Jurica Pavičić, dekan EFZG-a: “Gdje bi Nikola Tesla bio da ga je društvo gledalo kao propalog studenta?”

Dvodnevna konferencija EU4ME&YOU: Unija prilika pripremila je širok program na Ekonomskom fakultetu. Inicijativa se temelji na podizanju svijesti o važnosti bolje integracije i povezivanja zemalja članica Europske unije, veće uključenosti mladih u nacionalna i europska politička pitanja, kao i drugih relevantnih tema koje su od iznimnog značaja za studente i građane Republike Hrvatske, a samim time i jedinstvene europske zajednice kojoj oni pripadaju.

Jedno od predavanja kojim se otvorila konferencija bilo je ono prof. dr. sc. Jurice Pavičića, dekana Ekonomskog fakulteta u Zagrebu pod naslovom Obrazovanje budućnosti, a koje traži odgovor na neka od ključnih pitanja o budućnosti novih naraštaja. Ipak, u početku svog predavanja dekan podsjeća kako obrazovanje nije rezervirano samo za one koji su trenutno dio sustava niti samo za donosioce odluka, već se tiče svih stanovnika države zbog čega poziva na uključenost na razgovor o obrazovanju:

Svi ćemo na neki način biti uključeni u obrazovanje. Bit ćemo ili oni koji će se obrazovati ili oni koji će imati članove obitelji koji će se obrazovati ili ćemo biti ti koji obrazuju.

Obrazovne institucije su dobro akreditirane, ali garantira li to dobre studente?

Kada gledamo sve procedure koje obrazovne institucije moraju proći kako bi one bile kvalitetne, možemo reći kako Hrvatska ima pozitivne rezultate, pojašnjava dekan:

Dapače, čak možemo reći kako je sve bolje definirano ono što radimo, a to možemo i dokazati. To možemo dokazati tako što imamo akreditirane institucije od domaćih i stranih akreditacijskih kuća koje vam kažu kako ste dobri u definiranju procesa, da ste dobri u osiguravanju ishoda učenja, da su osnovne škole dobre jer osiguravaju inpute za srednje škole pa onda one za fakultete, da imate dobre programe cjeloživotnog obrazovanja itd.

No, ovdje dekan Pavičić postavlja nekoliko važnih pitanja. Jesmo li mi stvarno dobri samo zbog zadovoljavanja kriterija? Fakulteti su institucije u kojima istraživači pišu članke, ali hoće li gospodarstvenici čitati te članke i iskoristiti nova saznanja? Jesmo li mi procjene zapravo prilagodili tome kako se radi vani jer smo mala zemlja koja nema toliko tradicije u nekim elementima obrazovanja? Dalje ističe kako nas još nešto jako muči:

Imamo jako veliku normiranost. E sad, kada normiranosti ne bi bilo, ne bi se znalo tko pije i tko plaća, da se tako izrazim. Međutim, ako imamo normiranost inputa može li se nama u obrazovnom sustavu dogoditi da imamo doktoranda od 16 godina ili polaznika studija od 90 godina. U načelu bi se to nekako moglo i dogoditi, ali se ne događa. Upravo zbog te normiranosti, možda gubimo potencijal.

Normiranost obrazovnog sustava kao pozitivna i negativna karakteristika

Normiranost je u neku ruku pozitivna jer nam daje sigurnost. Na primjer, kada dođemo na razmjenu u inozemstvo kao studenti, sve će nam biti jasno i usporedivo, ali dekan ovdje postavlja važno pitanje. Možemo li tako lako gubiti nekoga tko se ne uklapa, ili drugim riječima, ljude koji su drukčiji? Ljudi koji su drukčiji nose drukčije ideje i drukčije razmišljaju, komentira dekan:

Isto se odnosi i na ishode učenja. Svatko tko radi u obrazovanju zna koliko je trnovit put mijenjanja, koliko je zahtjevno i nekada mukotrpno promijeniti bilo što. U nekim strukama stvari se jako brzo moraju mijenjati.

Ishodi koji su bili planirani prije 5 godina mogu postati nešto što si možda ipak ne želimo, ali je nama u sustavu lakše ići nekakvim utabanim stazama i onda nam normiranost, koja nam je zapravo dobra stvar, može biti izazov. S tim izazovom se moramo baviti pogotovo jer smo mala zemlja – jer resurse koje imamo, ne smijemo rasipati.

