Uber jede taksiste, softver guta svijet, a Hrvatska i dalje žvače vlastitu prošlost

Softver će pojesti svijet, rekao je još 2011. tehnološki ulagač Marc Andreessen. Uzrečica je to koja je od tada postala poznata gotovo svakome tko je u doticaju s tehnologijom i poslovanjem, a da je Andreessen bio u pravu, vidjeli smo ovih dana u jasnim primjerima, upravo u Hrvatskoj – kako jedna aplikacija, Uber, mijenja poslove i živote mnogih Hrvata i njihovih gostiju.

Prošlo je već nekoliko dana od prosvjeda taksista protiv Ubera u Splitu i Dubrovniku, što u internetskim razmjerima protoka vremena hladno može označavati i nekoliko godina, a strasti se još ne stišavaju – nakon prenošenja vijesti, stiglo je vrijeme za ozbiljnije analize onoga što uberizacija predstavlja za hrvatsko tržište, ali i za samu instituciju države. Posebice je ovaj posljednji dio zanimljiv jer prema toj istoj državi, njenim propisima, odnosno prema ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću, Uber, koji je unio toliko nemira, zapravo posluje ilegalno već dvije godine u Hrvatskoj.

Ponovimo ovo posljednje – posluje, ali ilegalno.

No, istodobno je država pokazala slabašnu reakciju protiv tog poslovanja u ilegali – nešto zaplijenjenih vozila, nešto kazni, nešto prijetnji da će se zabraniti sama aplikacija u Hrvatskoj, što je izazvalo smijeh tehnološke i šire javnosti, a čak ni prosvjedi onih koji smatraju da je njihovo poslovanje direktno ugroženo tom, bilo aplikacijom, bilo tvrtkom koja se bavi taksi-prijevozom, kako se već danas Uber definira u Hrvatskoj, ovisno o tome tko stoji iza te definicije, a čak je i sam Butković morao osuditi prosvjed i blokiranje cesti na vrhuncu turističke sezone. Čak i ako se prosvjeduje protiv nečeg ilegalnog, što je naglasio u isto vrijeme, iako je najavio i promjenu Zakona o cestovnom prijevozu koji bi mogao Uber izvući iz ilegale.

Korisnici se lako naviknu na bolje – kako se vratiti natrag?

Jasan je ovo primjer kako tehnologija, u ovom slučaju aplikacija koja povezuje vozače i putnike (iako upućeni znaju da je nije stvar “samo” u aplikaciji), utječe na načine na koje koristimo neku uslugu, potom na promjene na tržištu, a u konačnici i prilagođavanje propisa tim promjenama. Korisnici se lako naviknu na bolje, korisnici će lako dopustiti da softver pojede ili do temelja izmijeni razne industrije i odavno etablirane tvrtke samo da bi lakše, brže, povoljnije došli do usluge, sadržaja ili proizvoda koji su im potrebni.

Andreessen je o tome pričao prije čak šest godina, nabrajajući sve industrije na koje softver utječe – od prodaje (jeste li zapazili da je osnivač Amazona Jeff Bezos prije samo nekoliko dana postao najbogatiji čovjek na svijetu?), filmske industrije (hej, Netflix!), glazbene (Spotify, Deezer…), telekom (VOIP i chat servisi), ali i financijske, zdravstvene, vojne pa i, eto, prijevozničke. Tada se to činilo ponešto apstraktnim, tada su o tome raspravljali samo oni koje je to zanimalo, danas o ovim promjenama raspravlja svaki Hrvat između dvije ’ladne u birtiji. IT, softverska industrija je i dalje u balončiću, kažete?

Halo, budućnost zove, ima li koga?

Indikativno je da upravo u isto vrijeme jedan tehnološki poduzetnik, Matija Kopić, zaziva potrebu za osnivanjem svojevrsnog Ministarstva budućnosti, što je posebno ironično jer je samo mjesec dana ranije osnovano takozvano Vijeće za suočavanje s prošlosti.

