kod kuće, a kada su se vratili nisu me ignorirali i odmahnuli rukom, nego razgovarali sa mnom o tome kako gledanje u TV 12 sati nije dobro za mene i iako sama igra nije problem, zaista trebam raditi pauze. Nitko mi nije branio igranje, ali sam kao vrlo malen shvatio kako nijedna igra nije toliko dobra da ju ne možete ostaviti barem na pola sata i prošetati, otuširati se ili pojesti nešto.

Ono što me izuzetno ljuti u ovoj priči o ovisnosti o igrama nije stvar da se o tome govori, već činjenica da o ovoj ozbiljnoj temi govore ljudi koji imaju prilike utjecati na roditelje, ali u isto vrijeme ih ne navode na to da se educiraju ili promijene neke navike, već ih samo žele zastrašiti kako bi tekstovi bili dramatičniji.

U svijetu (i u regiji) postoje hvalevrijedne inicijative koje nastoje roditeljima pokazati što su to zapravo igre i kako se kroz njih družiti i približiti svojoj djeci, ali sve je to uzalud ako se i dalje naslovnice pune sadržajima koji ukazuju na to da je gaming nešto što izmiče kontroli. Ne kažem kako se o tome ne bi trebalo pisati na mainstream medijima, nego kako bi se barem onda trebalo uvažiti mišljenje osoba koje znaju više od vas, a ne “skrojiti” prilog da većinom navodi na negativnosti bez konstruktivnih savjeta.

Vrijeme u kojem živimo od roditelja traži više nego neka minula vremena.

I u ovom slučaju, naravno, nije sve toliko crno ili bijelo koliko se čini. Vrlo je jasno da roditelji teško razumiju što je to toliko zanimljivo u klikanju mišem i gledanju u ekran, ali upravo zato, svoju djecu bi trebali pitati.

Roditelji bi trebali sa svojom djecom odrastati u istom svijetu, a ne im nastojati neke vrijednosti svog vremena kopirati. Odličan primjer ovoga je Rick Fox, bivši NBA košarkaš i osvajač naslova koji je doslovce kupio esport tim nakon što mu je njegov sin kroz druženje i razgovor pojasnio što njega zanima u gamingu.

Vjerujem kako mnogi roditelji misle da je igranje glupo, ali ako vaše dijete voli igrati igre i vi ga volite više nego išta, ne biste li trebali u tome vidjeti priliku za druženje?

Ne trebate igrati desetke sati, ali dam se kladiti kako ćete s vašim djetetom kroz sat vremena igranja Fortnitea ili nečeg drugog razumjeti neke stvari mnogo bolje nego što će on ili ona iz sat vremena vašeg vikanja i kritike. Ovdje vam izuzetno mnogo može pomoći fantastična stranica Roditelji Gejmera, koja je upravo ono što trebate čitati ako imate ikakvih dvojbi o tome što vaše dijete radi u igrama i kako.

Možda vam djeca završe kao ja?

Moj apel ide roditeljima koji imaju djecu koja igraju igre poput Fortnitea. Nemojte misliti da su poludjeli, već se nastojte vi prilagoditi njima – barem malo iskažite interes za njihov hobi – ali im u isto vrijeme objasnite kako postoji život i izvan igre. Ako vas ne poslušaju, uvijek je lako zabraniti Fortnite dok se ne dogovorite – nemojte misliti da ste negativac u tom slučaju, a ako dijete krene vikati i biti agresivno jer ste mu oduzeli igru; sjetite se koliko ste vi krivi za to što je, reći ćete, “ovisan”.

S druge strane, ako vam djeca igraju igre kao ja, možda jednoga dana, poput mene, to pretvore u prilično ozbiljnu karijeru u jednoj od najbrže rastućih industrija svijeta, što i nije tako loše, zar ne?