Dekan Pavičić dalje navodi efikasnost i protočnost kao bitan element obrazovanja. Kada obrazovanje nije efikasno i protočno, ljudi se udaljavaju od formalnog obrazovanja zbog čega privlačnost visokog obrazovanja postaje upitna, zaključuje. Kako mladima engleski jezik više nije prepreka, tako će još lakše otići u inozemstvo ako visoko školstvo neće biti dovoljno fleksibilno:

Prije 10 i 15 godina imali smo 50 tisuća ljudi koji su imali aspiracije prema studiranju dok smo danas došli na 30 tisuća ljudi koji to mogu i žele.

Idući bitan element je vrijednost i prihvatljivost odstupanja u obrazovnom sustavu:

Bi li se ljudi koji su nekada mijenjali svijet uklopili u obrazovni sustav? Bi li mi njih ozbiljno shvatili? Mi se nekada sami cenzuriramo jer unositi promjene znači rizik. Taj rizik treba podnijeti i odlučiti da se te promjene uvedu. Čak kad je i te promjene moguće uvesti, lakše je biti u sigurnosti Platonove špilje i biti u poznatom okružju.

Jurica ističe kako nemogućnost u prihvaćanju ljudi koji se ne uklapaju i koji ne trebaju sve od obrazovanja kako bi se snašli u svijetu, predstavlja veliki izazov s kojim se moramo naučiti nositi.

“Obrazovni sustav ne bi trebao stvarati talente, nego im olakšati put.”

Za primjer onoga što želi poručiti dekan uzima Leonarda Da Vincija, definiciju renesansnoga čovjeka. On je bio je inovator, slikar, kipar, arhitekt, znanstvenik, glazbenik, matematičar, inženjer, astronom, botaničar itd. Jurica navodi kako bi ga danas u obrazovnom sustavu nazvali “lijeni Pero” jer ne zna čime bi se bavio. Ako se baviš svime, onda se ne baviš ničime…

Ono što nam treba u budućnosti i poučeni ovim primjerom, svaka obrazovna institucija trebala bi biti u stanju privući nekog takvog tko ima cijeli niz interesa. Treba ga prihvatiti i pružiti nešto dobro. Neka dođe ovdje i naći nešto o financijama i neka ide dalje. Njegov talent je previše šteta kanalizirati i staviti u okove samo zato što se bavi s puno različitih stvari.

Također, svaka obrazovna institucija trebala bi pružiti studentu da ode negdje drugdje i da tako obuhvati nešto što je interdisciplinarno, dodaje dekan:

Obrazovni sustav ne bi trebao stvarati talente, nego im olakšati put. Dopustiti im da prodišu i da se pojave.

Od “novogovora” i ukalupljivanja talenata do Nikole Tesle kao “nikada završenog inženjera”

Jurica smatra kako su neki problemi obrazovanja opisani u knjigama Georga Orwella 1984 i Životinjska farma. Rigidne obrazovne sustave uspoređuje s Orwellovim pojmom “novogovor” iz romana 1984  koji predstavlja izmišljeni jezik s izrazito smanjenim vokabularom i pojednostavljenim rečenicama. Uzimanje riječi onemogućuje pojedincima da misle i izraze što žele, a dekan Pavičić smatra kako se upravo to događa s rigidnim sustavima obrazovanjima koji se nalaze u kalupu.

Zatim kao primjer uzima i Noama Chomskog, američkog jezikoslovca, filozofa, kognitivnog znanstvenika i aktivista. Iako je on počeo kao jezikoslovac, svoje djelovanje je proširio na druge znanosti što ga čini pravim intelektualcem i ovdje se Jurica pita je li to danas moguće u svijetu ili Europi? Možemo li postati takvim čovjekom uz društveno odobravanje? Dalje spominje i Nikolu Teslu koji je zapravo “nikada završeni inženjer”. Jurica se pita gdje bi on bio danas da ga je društvo gledalo kao propalog studenta usprkos svojim uspjesima.

Zaključno, dekanova vizija obrazovnog sustava koji će biti uključiviji je veoma privlačna pogotovo kada pričamo o fleksibilnom sustavu koji je spreman na brze promjene i različite potrebe pojedinaca. Primjere koje koristi također su pozitivni i motivirajući, ali pojedinci koje navodi kao primjere su “rijetke biljke” tijekom povijesti koje su mijenjale svijet.

Trebamo li zbog “pripreme terena” za takve genijalce mijenjati cjelokupni obrazovni sustav kako bi se prilagodio njima ili bi trebali razmišljati kako najviše moguće potaknuti prosječnoga čovjeka? Možda je moguće naći pomirbu te dvije težnje, ali na to ćemo vjerojatno dobiti odgovor negdje u budućnosti.