Istina, kao što je i Matija primijetio, postoji Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva koji bi se barem dijelom pitanja koje je postavio i trebao baviti – no, ne može se ne primijetiti njegova slaba aktivnost otkako je osnovan u listopadu 2016. godine. Naime, prije toga su njegove aktivnosti bile pod Ministarstvom uprave, kada su i pokrenuti zanimljivi servisi poput gov.hr, portala otvorenih podataka Republike Hrvatske ili e-Građana, no zahvaljujući razmiricama na političkom vrhu, Središnji državni ured već je uspio promijeniti i svog tajnika – bio je to do travnja nestranački igrač, ali uz Most povezan Marijan Lalić, a danas je to HDZ-ov Bernard Gršić, koji je Kopića pozvao na sastanak. Možda se nešto i pokrene, ali ne može se ne primijetiti da je stagnacija digitalizacije i digitalne transformacije hrvatskog društva u ovom slučaju bila direktna posljedica političkih previranja.

Jer, lakše je skupljati političke bodove zabavljajući se prošlošću, nego suočavanjem s onime što budućnost nosi. Naime, to će izazvati puno veći ROI, dok će nastojanja da se ugledamo na jednu Estoniju proći poprilično nezapaženo kod većine javnosti.

Uber je najglasniji, ali daleko od jedinog primjera

https://twitter.com/Uber_Croatia/status/890910063434637314

No, možda za sada, jer Uber nije jedini primjer koji se događa danas, u Hrvatskoj, samo je možda trenutno najglasniji jer je aktualan, pogodio je i jednu živopisnu skupinu koja je dugo diktirala pravila auto-taksi prijevoza, same taksiste, a i ne boji se odgovoriti u pravo vrijeme, na pravi način, čime dodatno izaziva simpatije javnosti, iako je na globalnoj razini simpatičnost nekih poteza iste tvrtke itekako upitna. A takvu brzu reakciju može postići jer je tvrtka i dalje u svojoj srži softverska, agilna i lako reagira na ono što se događa oko nje.

Evo, nećemo se čak fokusirati ni na globalne igrače, nego isključivo na lokalne. Nedavno smo pisali o Beepingu, “uberu za čišćenje”, koji bi mogao uzdrmati nišu čišćenja stanova i ureda, a dolazi nam iz susjedne Slovenije (obvezna šala na račun Piranskog zaljeva). Hrvatski Gigley to želi isto učiniti s manjim kućanskim poslovima ili popravcima, a Locodels s paketnom dostavom. Mnogo je i drugih primjera prisutnih upravo danas, na našem tržištu, koji mijenjaju industriju po industriju, nišu po nišu, a sve bazirano na – softveru i prilikama na tržištu.

No, lakše je zabiti glavu u pijesak i zažmiriti pred tom budućnosti koja nam, možda već za koju godinu, donosi samovozeće automobile i, sačuvajbože, leteće? Zvuči kao znanstvena fantastika, ali jednako je mnogima zvučao i Andreessen prije samo šest godina.

No, upravo je tada naveo i neke od problema koje prate tako nagle promjene, a kojima smo također danas svjedoci. Primjerice, nedostatak prave edukacije i vještina potrebnih za digitalnu karijeru sve je veći, što će stvarati sve veće jazove i nesigurnost na tržištu rada. Tomu ne bi pomoglo ni da ovog trenutka krene prava reforma obrazovanja jer su problemi vidljivi već godinama (pitajte samo tehnološke poslodavce), a uz digitalnu transformaciju, buzzword godine, taj će problem biti sve veći – i to će postati realnost s kojom će se država kad-tad morati suočiti.

No, država koja se danas više bavi prošlošću, nego sadašnjosti, a kamoli budućnosti, teško će spremna dočekati sve izazove koji nas čekaju. Nema veze, softver je i dalje gladan, a ako mu pukne… balončić, možda s vremenom proguta i samu – državu.