Kako Poreznoj upravi dokazati da doista obavljate digitalne, a ne fiktivne usluge?

Razmišljajući o vijesti o istrazi USKOK-a nad domaćim digitalcima oko utaje poreza, koja se, prema trenutno dostupnim podatcima, radila na način da su se fakturirale digitalne usluge koje zapravo nisu nikada odrađene, nametnulo mi se jedno pitanje:

Je li lakše utajiti porez ako se bavite digitalnim uslugama i kako uopće dokazati da radite svoj posao, a ne prodajete maglu? Za pomoć sam se obratio Deloitteu, globalnim stručnjacima u području računovodstva i revizije, gdje sam razgovarao s Matejom Njirić, menadžericom u odjelu poreza i Nives Štefanek, senior savjetnicom u istom odjelu.

Mateja i Nives se slažu kako najveće prednosti digitalnih usluga, a to su neopipljivost, fleksibilnost i neovisnost o lokaciji, zapravo i izvori problema i otežavajuća okolnost kod dokazivanja njihove izvršenosti i otkrivanju lokacije na kojoj su se odvili. Ovo je, jasno, vrlo važno kada se određuje stopa poreza koja se mora platiti i kome, a nije tajna da se tvrtke u drugim državama otvaraju upravo zbog poreza, slično kao što se brodovi uvijek registriraju u državama koje nisu dovoljno velike da se isti usidri ispred njihove obale.

Također, moje sugovornice mi kažu:

Najveći raskorak postoji u dijelu oporezivanja porezom na dobit koji se trenutno temelji na pretpostavci da je za oporezivanje dobiti koju kompanija ostvari u određenoj zemlji potreban oblik fizičke prisutnosti, odnosno stalno mjesto poslovanja (npr. poslovnica ili podružnica ili zavisni agent) iz kojeg se obavlja djelatnost. Kako digitalne usluge ne zahtijevaju fizičku prisutnost, događa se da zemlja čiji stanovnici koriste digitalni sadržaj uopće ne oporezuje dobit koju digitalna kompanija ostvari pružanjem te usluge.

To, pretpostavljate, može biti super za kompaniju, a ne tako super za poreznike, odnosno državu.

Sve počinje od vas samih

Kada govorimo o dokazivanju detalja oko realizacije određene usluge, iz Deloittea mi kažu kako postoji niz načina na koje se tvrtke koje se bave digitalnim uslugama mogu “osigurati”, odnosno prikupiti dokumentaciju kojom nadležnim institucijama mogu dokazati da su obavili X stvar u Y vremena i za to utrošili ili zaradili Y resursa. Radi se tu, primjerice, o timesheet tablicama i zabilježbi utrošenih sati, ali, naravno, to počiva na činjenici da doista želite voditi takvu evidenciju. Ako to smatrate suvišnim, zapravo ne postoji način da vas netko na to natjera – sve dok vas Porezna uprava ne pita što radite i s kime.

Iz Deloittea napominju:

Društva trebaju posjedovati odgovarajuću popratnu dokumentaciju koja dokazuje izvršenost usluga, posebno ako se radi o uslugama između povezanih društava koja su uvijek predmetom pojačanog nadzora od strane poreznih tijela. Popratna dokumentacija obuhvaća račune, e-mail komunikaciju, bilješke sa sastanaka i sličnu dokumentacija koja je nastala tijekom procesa izvršenja usluge.

S druge strane, praksa pokazuje nešto drugačiju sliku. Sugovornice kažu kako je iskustvo Deloittea pokazalo kako lokalne porezne vlasti često znaju osporavati troškove vezane za usluge, i to temeljem činjenice da ne postoji dovoljno dokaza o isporuci usluga ili koristi koju donose. Prema tome, glavni savjet koji mogu dati je da je mnogo bolje skupljati dokumentaciju unaprijed, a ne kad država pokuca na vrata, jer tada postoji velika šansa da će sudionici i popratna dokumentacija jednostavno biti nedostupni.

