Što je zajedničko ljudima, čimpanzama i emotikonima?

Iako se već po navici svako malo hvatamo jedne ili druge tipkovnice, društvene mreže ili servisa za dopisivanje, a komunikaciju pisanim putem smatramo najnormalnijom stvari na svijetu, svjesni smo da slova nisu dovoljna. Već smo davno naučili – metodom pokušaja, pogreške i kojeg manjeg živčanog sloma zbog pogrešno protumačenog tona natipkanih riječi – da razmjena replika preko tipkovnica ima svoje nedostatke, no našli smo i načine kako da za to kompenziramo.

Smajliji, emotikoni, emojiji i naljepnice sredstva su koja koristimo da emotivno obojimo vrlo bezbojne nizove slova na zaslonu, a koristimo ih pritom i iznimno velikodušno: tijekom 5 mjeseci u 2013. emojiji su na Twitteru, primjerice, korišteni 1,7 milijardi puta. Štoviše, (vrlo sofisticirana i nadasve znanstvena) istraživanja pokazuju kako će više od 80 posto ljudi posegnuti za emotikonima u pisanoj komunikaciji te biti zadovoljniji komunikacijskim iskustvom od onih koji to nisu učinili.

Starih se navika teško riješiti

Veliko pitanje je naravno – zašto? A odgovor je prilično jednostavan. Tajna je u tome što je, koliko god se hvalili svojim evolucijskim napretkom, naš komunikacijski sustav vrlo nalik onom ostalih primata. Majmuni svih vrsta i veličina temelje svoju komunikaciju na vokalizaciji, gestikulaciji, izrazima lica, tjelesnim kretnjama i mirisu, a upravo isto radimo i mi. Dok komunikacija olfaktornim putem nije više naša jača strana, sve ostalo smatramo “neverbalnom komunikacijom” i vrlo bitnim dijelom svakodnevne interakcije s drugima.

No velik dio toga što smatramo “neverbalnom komunikacijom” instinktivan je i univerzalan, ne samo među ljudima već i ostalim primatima. Neovisno o kulturi iz koje potječu ili jeziku koji govore, ljudi mogu na licima drugih prepoznati neke osnovne emocije poput ljutnje, tuge, prijetnje, znatiželje ili uživanja. Zagledate li se pak u lice čimpanze, koje od vašeg dijeli 6 do 7 milijuna godina evolucije u različitim smjerovima, vrlo ćete lako s njega moći iščitati iste osjećaje.

Skoknimo sada par geoloških razdoblja unaprijed,  uzmimo u ruke mobitel i krenimo natipkati poruku – radnja koja nam je najprirodnija na svijetu. Pa ipak, iako nam se čini da smo navikli na ovakav način komunikacije i na crne riječi na bijelim ekranima, nekih se starijih navika teško otarasiti. Primjerice, nekoliko milijuna godina starih navika da dio značenja nečije poruke čitamo s lica osobe koja nam govori.

Ovdje očito ulaze u igru emotikoni (i sve varijacije na tu temu). Kao i naš izraz lica, oni uvelike utječu na način na koji percipiramo ono što nam je natipkano, emotivno  bojaju i pojačavaju poruku koju želimo poslati i, ništa manje bitno, naglašavaju kada nismo ozbiljni. Emotikonima se može savršeno dobro animirati glazbeni video i prenijeti kompleksni koncepti, poput života, ljubavi i smrti, kao što je to učinio eksperimentalni glazbenik Daniel Lopatin, poznat i kao Oneohtrix Point Never.

[vimeo]http://vimeo.com/82021800[/vimeo]

🙂 nije isto što i (-:

S jedne strane, emotikoni su dogovoreni, čitamo ih kao što čitamo riječi jer smo im naučili značenje – no nije tako sa svima. Istraživači na Sveučilištu Flinders u Australiji otkrili su kako neki emotikoni u našem mozgu aktiviraju dijelove zadužene za prepoznavanje lica, čak i kada je riječ tek o dvotočki i zagradi. Iako se ne aktiviraju u istoj mjeri kao kad gledate u drugu osobu, vaš će mozak 🙂 prepoznati kao lice, i još ktome nasmiješeno, potičući niz drugih reakcija koje će vas ostaviti nešto boljeg raspoloženja –  jer ipak svi volimo osmijehe.

No nije svejedno kako emotikon natipkate – dok će  vaš mozak 🙂 „prepoznati“ kao lice ( i shodno tome reagirati), (-: će ostati samo mrtva interpunkcija na zaslonu, a nije na odmet ni znati da grafički prikazi emotikona imaju snažniji utjecaj na raspoloženje od onih ispisanih znakovima, pokazuje drugo istraživanje.

Osim emocija, emotikoni se vežu i uz intimnost i ćešće ih koristimo s ljudima koje poznajemo no sa strancima, češće u pozitivnom, no u negativnom kontekstu , a mijenjamo njihovu upotrebu u skladu s društvenim kontekstom i komunikacijskim partnerom. To posebno vrijedi za muškarce, koji emotikone znatno manje koriste u komunikaciji jedan na jedan s istim spolom, no kada se društvo pomiješa u grupnim porukama emotikoni se opet dijele šakom i kapom. Implikacije toga ostavit ćemo na raspravu psiholozima.

Zašto toliko volimo i koristimo emotikone? Jednostavno, jer su oni naš mali evolucijski i emotivni hack, jednostavan i efikasan način na koji uz tek nekoliko udaraca po tipkovnici možemo premostiti geografsku i emotivnu udaljenost i zadovoljiti milijune godina staru naviku. To zbilja nije loš pothvat za nekoliko  interpunkcijskih znakova. 😉