Dokaza nikad dosta

Problemi, dakako, nastaju i kada neke od nadležnih državnih institucija ne mare za vaše dokaze, jer jednostavno ne razumiju toliko dobro specifičnosti digitalne industrije. Ovdje se sve svodi na to da bi gospodarstvo trebalo educirati poreznike, ali i poreznici sami sebe kako bi bili dobro upućeni u proizvode tvrtki koje nastoje istražiti. Jasno je kako je ovo jedan od izazova trenutnih vremena, a Porezna uprava je jedna od institucija koja zaista treba intenzivno pratiti trendove.

Također, važno je dodati kako ne postoji eksplicitan popis dokaza koje možete predstaviti Poreznoj upravi kako biste dokazali da niste radili ništa loše, već inspektori uvijek mogu tražiti još dokumentacije, sve dok ne odluče da je ono što radite dobro (ili nije). Iz Deloittea savjetuju kako se s Poreznom treba znati ponašati:

Ono što je bitno istaknuti je da su porezi inspektori stručnjaci u tumačenju poreznih propisa, a svoje zaključke o ispravnoj primjeni istih temelje na dokumentaciji i pojašnjenjima koja im dostavi porezni obveznik. Stoga je iznimno važno da se tijekom nadzora dostavljaju jasna i nedvosmislena pojašnjenja koja su utemeljena na vjerodostojnoj dokumentaciji.

Primjerice, kada se radi o nekoj usluzi, vrlo je važno dobro čuvati dokaze o tome tko ju je obavio, u kojem opsegu i za koju naknadu, a potrebno je i čuvati dokaze da je usluga zaista obavljena, primjerice izvještaje o broju klikova na oglas ako se radi o online oglašavanju po kliku. Kako svaka digitalna usluga ima svoje specifičnosti, najbolje što možete jest prikupiti što je moguće više dokumentacije i dokaza, savjetuju iz Deloittea.

Trendovi dolaze iz EU

Često mislimo kako je porezni sustav spor i pomalo zaostao iza nekih novih globalnih trendova, ali iskustva koja ima Deloitte kažu kako se domaći poreznici trude držati korak, a smjernice, dakako, dolaze iz Europske unije:

Propisi se donose u skladu s ritmom koji određuje Europska komisija kao tijelo koje je zaduženo za razvoj europske porezne politike, a Porezna uprava se u praksi vodi i smjernicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koja je trenutno fokusirana na prilagodbu oporezivanja digitalnoj ekonomiji i globalnim trendovima. Konsenzus o oporezivanju digitalnih usluga je da bi se trebale oporezivati u zemlji potrošnje, odnosno prema mjestu gdje se koriste.

Ipak, džaba nam smjernice kada živimo u državi gdje se porez taji, novac pere, a pokoja tisuća eura stavlja u džep otkako postojimo. Digitalno je doba poreznicima doista donijelo mnogo glavobolja, budući da se novi digitalni sustavi stvaraju svaki dan, a samim time Porezna uprava mora konstantno prilagođavati svoje sustave na nove proizvode. Upravo zbog toga je izrazito teško provesti jedinstven nadzor, a svaka digitalna usluga mora se gledati posebno.

No, s druge im je strane omogućila i razvoj programskih rješenja kojima se može pregledati velika količinu podataka u vrlo kratkom roku kako bi se identificirali potencijalni porezni prekršaji ili utaja poreza, što je ubrzalo proces otkrivanja domaćih i međunarodnih lanaca prijevare, napominju iz Deloittea.

Digitalno poslovanje i usluge u njemu nešto je što će svakog dana sve više rasti, a samim time bit će i onih koji će se nastojati okoristiti činjenicom da se takve usluge vrlo lako mogu “prošuljati” sivom zonom. Ako ste digitalna agencija ili se bavite bilo kojom vrstom digitalnih usluga, zaista je jedini savjet i lekcija koju možete uzeti iz ovog teksta to da se ne trebate ničeg bojati dok god radite pošteno, a Porezna nikada neće reći da imate previše dokaza da je ono što radite dobro.

Osim ako uopće ne planirate raditi po zakonu, onda vam je vjerojatno svejedno.